Čime je srpski zločinac iz Škabrnje Miroslav Mlinar, žrtva Covida 19, zaslužio suosjećanje zagrebačkoga Večernjeg lista
Premda nas odavno više ništa ne može iznenaditi, ovih smo dana ostali gotovom zatečeni suosjećanjem koju je zagrebački Večernji list izrazio sa žrtvom pandemije korona virusa u Srbiji. Riječ je o Miroslavu Mlinaru o kojemu je spomenuti dnevni list tankoćutno, uz bolničku fotografiju, izvijestio hrvatsku javnost. Benkovački Srbin Miroslav Mlinar osuđeni je ratni zločinac. Županijski je sud u Zadru je 1998. godine zbog okrutnoga zločina u Škabrnji na 20-godišnje zatvorske kazne osudio više pripadnika agresorske JNA i paravojnih postrojba, među njima Miroslava Mlinara.
Jedna svjedokinja, preživjela mještanka Škabrnje, rekla je na suđenju da joj se jedan pripadnik agresorske vojske predstavio s pitanjem znaš li tko sam ja. „Ja sam onaj Mlinar koga su ustaše htjele zaklati. Došao sam se osvetiti“, rekao je zločinac. I doista, Mlinar i zločinačka družina na najmučniji način osvetili su se toga dana pobivši samo toga 18. studenoga 1991. čak 43 civila i branitelja u Škabrnji. Nedostupan je hrvatskim vlastima, ali je dostupan Večernjem listu.
Jednu godinu tresla se Hrvatska zbog navodnoga napada na Miroslava Mlinara
Ali Mlinar je i jedan od „junaka“ specijalnoga rata 1990. što ga je Srbija vodila u pripremi oružane agresije. Počelo je sa žestokom šovinističkom kampanjom protiv nove hrvatske demokratske vlasti koju su Srbi, organizirani u Raškovićev SDS, nazivali ustaškom. Šibenski psihijatar, postavljen kao lidera SDS-a, stalno je i dramatično potencirao strah kod Srba da im prijeti opasnost od ustaškoga noža, novoga Jasenovca i sl. U stvarnosti, dakako, nije bilo ničega. Budući da u stvarnosti nije bilo slučajeva ugroženosti Srba, vodstvo Raškovićeva SDS-a u svibnju 1990. u Benkovcu je insceniralo napad na Miroslava Mlinara, benkovačkoga mladića, u noći, u sporednoj mračnoj ulici. Sutradan je Rašković cijelu Hrvatsku digao na noge. Bio je to povod militantnim, pobunjenim Srbima da iz faze specijalnoga rata protiv Hrvatske postupno krenu u oružanu agresiju, a prije toga i u administrativno izdvajanje krajeva sa srpskom većinom, naravno sve u skladu s dobro razrađenim Miloševićevim projektom stvaranja Velike Srbije. Sa slučajem Mlinar htjeli su cijeli svijet upozoriti da je Hrvatska ustaška, fašistička i da treba spriječiti njezino osamostaljenje.
I tako, godinu dana tresla se Hrvatska zbog navodnoga napada na Miroslava Mlinara. Godinu dana trebalo je da se razotkrije ta podvala. Mlinara su „operirali“ čelnici SDS-a u Benkovcu, zapravo ga nagovorili da odglumi žrtvu u zamjenu za obećani upis na studij glume u Srbiji, a vjerojatno i novac. U kući tadašnjega gradonačelnika Benkovca Zdravka Zečevića pod lokalnom anestezijom, žiletom su Mlinaru na nekoliko mjesta zarezali kožu po tijelu, dubine tri milimetra, neke zašili da izgledaju kao prave rane, a dijelove lica brusnim papirom ostrugali tako što su izazvali krvavo crvenilo. Pozorno se pazilo da to bude podalje od krvnih žila. Nakon „operacije“, Mlinar je po planu otpuzao u malu mračnu uličicu gdje su ga pronašle dogovorene osobe i alarm je počeo. Jedini neplanirani dio događaja činjenica je što su te večeri liječnici iz Doma zdravlja u Benkovcu umjesto u Knin otpravili Mlinara u zadarsku bolnicu u kojoj je dr. Basioli ustvrdio da se ne radi ni o kakvu klanju, nego o ogrebotinama, sličnima onima kad netko upadne u kupinu, te otpustio mladića kući u Benkovac. No propagandni i obavještajni cilj postignut je. Bila je to prljava obavještajna srpska operacija koju sam tada kao novinar Vjesnika razotkrio i objavio 1. lipnja 1991. godine.
