Hrvatski tjednik
 

Potpisnici manifesta 'Obranimo povijest', nastaloga nedavno u Beogradu, zagovornici su odbrane istorije

Hvala Bogu, svibanj je prošao bez opasnih polemika o posebnim sjećanjima na našu bORIĆzajedničku prošlost zahvaljujući korona virusu koji je onemogućio velike skupove lijevih i desnih povijesnih gubitnika u Hrvata, konkretno „ustaša“ i „partizana“ kojih, zapravo, više nema, ali se desetljećima kao tamne sjene iz neponovljivih vremena javljaju u povodu svojih nadnevaka – bleiburške tragedije i pobjede antifašista pod vodstvom komunista u Drugome svjetskome ratu. Povijest kao da nema granica – ne zna se ni gdje počinje ni gdje završava. Upravo smo svjedoci velikih antirasističkih demonstracija diljem slobodnoga svijeta koje ponekad završavaju rušenjem spomenika navodno vodećim rasistima i onima koje se radi toga nezasluženo optužuje premda su stekli slavu u drugim, pravednijim dijelovima svoje biografije. Ozbiljni komentatori pokazuju razumijevanje za taj antirasistički bijes, ali upozoravaju da spomenike ipak ne bi trebalo rušiti nego na neki način drukčije tumačiti –vidljivim upozorenjima ili prosvjećivanjem u novim knjigama i aktualnim medijima.

Nisu svi srušeni spomenici ideološki isti premda tako mogu izgledati

Chruchill spomenik

Englezi su morali zaštiti Churchillov spomenik u Londonu od bijesa antirasista

Uzmimo primjer Velike Britanije u kojoj su žestoki antirasisti izmrčili spomenik ikoni britanske povijesti Winstonu Churchillu zbog njegovih rasističkih ispada pa je kip brzo zaštićen drvenom ogradom uz jasne kritike 'rušitelja spomenika', U Njemačkoj je sličnu sudbinu doživio spomenik Ottu von Bismarcku, prvome ujedinitelju Njemačke i promicatelju dobrih socijalnih zakona. Shvatljivo je da su oboreni kipovi podignuti izrazitim imperijalističkim rasistima, ali nije povijesno opravdano micati spomenike svima koji su u dalekoj prošlosti izgovorili rasističke bedastoće. No shvatljivo je da političke promjene povlače za sobom i nepravedno uklanjanje nekih nezgodnih znamenja iz prošlosti pri čemu se ne smiju zaboraviti uvjeti kad su ona postavljana. Da su u Hrvatskoj tijekom i poslije Domovinskoga rata srušeni brojni jugokomunistički spomenici, donekle je shvatljivo zato što se hrvatski narod borio protiv sljedbenika bivšega režima, ali i tu je bilo krajnosti jer su neki spomenici bili bez ideološkoga obilježja i trebalo ih je sačuvati kao sjećanje na zajedničku prošlost nacije. Inače, stranci nas zbog rigoroznoga rušenja spomenika iz jugoslavenske prošlosti kritiziraju i onda kad nisu u pravu što pokazuje osvrt austrijskoga pisca Karla-Markusa Gausa u utjecajnom 'Süddeutsche Zeitungu' ( 20. 6.) koji nam zamjera što smo u Opuzenu uklonili spomenik Stjepanu Filipoviću kojega su njemački okupatori i njihovi srbijanski poslušnici objesili 22. svibnja 1942. u Valjevu gdje su Srbijanci Stjepana preimenovali u Stevana, Hrvata pretvorili u Srbina, prešućujući da su u njegovu usmrćenju sudjelovali i četnici s njemačkim SS-ovcima.

Četništvo je danas u Srbiji, i prema Gausu, gotovo potpuno rehabilitirano, no on nastavlja kako je Filipović postao nepoželjan kao 'Jugoslaven' i u svojoj Hrvatskoj, i to je bio razlog zašto je uklonjen njegov spomenik. Austrijski pisac ne zna kako danas Hrvatima zvuči Filipovićev poklič 'Smrt fašizmu, sloboda narodu!' s kojim je poslano u smrt za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, i još više u poraću, na stotine tisuća nevinih hrvatskih ljudi. Zvuči strašno i poradi toga što je to bio službeni pozdrav komunističke jugoslavenske države kao antipoda hrvatske državnosti. On bi trebao znati da su antifašizam i komunizam bili u simbiozi jugoslavenske komunističke revolucije i stoga su 'nastradali' i oni spomenici koji s time nemaju velike veze, ali su postavljeni u čast onih koji su se borili samo službeno koristeći taj poklič. Oni su svojevrsna kolateralna šteta antikomunističkoga obrambenog rata pri raspadu Jugoslavije i osamostaljenja Hrvatske. Ako se netko kao Gaus upušta u ocjenjivanje hrvatske prošlosti, mora znati nešto više o uzročno-posljedičnim povijesnim vezama u Hrvatskoj i Jugoslaviji, premda je u pravu kad kritizira rigoroznost uništavanja spomenika s motivima iz tzv. antifašističke borbe od 1941. do 1945. Možda bi neke trebalo obnoviti.

