Virtualni novac i društvo bez gotovine

Zastoj svjetske ekonomije trenutačno stvara povijesno nezabilježeni šok diljem zemaljske kugle. Bez obzira na razvijenost, ekonomsku orijentiranost ili bilo koji drugi kriterij, sve su nacionalne ekonomije snažno pogođene i teško je pronaći rješenje za izlazak iz krize. Ona, naravno, nije nastala zbog epidemije korona virusa, već je zdravstveni problem samo razgolitio neodrživi moderni monetarni i financijski sustav koji guši stvarni život. Zar bi inače izostanak proizvodnje, zbog čega se usput eko sustav oporavlja, od nekoliko mjeseci trebao biti naročiti problem, i to u doba hiperprodukcije uglavnom nepotrebnih stvari. Stalni nominalni rast BDP-a, potrošnje, proizvodnje i plaća zadnjih nekoliko desetljeća služi isključivo hvatanju rasta dugova, te je čitav sustav postavljen tako da će ili dugovi konstantno rasti, ili će doći do raspada, što svijetu prijeti ovih mjeseci. Realni dohodak stanovništva i kompanija odavno ne mogu pokriti troškove redovnoga života i poslovanja te su nova i nova zaduženja služila kako bi svi na neki način opstali na tržištu.

Od napuštanja zlatnoga standarda novac je izgubio vezu s realnom ekonomijom i u najvećoj se mjeri stvara od strane banaka putem rasta kredita ili poništava kada se ti krediti otplaćuju. Kako u trenutačnim okolnostima nema novih zaduženja, jasno je da se smanjuje količina takvoga novca u optjecaju te na globalnoj razini prijeti deflacija i ekonomska depresija. Iz tog razloga vlade diljem svijeta praktički tiskaju i dijele novac, sve s ciljem održavanja ekonomije temeljene na dugu i potrošnji. Međutim, velika većina novoga novca završava na računima korporacija i banaka koje se i dalje njime koriste za vlastite interese, umjesto da bude izravno transferiran potrebitom stanovništvu. I hrvatska financijska injekcija za očuvanje radnih mjesta bolje bi bila iskorištena da je transferirana izravno radnicima.

Bankama su, uključujući hrvatskima, također dodatno smanjene stope obveznih pričuva na zajmove i kamatne stope, tako da se one danas mogu zadužiti neograničeno i besplatno te gotovo i nemaju rizika u poslovanju. Usprkos tomu, male kompanije će teško doći do sredstava za očuvanja poslovanja. Sve više raste jaz između realne i financijske ekonomije, gdje potonja kupi sve vrhnje, posljedično stvarajući sve veći jaz između mikro postotka bogatih i ostataka siromašnih, uz brisanje srednjega staleža, pa i na bogatom zapadu. Dugoročno, realni BDP stagnira, obični ljudi nemaju gotovine niti za preživljavanje dva mjeseca bez prihoda, dok se paralelno globalne banke i korporacije utapaju u moru novca. Kako iz takvoga stanja potaknuti potrošnju i rast ekonomije, naročito nakon što se promijene potrošačke navike nakon prestanka korona epidemije? Čini se kako je velika većina malih i srednjih firmi te njihovih zaposlenika pred bankrotom i potpunim nestankom.

Velike će korporacije tada lako preuzeti poslove te primjenom novih tehnologija uz manje zaposlenih proizvoditi iste proizvode. Poruka je jasna: globalnim korporacijama ne treba naš rad niti naša štednja iz prošlosti, koja je nečiji minuli rad. Radit će roboti i umjetna inteligencija, a sredstva osiguravati privatizirane središnje banke tiskanjem novca. U svrhu održavanja sustava temeljenoga na dugu, paralelno mora rasti i realna ekonomija, kao što je bio slučaj kineske ekonomije do danas. Zdravstvena je epidemija pokazala kako je takav sustav došao svome kraju jer da nije epidemije, dogodilo bi se nešto drugo.

Univerzalni dohodak

Resursi našega planeta više ne mogu pratiti konstantni rast proizvodnje i potrošnje. U svjetskim se metropolama više ne može udisati zrak prihvatljive kakvoće, a čovjek je odavno počeo dijeliti staništa s divljim životinjama, tako da su lokacije žarišta epidemije u gušće naseljenim industrijskim regijama logične. Svjetski proizvodni i monetarni sistem potrošen je te traži stvaranje novoga iz temelja. Sretnija budućnost ljudske vrste trebala bi biti u jednostavnijem životu koji podrazumijeva manju potrošnju, manje rada, manje zaduživanja te veću posvećenost obitelji, zdravlju i humanizmu. Tehnološka nam razvijenost omogućuje uspostavu takvoga novoga društva. Drukčije društvo traži i drukčiji monetarni sustav u kojemu novac nije cilj već isključivo sredstvo lakšega funkcioniranja ekonomije. Prvi je korak, po sve većem broju uglednih ekonomista, uvođenje univerzalnoga bazičnog dohotka od kojega bi svatko mogao podmirivati najosnovnije životne potrebe. Dodatni bi rad, naravno, osiguravao viši standard, ali nitko ne bi bio egzistencijalno ugrožen.

Ideja univerzalnoga dohotka stvara nekoliko pitanja oko održivosti takvoga sustava koja, kada se razmotri, ipak idu u prilog njezinoj održivosti, pa čak i jedinom načinu stvaranja socijalno kvalitetnoga društva. Teoretski, ljudi bi izgubili motivaciju za rad te bi se ulijenili i prepustili porocima ako bi im nekakva viša instanca osiguravala prihod bez rada. Naprotiv, vjerojatnije bi ipak većina ljudi tražila dodatne izvore prihoda, jer nije moguće zatomiti prirodnu ljudsku želju za stjecanjem i imanjem. Produktivnost bi se u takvome sustavu vjerojatnije i povećala jer bi anuliranjem straha od gubitka radnoga mjesta pojedinci tražili zaposlenja koja ih ispunjavaju, umjesto da su kao danas robovi radnih mjesta.

Svijet budućnosti

Pitanje je i izvora financiranja stalnoga dohotka bez rada. Današnji sustav konstantnoga rasta kredita i tiskanja novca nije bolji po tom pitanju. Kao što se novac daruje bankama, može se darivati i stanovništvu koje ga potrošnjom vraća u sustav, bez potrebe rasta dugova. Dakle novac može transferirati središnja banka, uz što treba reformirati porezni sustav i sustav javnih usluga, što je definitivno ostvarivo. Novac bi po nekima izgubio na vrijednosti i slijedila bi hiperinflacija, što opet ne mora biti istina jer bi postojala regulacija koja osigurava nesmetanu cirkulaciju bez rasta cijena. Novac bi svakako izgubio značenje koje danas ima u ekonomiji, međutim sam novac nije nikome donio sreću niti prosperitet. Upravo suprotno, novac ne smije biti cilj nečijega rada, već treba služiti stvaranju boljega društva. Posve je izvjesno kako bi globalni univerzalni dohodak drastično smanjio stopu kriminala u svijetu, kojemu je glavno gorivo nedostatak novca za životne potrebe kod pojedinaca.

Univerzalni bazni dohodak vrlo je vjerojatno budućnost svijeta ili barem njegova dijela, koji traži i drukčiji način njegovim upravljanjem. S obzirom na to da bi se promijenio odnos prema radu i stvaranju, državne bi institucije preuzele upravljanje investicijskim politikama, a tržište temeljeno na profitu izgubilo snagu, što bi posve sigurno donijelo veću regulaciju. Promijenio bi se i način korištenja novca i odnos prema novcu, što vodi prema društvu u kojem ne postoji gotovina, a sav je novac virtualan i čija bi uloga bila potpuno drukčija od današnje. Malo po malo dolazimo do neminovnosti svijeta bez gotovine, potencijalno i bez novca u trenutačnoj formi, nadnacionalnih autoriteta koji bi upravljali svijetom i regulirali svakodnevni život. Neodrživost monetarnoga sustava lako bi mogla rezultirati novim svijetom jedne valute, jedne vlade i jedne središnje banke, tako da teorije zavjere možda i nisu samo teorije, ipak ne nužno u negativnome smislu.

Marijan Jović
Hrvatski tjednik