Hrvatska koronakracija

"Pitao sam desetak bolesnika koji imaju metastatski rak boje li se više raka ili koronavirusa i velika mi je većina odgovorila da se više boje koronavirusa. Pitam bolesnicu s rakom želuca boji li se više svog raka ili Covida-19, odgovora - Covida. Nije dobro da se više boji bolesti sa smrtnošću manjom od 0,2 posto od bolesti gdje je smrtnost 50 posto". (prof. dr. Eduard Vrdoljak, predsjednik Hrvatskog onkološkog društva)

Pojam „koronakracija“ koji ću koristiti u ovom eseju, skovala je i prva javno upotrijebila (16. ožujka 2020. u članku „Coronacracy“) izraelska politologinja (uže specijalizirana za afričke države), sveučilišna profesorica, predsjednica Nove izraelske zaklade (New Israel Fund), mirovna aktivistica, feministkinja i borkinja za ljudska i demokratska prava i slobode dr. Naomi Chazan.

Polazeći od izraelskog iskustva suspenzije i bitnog ograničavanja brojnih ljudskih prva i sloboda (slobode kretanja, putovanja, javnog okupljanja i prosvjeda, prava na privatnost, vlasničkih prava, poduzetničkih sloboda, prava na rad, slobodu izražavanja misli i uvjerenja itd.), kao i praćenja mobilnih telefona, Naomi Chazan je zaključila kako je t kržljavu, suspendiranu, demokraciju najbolje nazvati pojmom „koronakracija“.

Dr. Naomi Chazan

Skovani pojam, koji uzima pandemiju korona virusa za polazište, odranije se pojavio u ekonomskom diskursu u vidu „koronomike“ (coronomics) primijenjene ekonomske teorije ili teorija koje se bavi odnosom „ekonomskog ledenog doba“, uvjetovanog pojavom pandemije korona virusa, i javnih politika koje paraliziraju gospodarski život, investicije, slobodnu trgovinu, poslovanje općenito, dovodeći do stanja prijeteće ekonomske katastrofe i masovne nezaposlenosti.

Kako je novi „mikroskopski neprijatelj“ proglašen svjetskim neprijateljem broj jedan, u obračunu s njim koristi se tradicionalna vojna terminologija: rat-borba protiv korona virusa, strategija i taktika borbe, borci na prvoj crti bojišnice, pozadinska fronta, mobilizacije medicinskih snaga, praćenja kretanja „neprijatelja“, izolacije kliconoša, kažnjavanje „dezertera“ i narodnih „izdajica“ (koji ne poštuju odluke i upute koronakrata o samoizolaciji i prostornom razdvajanju) itd.

Pojava krunastog (korona) virusa i ogromne zdravstvene (izravne i neizravne), gospodarske, društvene, duševne i zdravstvene štete (naznaku o njima najbolje je opisao dr. Eduard Vrdoljak u citatu kojim sam počeo ovaj esej) koje je izazvao u svijetu već danas za posljedicu imaju verbalni, a uskoro, vrlo vjerojatno, i međunarodno-pravni i ekonomski rat Amerike i nekih zemalja Europe protiv Republike Kine. Kina se sve češće javno proglašava odgovornom za „proizvodnju“ virusa, širenje pandemije i za zataškavanje informacija koje su pandemiju mogle osujetiti.

I ne samo to, eksperti za međunarodno pravo i parnični praktičari već tjednima osmišljavaju pravne temelje i strategiju za podnošenje tužbi protiv Republike Kine pred Međunarodnim sudom pravde: zbog kršenja Međunarodnih zdravstvenih propisa (International Health Regulations).

Međunarodno poznati odvjetnik Peter Tzeng koji je zastupao i zastupa brojne države u međunarodnim sporovima koji se odnose na međunarodno javno, trgovačko i financijsko pravo, svoju kratku analizu mogućnosti pokretanja parnice protiv Kine zaključuje ovako: „Nisam došao do bilo kakvog konačnog stajališta o suštini zahtjeva (da se Kina dovede pred Međunarodni sud pravde). Ako pretpostavimo da takav zahtjev-tužba imaju pravnu osnovicu, još uvijek treba pronaći neku državu koja bi bila spremna Kinu dovesti pred Međunarodni sud pravde, što, naravno, nije lak zadatak. Međutim, čak i onda ako takva tužba ne bi postigla uspjeh, nastojanje da se taj slučaj pokrene na javnom forumu kao što je Međunarodni sud pravde može dovesti do važnih političkih pobjeda. Ne događa se svaki dan da netko, kršeći međunarodno pravo, uzrokuje toliko mnogo smrti u tako puno zemalja. Dakle, ako postoji bilo koji slučaj u kojem bi se pravda trebala provesti, ovo je takav slučaj.“ (Taking China to the International Court of Justice over COVID-19)