Revizionizam je najpametnije što se povjesničarima može dogoditi

Ne samo povjesničari - nego i svi oni koji se upuštaju u historiografske vode kao nestručnjaci - moraju znati kako o istim događajima mogu postojati različita tumačenja, kako je svako propisivanje o tomu kako pisati o prošlosti staljinizma ili titoizma, protivno znanosti i kako su oni koji zagovaraju 'zajedništvo' u sagledavanju povijesti (kao nedavno neki historičari iz bivše države koji su objavili manifest pod nazivom „Obranimo povijest“) zapravo zagovornici ideološki određene historiografije kakva je postojala u vrijeme komunizma. Neka organizacija pod čudnim imenom 'Krokodil' (Karađorđeva ulica 43, Beograd, Srbija) novcem Europske unije i njemačke industrije, pozvala je povjesničare iz republika propale Jugoslavije da se odupru „povijesnom revizionizmu“, s naglaskom na to da se u svim državama nastalima raspadom SFRJ „najviše manipulira s poviješću Drugoga svjetskog rata“ i da se time brišu „jasne moralne koordinate, gubi granica između fašizma i antifašizma te stvara opasnost da se zločini poput onih iz prošlosti ponove.“ Rekli bismo – u tome grmu leži zec! Ni jedna ideologija, pa ni ona pod krinkom antifašizma, kakvu njeguju zaljubljenici u bivši komunistički režim, ne bi smjela određivati sadržaje povijesne znanosti. Znamo da su se komunisti najviše koristili antifašizmom ne bi li onemogućavali drukčija mišljenja u historiografiji od svojih, pa bi na tome trebali proraditi i autori deklaracije „Obranimo povijest“. (Valjda su trebali reći – „Obranimo povijesnu znanost“.) S nekim se zaključcima ovoga papira možemo složiti, primjerice s riječima kako je historijska znanost cjelovita, nadnacionalna, kontekstualna itd. Ali njihova traženja upućena povjesničarima, političkim elitama, parlamentima, sudskim vlastima, ministarstvima znanosti, obrazovanja, kulture te medijima i lokalnim vlastima da se drže njihovih tvrdnji o tomu tko je bio na „pravoj“, a tko na „krivoj strani“ u Drugome svjetskom ratu, odnosno da se protive rehabilitaciji „dokazanih kolaboracionista iz Drugoga svjetskoga rata“ naveliko podsjeća na političku praksu i zakone jugokomunističkoga režima koji je određivao što treba pisati i još više o čemu se mora šutjeti o prošlosti. Historiografija iliti povjesnica nije egzaktna znanost kao matematika, fizika ili kemija, nego nešto između te se može stalno mijenjati ako se pronađu nove činjenice i temeljem njih donesu novi zaključci. Potpuno je prihvatljivo da se nakon polustoljetnoga komunističkoga diktata u historiografiji moraju pojavljivati revizionistički tekstovi koji ponekad bivaju i pretjerani, ali vrijeme i nova saznanja mogu ih ispravljati u traženju točnijih sinteza. Nitko nema pravo zabranjivati drukčija mišljenja o istim događajima u povijesti, a najmanje oni koji se i sami smatraju povjesničarima.

Poželjna su drukčija mišljenja od komunističkih o Drugome svjetskome ratu

Uzmimo, primjerice, slavljenje i hvaljenje hrvatskoga Dana antifašističke borbe 22. lipnja 1945. kakvo smo mogli čitati u Večernjem listu toga datuma s potpuno jednostranim prikazima partizanske borbe u Drugome svjetskom ratu. Svi su prigodničarski članci o tomu usmjereni prema tvrdnji kako partizanski ustanak u Hrvatskoj zapravo nije bio komunistički jer se, primjerice, jedan od prvoboraca Vlado Janić Capo izjašnjavao kao Hrvat i katolik, a prastari partizan Juraj Hrženjak tvrdi kako „u partizanima komunizam nije bio glavna ideologija“. Potom se naveliko referira o Tuđmanovoj „partizaniji“, svećeniku Svetozaru Rittigu kao ministru u prvoj komunističkoj vladi u Hrvatskoj, o bitci na Sutjesci u kojoj su najveći prinos u žrtvama dali dalmatinski Hrvati, da bi nas Božo Skoko podučavao kako „partizanski imidž Hrvatske treba znati prezentirati.“