Kako nekad tako i danas
Po kasnijem zarobljenome člana terorističke skupine Labrador Radenku Radojčiću, važnu ulogu u toj operaciji imao je Dušan Starević, poznati Benkovčanin. Unatoč toj spoznaji, „lojalni“ Milorad Pupovac u jednoj je svojoj knjizi Starevića naveo kao jednoga od „čuvara srpskoga imena“ kojemu je „politička borba za opstanak i pravo srpskoga naroda u Hrvatskoj“ bila glavni cilj.
Mlinar je, dakle, okrutni agresorski osuđeni zločinac, a zagrebački Večernji list sramno, pljujući neizravno po svim žrtvama Škabrnje, lije suze nad njim jer je obolio od Covida 19.
Mladi zadarski povjesničar Luka Knez prošle je godine diplomirao na temu slučaja Mlinar. Naslov njegova diplomskog rada je „Slučaj Mlinar: od iracionalnog do racionalnog“ i na Odjelu za povijest nagrađen Odjelnom nagradom za najbolji istraživački rad. Trenutačno je zaposlen kao arhivist pripravnik u Državnom arhivu u Zadru. Uobičajeno je da diplomski radovi budu u manjoj ili većoj mjeri kompilacija raznih djela stručne literature, ali diplomski rad Luke Kneza je, kažu profesori sa zadarskoga Sveučilišta, na razini znanstvenih radova etabliranih povjesničara pa se vjeruje kako će rukopis ugledati svjetlo dana u obliku knjige. Evo, što nam je rekao prof. povijesti Luka Knez u povodu objave priče o žrtvi korona krize Miroslavu Mlinaru:
„Zadnjih dana svjedočimo novoj razini opskurne patologije medijskih napisa koji su, u kontekstu svjetske epidemije virusa, prenijeli i priču o zaraženome Miroslavu Mlinaru. Dok su čitatelji stvarali simpatije prema Mlinaru i suosjećali s njegovim teškim zdravstvenim stanjem, pojedini su hrvatski novinari relativizirali činjenicu da je Miroslav Mlinar, javnosti manje poznat kao zapovjednik specijalnoga voda TO Benkovac, u odsutnosti osuđen na dvadeset godina zatvora zbog ratnih zločina u Škabrnji. Osim na bojišnici, Mlinar se u predratnom razdoblju istaknuo kao ključna osoba za podizanje velikosrpske pobune, kada je kao konfident obavještajnih služba u Benkovcu odglumio žrtvu „ustaškoga napada“, čime je pridonio rasplamsavanju velikosrpske agresije, a sve s ciljem proširivanja granica i realizacije projekta Velike Srbije. Meni je nevjerojatno da se u Hrvatskoj više medijske pozornosti posvećuje Miroslavu Mlinaru, osuđenome ratnom zločincu, nego njegovim žrtvama koje su živjele Hrvatsku, ali ju zbog tragične sudbine nisu doživjele...
Pitam se kako je sve to moguće. Kako je moguće da Miroslav Mlinar postane heroj, a ne zločinac? Kako to da nam blagoslov, po kojemu nam je povjerena stoljećima sanjana Domovina, izmiče iz ruku? Razloge možda možemo naći u odgovoru na pitanje koliko smo mi uopće svjesni onoga što jesmo ili, bolje rečeno, onoga što bismo mogli biti. Čini se da često zaboravljamo kako čovjek punu slobodu razvija tek kao istinski baštinik vjekova. Na taj su način i danas pojedini mediji, prenoseći informacije o nesretnoj sudbini Miroslava Mlinara, bacili u zaborav sve patnje naših branitelja i hrvatskih mučenika, koji su na povijesnom putu časti i otpora položili svoje živote za Domovinu.“
Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik