Vrhunac političkoga umijeća – predsjednik Macron kupio suverenitet novcem država članica

Izreka 'journee des dupes' ili dan prevarenih, koja se često koristi u zapadnom diplomatskom svijetu, nastala je nakon što je kardinal Richelieu, glavni ministar francuskoga kralja Ludovika XIII, uspio okrenuti neugodnu situaciju u svoju korist. Naime, majka kralja Ludovika XIII., Marija Medici, htjela je otjerati kardinala Richelieua i oduzeti mu svu vlast. U studenome 1630. nagovorila je sina da pozove kardinala i da mu navijesti otpuštanje. Kardinal je uspio preokrenuti situaciju u svoju korist i sačuvati svoje mjesto, a u progonstvo je otišla Marija Medici. Od tada se ta izreka koristi kako bi se opisao neki uspjeli lukavi potez nekoga državnika.

U Hrvatskoj je najvažniji dio velike priče o milijardama eura koje će se podijeliti među članicama Europske unije prošao ispod medijskih radara. Uglavnom su javljali o milijardama koje donosi Andrej Plenković iz Bruxellesa, a on sam je, skroman kao što jest, izjavio kako je on u kritičnome trenutku bruxelleske konklave spasio situaciju i milijarde održavši odlučan govor. I francuski su mediji posvetili veliku pozornost tom događaju jer je ovdje korona virus počinio goleme štete gospodarstvu. Brojni dopisnici iz Bruxellesa pisali su o mnogim tehničkim aspektima cijele operacije.

Operacija Plan ponovnog uzleta ili oporavka u iznosu od 750 milijarda eura najavljena na tiskovnoj konferenciji 18. svibnja od strane gospođe Merkel i gospodina Macrona dobila je svoj konačni oblik u zoru 21. srpnja kad je Europsko vijeće, sastavljeno od predsjednika država i vlada, usvojilo zajednički dokument nakon dugih i mučnih četverodnevnih pregovora. Taj veliki dokument sadrži zaključke toga skupa.

U planu su dva velika poglavlja. Prvi dio plana nazvan Planom ponovnoga uzleta ili oporavka u iznosu od 750 milijarda Next Generation EU, predstavlja veliki zaokret u strukturi Unije jer sadrži u osnovi federalistički pristup. Ta prva inačica, naime, sadržavala je dvije stavke, jednu od 250 milijarda predstavljala je iznos kredita za koji bi se zadužile države članice Unije i druga od 500 milijarda eura koje bi Komisija transferirala pojedinim članicama po određenome ključu u vidu subvencija. Komisija bi se u ime Unije zadužila za cjelokupni iznos i ona bi ga otplaćivala. To je prvi put u povijesti Unije da bi se Komisija zadužila za tako veliki novac. Za otplatu dijela koji bi se dijelio u vidu subvencija Komisija je predvidjela uspostavu pristojba koje bi ona ubirala kao vlastiti izvor prihoda. Kredit bi vraćala Komisija, a za tu svrhu uvest će takse kao izvor prihoda za otplatu dijela duga predviđenoga za subvencije. U medijima su tada navođeni predviđeni iznosi dotacija pojedinim članicama Unije; kao najveći primatelji spomenuti su Italija 81.8 mld eura, Španjolska 77.3 mld, Francuska 38.8. Drugi dio plana klasični je višegodišnji financijski okvir za period 2021.-2027., koji je zapravo sedmogodišnji proračun Unije izrađen na do sada uhodanim načelima koja se primjenjuju od 1988., s tim da će se voditi računa o izlasku Ujedinjenoga Kraljevstva iz Unije te da će u budućim diskusijama neke stavke biti predmet pregovora.

U stranim medijima ni riječi o Plenkoviću

Pariški Le Monde odmah je uočio najvažniju točku Plana ponovnoga uzleta ili oporavka u iznosu od 750 milijarda eura. Sutradan, nakon predstavljanja plana Komisije, u komentaru plana govori se o 'hamiltonskome trenutku' za Europu. Naime, Alexander Hamilton bio je prvi i najutjecajniji tajnik trezora novonastalih Sjedinjenih Američkih Država. On je 1790. godine uspio nagovoriti Kongres da, tumačeći prilično široko Konstituciju, učini jedan federalni dug i time je preveo američku konfederaciju u federalizam. Drugi veliki francuski dnevnik Le Figaro na dan završetka pregovora i postizanja sporazuma piše: 'Plan oporavka uistinu je revolucionaran u smislu promjene paradigme. Po prvi put jedan zajednički zajam bit će ugovoren. Što pored njegova kolosalnoga iznosa od 750 milijarda eura znači razbijanje jednoga tabua i vezanje Europljana još u zajedničku budućnost'.