Naslovnica The Spectatora ilustrira „korona ratom“ američkog i kineskog predsjednika

Međunarodni sud pravde u Briselu.

Hrvatska koronakrcija ili Javno-zdravstveni Borg

Gotovo sve države privremeno su se odlučile za koronakraciju: privremenu suspenziju ili ograničavanje – ustavima, zakonima i tradicijom - zajamčenih ljudskih i građanskih prava i sloboda. Veliki broj zemalja posebnim je deklaracijama ili srodnim parlamentarnim aktima ozakonio izvanredno stanje, dajući neke ovlasti zakonodavne izvršnoj vlasti: predsjednicima država, vlada, ministrima ili izvan-institucionalnim kolektivnim tijelima.

Nakon što hrvatsko-srpska vladajuća koalicija na čelu s HDZ-om nije uspjela postići sporazum (s oporbenim strankama) o ustavno-pravnom temelju za legalizaciju izvanrednog stanja: oporba i predsjednik Republike Milanović zalagali su se za primjenu članka 17. Ustava RH koji zahtijeva dvotrećinsku saborsku većinu za privremeno ograničavanje sloboda i prava zajamčenih Ustavom. Vladajuća koalicija ustrajala je na stajalištu kako je dostatna pravna osnova za ograničavanje brojnih ljudskih i građanskih prava i sloboda članak 16. Ustava i Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti kojeg treba izmijeniti i dopuniti. To je na kraju i učinjeno 17. travnja 2020. izglasavanjem izmjena i dopuna tog zakona.

Može se, dakle, kazati da je hrvatska koronakracija u Saboru ozakonjena 17. travnja 2020.

Tim su ozakonjenjem legalizirane sve ranije i sve buduće odluke Nacionalnog stožera civilne zaštite kojim zapovijeda trijumvirat u sastavu: potpredsjednik VRH-a i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, ministar zdravstva dr. Vili Beroš i ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo dr. Krunoslav Capak Šestinčanin.

Prema analizi Sveučilišta Oxford, objavljenoj početkom travnja, hrvatska je koronakracija bila, prema „Indeksu strogosti“ (the stringency indeks), najstroža u svijetu, o čemu je javnost obavijstio Toby Phillips, vođa istraživačkog tima koji je „strogost“ ocjenjivao na temelju 13 pokazatelja ograničavanja ustavno zajamčenih prava i sloboda.

Iako je hrvatska vlast nametnula najstrože ili najrigidnije javno-zdravstvene mjere, a one su do 17. travnja 2020. i nakon tog nadnevka bile izraz osobne volje Andreja Plenkovića, javnost ih je prihvatila bez prigovora, salvama odobravanja, uz samo nekoliko slabašnih (s obzirom na dostupnost medija) glasova skepse i prosvjeda.

Spirala šutnje, naučena (uvježbana) bespomoćnost i psihologija prestravljenog krda

Proces političke, medijske i masovno-psihološke pripreme za uvođenje koronakracije započeo je u Hrvatskoj u drugoj polovici siječnja 2020.

Iako se veliki „prasak“ obično vezuje uz smjenu dr. Milana Kujundžića i ustoličenje dr. Vilija Beroša na njegovo mjesto, pozadinske pripreme dogodile su se nešto ranije kad je iz javnosti prognan višegodišnji glasnogovornik hrvatskih epidemiologa dr. Bernard Kaić.

