Sve ostaje po starome, a s obzirom na hrvatske probleme, HDZ i nema previše razloga za slavlje
Rezultati izbora za Hrvatski sabor održani 4. i 5. srpnja u inozemstvu i 5. srpnja u domovini završili su donekle očekivanim rezultatima uz manja iznenađenja, ali po našem uvjerenju nisu dovoljno kvalitetni kao veliki blagdan demokracije, kako nazivamo biranje narodnih predstavnika. Ono što najviše začuđuje i stvara neugodan osjećaj bila je vrlo niska izlaznost, manja od 47 posto, biračkoga tijela tako da bi to moglo same izbore činiti nelegitimnima, odnosno moglo bi se tumačiti kao odbijanje glasača da se politika u Hrvatskoj mijenja nabolje ili uopće da se bilo kako mijenja. Prema rezultatima izbora, HDZ je trijumfirao, SDP-ova Restart koalicija doživjela potop, a Domovinski pokret učvrstio se na trećemu mjestu, dakle dogodilo se ono što se moglo očekivati. Iznenađenje je jedino relativno visok rezultat krajnje ljevičarske koalicije Možemo, posebice u Zagrebu. Most je prošao prema očekivanjima. Sve su ostale stranke zatajile, uglavnom vlastitom krivnjom, premda se pravdaju vanjskim okolnostima. Tako socijaldemokrati nisu shvatili da im šteti hvaljenje Tita i žestoko opanjkavanje vladajućeg HDZ-a. Narod ne voli svađalice. Domovinski pokret očekivao je bolji rezultat, to jest mjesto s kojega bi mogao diktirati sklapanje konzervativne koalicije, ali Plenkovićevu HDZ-u još nije potreban jer se zadovoljava glasovima manjinaca, tzv. dijaspore i dva glasa dviju nevažnih strančica s kojima može osigurati neophodnih 76 ruku za izglasavanje vlade, premda je to premalo jer mora stalno strepiti da ne će imati dovoljno glasova za odobravanje važnih zakona. Znači, ostalo je po starom kako je bilo i u dosadašnjem mandatu jedne klimave Vlade. Stoga trijumfiranje HDZ-a izgleda preuranjeno i neumjesno.
Raspisivanje izbora prije konačnoga roka koji je sezao sve do početka prosinca, to jest u ovo nesretno vrijeme haranja korona virusa i slobodarstva ljetnih raspusta moglo bi se označiti pustolovnim, što se nije očekivalo od opreznoga kalkulatora Andreja Plenkovića, bivšega i budućega premijera, ali on je i u ovom slučaju interese vlastite stranke stavio iznad interesa demokracije i države nadajući se povoljnome ishodu za svoju stranku zbog uspješne borbe protiv pandemije korona virusa. Narod kaže: tko riskira, taj dobiva, pa se Plenković može smatrati pobjednikom ovih izbora u nepovoljnim okolnostima. Izbori su održani prema sadašnjem Izbornom zakonu koji smatramo nedovoljno demokratskima s nizom mana. Ponavljamo ne znamo po koji put da bi Zakon trebalo promijeniti tako da se zabrane zajedničke predizborne liste političkih stranaka, znači da stranke nastupaju isključivo same za sebe, da se promijene granice izbornih jedinica sukladno granicama županija, ukinu izborne jedinice za dijasporu i nacionalne manjine u kojima zastupnici, njih 8 za manjince i 3 za dijasporu, ulaze u Sabor bez obzira na broj glasova (nešto kao virilisti, plemići i svećenici, u feudalno doba!) i odmah uvede dopisno glasovanje za sve hrvatske državljane u inozemstvu i tuzemstvu s namjerom kasnijega uvođenja elektroničnoga glasovanja. Izbori prema takvom zakonu sigurno bi rezultirali boljim sastavom Hrvatskoga sabora. Ipak na ovim izborima ispao je skandalozni Živi zid, ali njega će s vjerojatno još gorim ispadima zamijeniti koalicija Možemo koja očito još nije napustila komunističku Jugoslaviju. Dobro je što je otpala stranka Milana Bandića jer je ona bila neka vrsta njegova „socijalnoga osiguranja“ da i dalje ostane gradonačelnikom Zagreba.
Novu vladu koja ne će biti brzo sastavljena jer Plenkovićevom HDZ-u predstoje teški pregovori s drugim strankama, potom čekaju krupni zadatci kao što su svladavanja pandemije korona virusa i s time povezane teške, mogli bismo reći gotovo nepopravljive gospodarske štete. Unatoč optimističnim izjavama nekih političara, može se računati na veliki deficit hrvatskoga turizma iz kojega Hrvatska pokriva oko 25 posto svojih javnih troškova. Sad se osvećuje hrvatsko „monokulturno“ gospodarstvo s njegovom deindustrijalizacijom i strašno zapuštenom poljoprivredom. Pitanje svih pitanja glasi: kako zaustaviti masovno iseljavanje hrvatskih državljana u bogatije inozemstvo? To nije jedini hrvatski problem, to je tek jedan od niza problema s raznih područja gospodarstva, ali i kolektivne psihologije Nacije jer mnogi Hrvati „bježe“ iz svoje domovine i zbog iščašenosti društvenoga života koju možemo opisati kao korupciju, klijentelizam i nepotizam, a to su društvene devijacije koje će biti teško iskorijeniti, a ako to donekle uspije, trajat će godinama. A za to vrijeme Hrvatska će gospodarski naveliko nazadovati, sve više starjeti i gubiti najvitalniji dio pučanstva selidbom u inozemstvo. Ne možemo se tješiti da se to događa i nekim drugim narodima u Europskoj uniji jer to nam ništa ne pomaže, budući da brojčano veći i gospodarski uspješniji narodi nadoknađuju te gubitke „uvozom“ strane radne snage i njezinim ostankom u novoj domovini. To za Hrvatsku nije rješenje jer, kao što povijest dokazuje, očito nije sposobna asimilirati došljake kao što jasno vidimo kad je riječ o našim Srbima od kojih barem jedna trećina, i nakon 500 godina življenja s Hrvatima, djelomično više žive u Šumadiji nego u svojoj domovini Hrvatskoj.