Le Monde u jednome tekstu objavljenome na početku pregovora u Bruxellesu objašnjava kako je došlo do evolucije Angele Merkel i prihvaćanja plana zajedničkoga zaduživanja. Ona je do tada bila kategorički protivna bilo kakvu tipu plaćanja jednih računa drugima. To se naročito vidjelo u vrijeme grčke krize kad je Merkelova odbijala plaćati grčke dugove. Još krajem ožujka bila je protiv stvaranja zajedničkoga fonda. Bila je još tada na istim pozicijama kao Nizozemska i druge štedljive države. Međutim, Macronovi diplomati iskoristili su, s jedne strane, činjenicu da je više zemalja članica Unije teško pogođeno krizom, a s druge strane naveli su Merkelovu da po primjeru funkcioniranja njemačkoga federalizma lakše prihvati činjenicu europske federalizacije. Nijemci su to počeli shvaćati putem primjera u vlastitoj kući. Naime, kad, primjerice, regija Bremen ima poteškoća vratiti neki dug, nije to tada Bavarska koja ga plaća nego federalna država. Tako je ona počela mijenjati stav sredinom travnja. Na kraju pregovaračkog maratona, koji je završen ujutro 21. srpnja 2020., usvojen je zajednički dokument sa zaključcima. U uvodnome dijelu toga dokumenta kaže se da je 'plan Next Generation EU ograničen vremenski, a da Višegodišnji proračunski okvir ostaje temeljni instrument planifikacije i realizacije proračuna Unije'. Dalje se kaže da će Next generation EU i Višegodišnji financijski okvir pridonijeti poglavito zelenom paktu za Europu, digitalnoj revoluciji i sposobnosti ponovnoga vraćanja na krivulju rasta nakon mogućih šokova. U poglavlju koje se odnosi na Next generation EU navodi se u stavci A5 da je Komisija ovlaštena posuditi na tržištu kapitala 750 milijarda eura po cijenama iz 2018. godine. Unija će se koristiti zajmom koji je podigla na tržištu kapitala za uklanjanje posljedica krize COVID-19. Od ukupne svote koja će biti podignuta na tržištu kapitala, jedan dio do maksimalnoga iznosa od 360 milijarda eura po cijenama 2018. bit će za zajmove, a drugi dio do maksimalnoga iznosa od 390 milijarda eura po cijenama iz 2018. troškove, odnosno subvencije. Što se tiče raspodjele po programima ukupnoga iznosa u okviru Next generation EU od 750 milijarda eura, 672.5 milijarda otpada na programe gospodarsku obnovu i sposobnost vraćanja na krivulju rasta. Stavak A19 završnoga dokumenta predviđa da će planovi zemalja članica u okviru gospodarske obnove i povratka na rast biti predani Komisiji na ocjenu. Ova će ocjena zatim biti potvrđena od strane Vijeća koji odlučuje kvalificiranom većinom na prijedlog Komisije. Iz ovoga se vidi kako novac o kojemu mediji kliču na sva zvona nije još u rukama potencijalnih korisnika i da će trebati mnogo truda da se do njega dođe.

Ukupni iznos koji je namijenjen Hrvatskoj u planu Next Generation EU sastojat će se od mogućega maksimalnoga zajma i subvencija. Važno je naglasiti kako usvojeni dokument ne navodi iznose namijenjene svakoj članici Unije. Što se tiče dijela koji se odnosi na subvencije u okviru Next generation EU stavka A 11 zaključnoga dokumenta precizira da će proračunska administracija vršiti politički nadzor koje se treba definirati dogovorom između Europskoga parlamenta, Vijeća I Komisije. Stavak A7 predviđa otplatu zajma za koji se zadužuje Unija do 31. prosinca 2058.

Nizozemac Rutte – najveći dobitnik

Na kraju, štedljive zemlje koje su se odupirale usvajanju Next Generation dobile su smanjenje godišnje uplate osnovane na BND-u i to prema članku 152 Annexa zaključnoga dokumenta po cijenama 2020: Nizozemska 1921 milijun eura, Švedska 1069 milijuna eura, Austrija 565 milijuna eura, Danska 377 milijuna Eura, a i u kontekstu pomoći za oporavak i povratak krivulji rasta Njemačka 3671 milijun eura. U točki 153 Anexa izričito je navedeno kako će ova smanjenja uplata štedljivih zemalja i Njemačke financirati sve zemlje članice Unije pa i Hrvatska ovisno o njihovu BND-u. U nastavku zaključnoga dokumenta preciziraju se odluke Europskoga vijeća glede višegodišnjega financijskog okvira. Ukupan iznos proračuna za Uniju od 27 članova iznosi 1074.3 milijarda eura u kreditu angažmana. Kad su mediji spominjali velike iznose koje će Hrvatska dobiti od Europske unije, tada su imali na umu ukupan iznos koji se sastoji od dvaju dijelova iz Nex Generation EU i trećega iz Višegodišnjega financijskog okvira za period 2021.-2027. Međutim, u završnome dokumenta četverodnevnoga sastanka Europskog vijeća niti jedan od tih triju iznosa po zemljama članicama nije naveden. U pripremnome periodu sastanka Europskoga vijeća i tijekom pregovora glavni predvodnik otpora bio je nizozemski premijer Mark Rutte. Nizozemska je jedna od najrigoroznijih i najdiscipliniranijih upravitelja državnih financija. Znajući to, zagovornici plana od reda su hodočastili u Nizozemsku njemu na razgovor. Učinili su to predsjednik Macron, kancelarka Merkel, talijanski premijer Giuseppe Conte, španjolski Pedro Sanchez i portugalski Antonio Costa. Također mu je došao u Haag i predsjednik Europskoga vijeća Charles Michel. Svi su oni pokušavali dobiti njegov pristanak na plan Next Generation. Nizozemska je uz velike žrtve uspjela uravnotežiti javne financije. Ona kao i druge štedljive zemlje dugo je bila utvrda socijaldemokracije koja je ostavila u naslijeđe državu zaštitnicu koji su oni reformirali. Danas je Nizozemska šesti svjetski izvoznik dobara iza Njemačke, a ispred Francuske. Premijer Rutte najveći je dobitnik pregovora u komercijalnome smislu, dok je to u političkome predsjednik Macron. Nizozemska je veliki pristaša Europske unije, ali kao velikoga otvorenog tržišta. Vještinom pregovora i podržana od Danske, Švedske, Austrije i Finske, uspjela je obraniti svoje interese. Pored smanjenja uplata u proračun Unije, uspjeli su nametnuti da se snažno naglasi privremenost i izvanrednost mogućnosti podizanja kredita dano Komisiji kao uvjetovanost korištenja fondova.

Plenković – gubitnik koji se prodaje za pobjednika

Kakav je rezultat hrvatskoga premijera Plenkovića u ovim pregovorima? On i njegovi suradnici nastoje zadobiti političke poene igrom riječi tvrdeći kako je njegovom zaslugom Hrvatska dobila dvostruko više nego prije. Točno je da će iznos fondova namijenjen Hrvatskoj biti uvećan za dio koji će joj biti određen u okviru plana Next Generation EU, ali tu gospodin Plenković nema nikakve zasluge. Iznos iz Višegodišnjega financijskog okvira bit će određen na klasičan način kao i do sada vodeći računa o izlasku Velike Britanije iz Unije. A što se tiče fondova iz plana Next Generation EU, predsjednik Vlade RH Plenković nema apsolutno nikakvoga udjela u ideji i izradi ovoga plana. Vodeći francuski mediji, poglavito Le Figaro i Le Monde, koji izvrsnom mrežom dopisnika pokrivaju sve događaje u Bruxellesu, objavili su tijekom dva mjeseca od najave plana do završetka pregovora pedesetak tekstova vezanih uz pripravu ovoga plana i završne pregovore. Spomenuti su svi akteri koji su utjecali na tijek događaja, od predsjednika Macrona do Viktora Orbana i predsjednika vlada štedljivih zemalja članica.