Svi navedeni članci izgledaju kao naručeni – jednostavno nisu dovoljno objektivni da bi ih se moglo ozbiljno shvatiti. Mi koji smo doživjeli Drugi svjetski rat i njegovu partizansku inačicu Hrvatskoj, znamo da komunističko vodstvo partizanskoga ustanka u nas nije krilo svoju marksističko-lenjinističku ideologiju, svoju ljubav prema Sovjetskome Savezu i tovarišču Staljinu, svoju privrženost boljševičkim simbolima – crvenoj zvijezdi, srpu i čekiću itd. Odnos prema Crkvi bio je obilježen čak i klevetničkim pjesmama kao što su bile „Crkve, fratre, popove sve na kundak, lopove“ i „Partizani sa tri roga što se bore protiv Boga, ali ne i protiv Krista jer je bio komunista“ Konkretno je to značilo više od 600 ubijenih svećenika, redovnika i redovnica od partizanske ruke u ratu i poraću, a da o drugim progonima Katoličke crkve i ne govorimo. Msgr Rittig tražio je od progonjenih svećenika da denunciraju svoju subraću. Nadbiskup Stepinac osuđen je samo zato što Crkvu u Hrvata nije htio odijeliti od Svete Stolice (Milovan Đilas). Čak se i Staljin naljutio na Tita jer je Kumrovčanin proglasio „proleterske brigade“ i uveo srp i čekić na zvijezdu, što je po mišljenju Džugašvilija moglo iritirati zapadne saveznike koji su naveliko pomagali Sovjetski Savez u njegovoj borbi protiv nacističke Njemačke. Vladimir Nazor je pjevao: „Uz Tita i Staljina dva narodna sina nas neće ni pakao smest“. Tito je za vrijeme rata i kasnije sve do 1948. bio najvjerniji đak „velikoga Staljina“ i oponašatelj Oktobarske revolucije. No u jednoj je tvrdnji drug Hrženjak u pravu: komunisti su za vrijeme rata pažljivo krili što namjeravaju učiniti nakon svoje pobjede, naime zabraniti sve nekomunističke organizacije, ukinuti privatnu imovinu, progoniti Katoličku crkvu, natjerati seljake u radne zadruge, uvesti komunističku indoktrinaciju u sve prosvjetne institucije, zabraniti slobodu tiska i javnoga izražavanja koje nije komunističko itd. To su skrivali kao zmija noge obećavajući poslijeratni „raj na zemlji“, što je zavelo mnoge političke naivce da im se pridruže, a kad su shvatili da je taj „raj“ zapravo pakao, bilo je prekasno.

Stoga zbog svega navedenoga treba podupirati sve one znanstvenike i publiciste koji raskrinkavaju komunističke laži i vjerno opisuju kako su komunisti preveli svoje pristaše „žedne preko vode“ i one koji su se kasnije otrijeznili krvavo progonili. Pitamo se što su komunisti u NDH radili od 10. travnja do 22. lipnja 1941. Šutjeli su kao zaliveni jer su slušali svoje moskovske naredbodavce koji su potpisali Staljin-Hitlerov pakt koji je obvezao i sve komunističke partije u Europi. Tek nakon što je vjerolomni Hitler napao Sovjetski Savez, komunisti u Hrvatskoj podigli su svoj ustanak. Možemo biti uvjereni da do toga ne bi došlo da glupa nacistička Njemačka nije izvršila invaziju na SSSR. Sovjeti su prije toga sudjelovali u podjeli Poljske s njemačkim nacistima. Staljin je vjerovao Hitleru, a kad je Treći Reich napao njegov Sovjetski Savez, danima to nije mogao shvatiti pobjegavši u tešku depresiju. Partizanski ustanak u Hrvatskoj zapravo je bio izraz poslušnosti domaćih komunista spram voljenoga Sovjetskoga Saveza. Da je Hrvatska stvarno demokratska zemlja, ukinula bi taj praznik i prihvatila onaj općeeuropski: 8. travnja 1941. – Dan bezuvjetne kapitulacije Hitlerove Njemačke i pobjede antifašističke koalicije u Europi. Rat je trajao još mjesecima protiv Japana ali to nije hrvatska stvar.

Točno prezentiranje djelovanja političke emigracije i dijaspore

Sopta

Dr. Martin Sopta, glavni urednik Zbornika o hrvatskoj političkoj emigraciji

Po običaju sa zakašnjenjem, ali bolje ikad nego nikad, izašao je Zbornik radova s međunarodne konferencije „Povijest hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću“ koja je održana u Zagrebu od 21. do 22. veljače 2019. Knjigu su uredili Martin Sopta, Vlatka Lemić i Marija Benić Penava. Na simpoziju je sudjelovalo 30 autora s više-manje kvalitetno ujednačenim referatima pa je, stoga, teško izabrati one najbolje, ali ćemo to ipak pokušati i navesti priloge: Proces čišćenja memorije: emigrantska Hrvatska revija i historiografija (Jure Krišto), Hrvatska politička emigracija: nastanak, podjele, kontroverze (Danijel Jurković), Hrvatsko domobranstvo u objema Amerikama (Mario Jareb), HSS i Hrvatski oslobodilački pokret (Marin Sopta), Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija (Tomislav Đurasović), Akcije Hrvatskoga narodnog vijeća u vrijeme bolesti i smrti J. B. Tita (Wolfy Krašić), Razlozi osnivanja Hrvatskoga državotvornog pokreta (Nikola Štedul), Bogdan Radica – diplomat, publicist i novinar (Tanja Trošelj Miočević), Revolucionarna strategija hrvatske političke emigracije u kontekstu hladnoga rata(Jure Vujić), Hrvatsko revolucionarno bratstvo (Bože Vukušić), Vlatko Maček ili Juraj Krnjević? (Ivan Tepeš), Hrvatska republikanska stranka (Marko Paradžik ), Političko i kulturno djelovanje dr. Ante Cilige (Mislav Rubić), Program emigrantskog časopisa Poruka slobodne Hrvatske (Gojko Borić i Jakov Žižić), Jugoslavenski odbor (Maja Grdić), Hrvatski komitet 1919.-1921. (Mateo Bunoza), Hrvatsko iseljeništvo u Australiji 1970-ih (Ante Kožul). Na žalost, na simpoziju nisu sudjelovali neki važni akteri hrvatske političke emigracije kao Jakša Kušan (Nova Hrvatska ) i Mate Meštrović (Hrvatsko narodno vijeće) premda su mogli, ali nisu htjeli, bez valjana objašnjenja. Šteta što nisu prikazani hrvatski časopisi i platforme na stranim jezicima „Studia Croatica“ , „Croatian Times“ , „Kroatische Berichte“ i „Bulletin“ jer su odigrali važnu ulogu u informiranju slobodnoga svijeta o hrvatskim problemima. Na kraju je trebalo napraviti sintezu djelovanja hrvatske političke emigracije koja je uglavnom bila demokratska i nesklona nasilju, a oni koji su se upustili u takve akcije redovito su doživjeli neuspjehe i propagandistički bili štetni za imidž emigracije i Hrvata kao naroda. Pisati o njima hagiografski nije pridonijelo vrijednosti ovoga skupa. Unatoč tim uglavnom manjim slabostima, ovaj je simpozij bio vrijedan pamćenja i trebalo bi ga nastaviti s drugim temama nekom drugom prilikom.

 zbornik

Isto tako, pohvalno trebamo spomenuti „Hrvatski iseljenički zbornik 2020.“ čija je urednica neumorna Vesna Kukavica, a nakladnik Hrvatska matica iseljenika. Navest ćemo samo važnije priloge: Trideset godina suvremenoga hrvatskog parlamentarizma (Josip Mihaljević), Hrvatska – predsjedateljica Vijeća Europske unije (Božo Skoko), Hrvatska nacionalna manjina – pregled aktualnog stanja (Milan Bošnjak), Književna ostvarenja s raznih meridijana (Željka Lovrenčić), Dva franjevca u promicanju hrvatskoga jezika u Americi i Australiji (Luka Budak, Vinko Grubišić) , Visokoobrazovani Hrvati u Irskoj ( Marijeta Rajković Iveta, Tea Horvatin), Mali leksikon Hrvata u Brazilu (Milan Puh), Moliški Hrvati kao inspiracija za očuvanje materinskog jezika u dijaspori (Stan Granić), Hrvatska zajednica u Kölnu (Gojko Borić), Misionar među pečalbarima u Njemačkoj (V. Kukavica), Izgradnja hrvatskih institucija vjere u Kanadi (S. Granić), Zagrepčanin Kristijan Radman profesor na Oxfordu (Tanja Rudež), Studija o Dalmatincima s Novog Zelanda (Ivan Hrstić). Kao što se vidi iz navedenih naslova, i ovogodišnji iseljenički Zbornik prava je mala enciklopedija s gotovo znanstvenim sadržajima kojoj se veselimo i zbog koje tugujemo jer nakon i brzog uvida u njezine sadržaje postajemo sve svjesniji činjenice koliko se intelektualne i radne snage našega maloga naroda gubi u velikome svijetu na štetu domovine. Ovoga bi morali biti svjesni i svi hrvatski političari čiji bi jedan od važnijih ciljeva bilo osnivanje institucije za organiziranje povratka iseljenika u sve pustiju Hrvatsku.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Pet, 30-10-2020, 17:35:26

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.