Ono što rezultate izbora čini još tužnijim izostanak je predstavnika hrvatske dijaspore u Saboru. Trojica koji nastupaju pod tom firmom bosanskohercegovački su Hrvati, kojima svaka čast, ali koji nemaju nikakve veze s iseljeništvom. Ne vidimo smisla zašto bi oni trebali biti predstavnici dijaspore kad pripadaju konstitutivnom hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini, to jest imaju dvojno državljanstvo. Ako bi bile ukinute izborne jedinice za dijasporu i manjine, bila bi uspostavljena potpuna zakonska jednakost svih hrvatskih državljana onako kako to piše u Ustavu Republike Hrvatske. No očito HDZ-u to ne paše jer redovito na izborima dobiva još tri ručice za izglasavanje svojih zakona, a da je to na štetu ustavnosti i demokracije, to ga se ne tiče. Dobro je bilo čuti da će Škorin Domovinski pokret kao jedan od prvih poteza u Saboru predložiti promjenu Izbornoga zakona putem referenduma, nadamo se u smislu prije navedene argumentacije da svi hrvatski državljani bilo da žive u domovini ili inozemstvu imaju ista prava glede glasovanja za parlament. U demokratski razvijenijoj Njemačkoj na prošlim se izborima za Bundestag 20 posto birača koristilo dopisnim glasovanjem premda je njemačka dijaspora u postotcima neusporedivo manja od hrvatske. Također bi trebalo uvesti propis da saborski zastupnici mogu biti samo ono što jesu i ništa drugo, te da se ukinu „zamjenici“ zastupnika koji preuzimaju tu dužnost kad oni koji su ju izborili na izborima odu na neka financijski unosnija i utjecajnija mjesta. To je varanje birača! Trebalo bi uvesti propis o naknadnim izborima ako neki zastupnik ode sa svoje dužnosti iz bilo kojega razloga. Hrvatska bi trebalo što prije pročistiti popis svojih državljana bez obzira na to gdje žive, a time i popis birača, te uspostaviti saborsko Povjerenstvo za dopisno glasovanje. Ponovno upozoravamo na Njemačku s njezinim iskustvom u tom dijelu glasovanja. Moglo bi se misliti i na proširenje biranja na više dana, kao što je to uvedeno u nekim skandinavskim zemljama, ali i na obvezno glasovanje premda nije popularno, ali je na snazi u nekoliko država Europske unije. A sve u svrhu povećanja izlaznosti.
A sad još jedan konkretan prijedlog. Koliko god ovo izgleda utopijski, mišljenja smo da bi Plenković trebao ponuditi Miroslavu Škori da sastave „malu veliku koaliciju“ jer bi ona bila pogodna da se provedu i nepopularne reforme. Jasno, budući koalicionari trebaju najprije izraziti načelnu spremnost na suradnju, potom se upustiti u teške i što konkretnije pregovore o programu nove Vlade i tek nakon sporazuma o rečenome razgovarati o kadrovskoj križaljci. Očito i Plenković i Škoro nisu baš psihološki pripremljeni za navedeni scenarij, ali ako su rodoljubi, kako tvrde, trebali bi se upustiti u tu pustolovinu koja može završiti i negativno, no vrijedna je pokušaja.
Znamo da je Škoro počinio niz početničkih pogrješaka koje izgledaju kao potvrda njegove političke nezrelosti. Prva je bila kad nije preporučio svojih biračima na predsjedničkim izborim da u drugom krugu glasuju za Kolindu Grabar Kitarović i tako spriječe ustoličenje lijevoga anarhista Zorana Milanovića na Pantovčaku. On je kriv zato što je Zoki dobio dužnost s koje ruši i onako nesigurno jedinstvo hrvatske politike. A kao druga pogrješka njegovo je skakanje pred rudo kad je kao uvjet koaliranja s HDZ-om zatražio odlazak samouvjerenoga Plenkovića jer nikada manja stranka ne može diktirati kadrovsku politiku većoj. No ta se pogrješka može ispraviti u pregovorima između HDZ-a i Domovinskoga pokreta iza zatvorenih vrata. Koalicija tih dviju stranaka bila bi brojčano i politički dovoljno jaka i time trajna na dobrobit hrvatske demokracije. No jedna i druga strana trebaju zatomiti svoje emocionalne osjetljivosti i u interesu Republike Hrvatske formulirati izvediv koalicijski program kojega bi se striktno pridržavali pune četiri godine svoje vladavine. A to bi u praksi sigurno urodilo dobrim plodovima za hrvatske ljude u domovini i inozemstvu.
Gojko Borić
Hrvatski tjednik