Međutim, oni tvrdoglavo šute o pregovaračkim uspjesima gospodina Plenkovića. Sve se zna o tijeku pregovora, detaljno su izvješćivali o uspješnoj pregovaračkoj borbi nizozemskoga premijere Ruttea koji je uspio smanjiti početni iznos namijenjen za subvencije od 500 milijuna eura na 390 milijuna, što predstavlja golemi pregovarački uspjeh nasuprot protivnicima Macronu i Merkel. Zna se također kako su Viktor Orban i poljski premijer uspjeli neutralizirati jaka nastojanja da se iznosi namijenjeni njihovim državama uvjetuju po bruxelleskoj terminologiji funkcioniranju pravne države, ali nema naznaka da bi premijer Plenković priskrbio Hrvatskoj i jedan jedini euro preko iznosa koji se utvrđuje parametrima Unije. Možda je on, da se malo našalimo, pokušao nešto postići, kako se to nekad radilo kad se išlo u Zagreb nešto srediti, pa odnijeti u tajnosti pršut i demižanu vina nekoj važnoj osobi, ali za sada ne vidimo rezultat.
Drugi aspekt iskrivljenoga prikazivanja stvari sastoji se u tome da premijer Plenković i njegovi suradnici navode samo iznose namijenjene Hrvatskoj u planu Next Generation EU i višegodišnjem financijskom proračunu, a ne spominju iznose hrvatske uplate u proračun Unije. Premijer Plenković i suradnici izbjegavaju spominjati da će smanjenje davanja u proračun Unije koji je odobren štedljivim zemljama platiti sve članice, pa tako i Hrvatska. Da se s nekim udružio za vrijeme pregovora, možda bi pribavio neku mrvicu preko onoga što predviđa uhodani mehanizam Unije. Da je, primjerice, bar izvukao Hrvatsku iz obveze plaćanja popusta odobrenoga štedljivim članicama Unije, mogao bi reći da je nešto postigao osobno.

Ovako dolazi s onim što su drugi odredili. A u pogledu povlačenja fondova namijenjenih Hrvatskoj u razdoblju u Višegodišnjem financijskom okviru 2014.-2020. treba napomenuti da je prema izvješću Komisije Hrvatska na posljednjem mjestu od 27 članica po uspješnosti, odnosno povukla je u postotcima najmanje od svih država. U tome razdoblju Plenković je vršio dužnost premijera od 2016. do danas. Pa kad se hvali sa svojim uspjehom, narodski bi se reklo – može mu biti. Sa svoje umišljene bruxelleske visine, drži sve druge političare u Hrvatskoj za ništice. U tome su ga uvjerenju sigurno učvrstile saborske rasprave na prvoj sjednici novoga Sabora. Dobar dio rasprava svodio se na dječje igre, replike, ispravke netočnoga navoda, povrede poslovnika i druge mudrolije, a o tako krupnom događaju za budućnost Hrvatske kao što su bili bruxelleski pregovori, gotovo ništa. Jedino mu je saborski zastupnik Hrvoje Zekanović dobacio, ali više onako kako se to čini pred seoskom gostionicom, pitajući tko će vraćati dugove budući da Komisija nema nikakvu pričuvu. Međutim, vidjelo se da ni on nije utrošio vrijeme proučavajući dokumente.

Macron – politički pobjednik

Politički dobitnik usvajanja plana Next Generation EU, odnosno po prvi put davanja ovlaštenja Komisiji da se može zadužiti u ime Unije za velik iznos, jest predsjednik Macron. To je čisto federalistički potez na zadovoljstvo svih uvjerenih federalista na čelu s Macronom. Poznato je da unutar Unije postoje dvije glavne struje, jedna je konfederalistička za savez država, a druga je federalistička kojoj je cilj pretvaranja Unije u jednu državu. Od početaka stvaranja Unije u vidu zajednice za ugljen i čelik pa do danas, federalisti su konstantno napredovali i promjene su uglavnom išle u smjeru njihovih želja. Njihov glavni je argument da danas u svijetu postoje velike sile kao što SAD, Kina ,Rusija, Indija, Brazil i da europske države uzete pojedinačno ne mogu s tim državama igrati ravnopravnu igru. Zato se treba što više povezivati kako bi se kao zajednica s oko 450 milijuna stanovnika nakon izlaska Ujedinjenoga Kraljevstva i BND usporediv s onim SAD-a ili Kine mogli igrati na istoj razini. Pitanje koje se nameće glasi: kako će i do koje granice ići integriranje Unije? Federalna država znači jedno središnje vodstvo u izvršnoj vlasti. Danas je najviši organ Unije Europsko vijeće sastavljeno od predsjednika država i vlada.

Svaki od njih predstavlja svoju državu na zajedničkome skupu. Kako doći do toga da, primjerice, samo jedna osoba pregovara s predsjednikom Trumpom u ime Unije? Danas, predsjednik Trump o svim poslovima razgovara pojedinačno s predsjednikom Macronom, kancelarkom Merkel, talijanskim premijerom Conteom itd. Nijedan od njih nije ovlašten ugovarati s američkim predsjednikom Trumpom u ime ostalih. Koje su se zemlje članice Unije spremne odreći svoga suvereniteta u korist Unije? Koja članica EU je, primjerice, u stanju učiniti ono što je Pruska napravila za ujedinjenje Njemačke ili savojska dinastija za ujedinjenje Italije? Francuska i Njemačka oformile su par koje one nazivaju francusko-njemački motor. Same su sebi uzele pravo mnogih inicijativa koje, zatim, nastoje nametnuti ostalim članicama. Do izlaska Ujedinjenoga Kraljevstva ove dvije države znale su igrati u troje kao u vremenima prije nastanka Unije. Tako je Njemačka ponekad bila u iskušenju približiti se Ujedinjenome Kraljevstvu kako bi pomoću 'alliance de revers' ili savezom iza leđa Francuskoj prisilila ovu na neki ustupak. Tako su radile i druge dvije. Izlaskom Ujedinjenoga Kraljevstva iz Unije, ostale su samo Francuska i Njemačka kao dvije najveće sile Unije. U njihovu savezu treba vidjeti buduće federalno vodstvo Unije. Među drugim državama koje mogu snažno utjecati na oblik Unije ostaju Španjolska i Italija. Španjolska je davno bila skupa s Portugalom vodeća kolonijalna svjetska sila. Doživjela je vrhunac svoje moći nakon kolonijalnih osvajanja u vrijeme kralja Filipa Drugog u 16. stoljeću.

Završni udarac njezinoj moći zadao joj je francuski kralj Ljudevit XIV. Pirinejskim ugovorom 1659. kad joj je oduzeo teritorij sjeverno od Pirineja i stavio kraj na dominaciju španjolskih Habsburga u Europi. Španjolska danas ostvaruje utjecaj u svom bivšem kolonijalnom carstvu s oko pola milijarde ljudi kojima je španjolski materinski jezik. Slično je, samo u nešto manjoj mjeri, i s Portugalom. Italija, kao gospodarski treća zemlja po jačini, nema snage niti političke tradicije za pretenzijom za vodstvo Unije. Još jedna relativno jaka zemlja je Poljska. Međutim, ona ni po svojoj snazi ni po svome zemljopisnom položaju ne može igrati prvu ulogu unutar Unije. Zbog svoga položaja između Nijemaca i Rusa, kao i zbog svoje povijesti, ona svoj oslonac više vidi u SAD-u nego u Uniji.

Francuska uz pomoć Njemačke na čelu buduće EU federacije

Dakle vratimo se francusko-njemačkome paru koji se već ponaša kao glava unije. Francuski predsjednici prošli su dugi put od generala De Gaullea, koji je bio krajnji suverenist, do današnjega predsjednika Macrona, koji je uvjereni europejac i federalist iako taj svoj federalizam ponekad oprezno dozira. Može se pretpostaviti da on vidi Francusku kao vođu Unije u suradnji s Njemačkom. Francuska za to ima uvjerljive argumente. Jedina je nuklearna sila, jedina ima mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a. Demografski sustiže Njemačku, ima veću stopu demografskoga rasta, prešla je brojku od 67 milijuna stanovnika. I što je najvažnije, ima dugu tradiciju držanja vodećega položaja u svijetu. Od Ljudevita XIV. preko Napoleona pa sve do Prvoga svjetskog rata i izranjanja SAD-a kao velike sile, bila ili sama ili u konkurenciji s Engleskom vodeća svjetska sila. Francuska politička elita ima znanje i tradiciju održavanja moći na svjetskoj razini, ima, kako kažu Francuzi, 'savoir faire' ili znati činiti. Dovoljno se sjetiti kako je De Gaulle sa suradnicima podigao Francusku pobijeđenu od Hitlera 1940. u rang velikih sila.

Njemačka je danas nesporno gospodarski najjača članica Unije. Međutim, od ujedinjenja Njemačke i stvaranja carstva oko Pruske pa do danas, ona nije znala iznjedriti političku klasu koja bi znala osigurati trajni politički utjecaj razmjeran njezinoj vojničkoj i političkoj moći. Već samo ujedinjenje napravljeno je tako da je provokativno proglašeno u Versaillesu nakon pobjede Pruske nad Napoleonom pa je sam taj čin nakon otimanja Alsacea i Lotaringije od Francuske stvorio trajnu nesigurnost novoga ujedinjenja Njemačke od francuske osvete. Nakon 44 godine mira i početka stvaranja kolonijalnoga carstva na štetu Engleske i Francuske, zaratila je zajedno s Austro-Ugarskom protiv Francuske, Engleske i Rusije i izgubila rat. Kad je ponovo ojačala, započela je Drugi svjetski rat s poznatim posljedicama. Dakle njezine političke elite nisu joj umjele osigurati trajnu ravnotežu i utjecaj razmjeran njezinoj gospodarskoj moći na svjetskoj pozornici. Zato se nju ne vidi kao vođu Unije, a bez nje se ne može.

Nakon ovoga, lakše je razumjeti inicijativu predsjednika Macrona za plan Next Generation EU. On zna kako je teško ostvariti pomake u smjeru federalizma s beskrajnim pregovorima 27 članica. Zato mu je korona kriza bila dobra prilika za jedan takav korak. Ovlast Komisiji od Europskoga vijeća za zaduživanje u ime Unije na tržištu kapitala krupan je korak prema federaciji, tim više što će otplata duga biti ostvarena uvođenjem pristojba koje će se tek definirati. Iako je u završnome dokumentu navedeno kako je to privremena i izvanredna mjera, velika je vjerojatnost kako će se to ponavljati u budućnosti. Da bi otklonio moguće protimbe, plan predsjednika Macrona predviđa velike iznose za dva najveća moguća oponenta Španjolsku i Italiju, osjetno veće nego za Francusku. Već smo objasnili kako je dobio suglasnost i pristanak kancelarke Merkel. Zemlje izašle iz komunističkoga bloka, navikle na nepoštivanje ugovora, rezonirale su ovako: 'daj što više, a za ostalo ćemo vidjeti'. Ostale su još štedljive članice predvođene Nizozemskom i cijeli su pregovori vođeni s njima. Pristajanjem na takav plan, sve članice Unije odriču se dijela suvereniteta u korist Unije.

Put prema gubitku suvereniteta

I na kraju – vrhunac političkoga umijeća – predsjednik Macron kupio je taj suverenitet novcem država članica. Jer cjelokupni iznos subvencija plana Next Generation EU bit će vraćen posredstvom dažbina koje će definirati Komisija i ubirati ih neovisno o vladama zemalja članica. Riječ je za sada o taksama na nereciklirane plastične proizvode, taksama na emisiju ugljičnoga dioksida ili taksama koje će platiti velike firme. Kakve god te takse bile, a sada su u fazi proučavanja, vratit će ih u konačnici pučanstvo zemalja članica. Francuski udio u BND Unije od 27 članica je 17.8 posto po cijenama 2018 godine, a udio stanovništva u cjelokupnom stanovništvu Unije od 27 članova je 14,8 posto. Dakle kako god budu definirane takse za otplatu zajma, udjel Francuske u otplati ne će biti jako daleko od gornjih postotaka. Proizlazi da će veliku većinu tog duga otplatiti ostale članice Unije. S druge strane, udjel plana namijenjen kreditima vratit će države koje ih uzmu. Zato možemo kazati da je predsjednik Macron kupio dio suvereniteta drugih članica Unije novcem tih članica.

Ranko Oršulić
Hrvatski tjednik