Plenković je Kujundžića smijenio 28. siječnja, uz obrazloženje kako ga kontroverze oko osobne i obiteljske imovine onemogućuju da se fokusira na – korona virus: „Danas sam razriješio ministra Kujundžića. Obavili smo razgovor jučer, imao je prigodu objasniti javnosti cijeli kontekst tema koje se vežu uz njega. Ministarstvo zdravstva je bitno, zahtijeva pun fokus i na teme predsjedanja i suzbijanja koronavirusa. Ministar Kujundžić bio je fokusiran na pojašnjavanje tema koje nemaju veze s resorom zdravstva i onim što radi.“

Dan ranije (27. siječnja) kako prešućena žrtva korona-psihoze u nastajanju „pao“ je dr. Bernard Kaić, voditelj službe za epidemiologiju zaraznih bolesti HZJZ-a.

Njegov je neoprostivi krimen bio taj što je korona virus usporedio s virusom sezonske gripe, a založio se i za to da se prerano ne stvara iracionalna javno-zdravstvena panika: “Po svemu sudeći korona virus se ne širi tako efikasno kao gripa. Što se tiče kliničke slike, ona varira od slabijih simptoma do jače upale pluća. Raspon kliničke slike vrlo je sličan kao gripi i sama klinička slika je slična – respiratorni simptomi, povišena tjelesna temperatura. S tim da ovdje više dominiraju respiratorni simptomi nego kod gripe. Ovo su rani podaci. Kako se čini, smrtnost je ipak viša. To se sad kreće od 2 do 4 pošto, kod gripe je 0,1 post. Mislim da ne trebamo biti u panici, tim više što je ekspertna komisija za hitna stanja WHO-a odlučila kako još nije vrijeme da bi se ova javno-zdravstvena kriza proglasila međunarodnim problemom.“

Kako je briselsku birokraciju već preplavila moralna i javno-zdravstvena panika potaknuta strahom od korona virusa, Andrej Plenković tražio je u Hrvatskoj čovjeka ili manju skupinu ljudi koji će biti na visini zadatka, tj. bespogovorno slijediti njegove „premudre“ misli i odluke. Bez velikog napora, pronašao ih je u dotada pomalo introvertnom i malodušnom ravnatelju HZJZ-a, članu HDZ-a, dr. Krunoslavu Capaku i ambicioznom ministru zdravstva dr. Viliju Berošu. Osmišljavanje javno-zdravstvenih i drugih politika, kao i operativno upravljanje pandemijom prepustio je svom najodanijem suradnika Davoru Božinoviću. Dakako, da bi dobio stručno kliničko pokriće za svoju drakonsku politike, među javno istaknute „stožernike“ uvrstio je staloženu, profesionalno izvrsnu i odlučnu infektologinju s bogatim ratnim i mirnodopskim kliničkim iskustvom prof. dr. Alenku Markotić.

Objava „rata“ mrskom mikroskopskom neprijatelju podudarila se s pred-kampanjom za unutarstranačke izbore u HDZ-u. Andrej Plenković zato je znatno osnažio svoj PR tim.

Uz već legendarnog Roberta Kopala, zvanog Crni Labud, u tim je uključio vladinog glasnogovornika Marka Milića, predstojnika vladinog Ureda, geopolitičara, geografa i kartografa Zvonimira Frku-Petešića, te, nakon pobjede dr. Mira Kovača, političkog i marketinškog spin-doktora Krešimira Macana.

Trijumfalna pobjeda (80:20%) koju je izvojevao nad konfuznim dr. Mirom Kovačem, dala je Andreju Plenkoviću novi legitimitet, ali i novu energiju, s kojom je ušao u „rat“ protiv korona virusa i COVID-a 19.

Robert Kopal „Crni Labud“.

Želeći izbjeći rizik slobodnog istraživačkog novinarstva koji je tijekom Afere Grupa Borg doveo do smjene („ostavke“) dr. Martine Dalić, Andrej Plenković sazvao je 17. ožujka 2020. u Banskim dvorima tajni sastanak s glavnim urednicima tiskanih medija i izaslanstvom HRT-a kako bi postigao dogovor o načinu pisanja i televizijskog praćenja „rata“ VRH-a protiv pandemije.

Zapisnik ili barem službeni podsjetnik („bilješku“) o tom sastanku još uvijek nije dospio u javnost, a sudionici se drže zavjeta šutnje. Međutim, novinari neovisnih medija doznali da su na sastanku novinari usvojili dvije ključne dogme koje ne smije dovesti u potanje niti jedan od tvoraca javnog mnijenja: „Sve potrebne mjere za borbu protiv pandemije Vlada je donijela ispravno i na vrijeme“ i „Hrvatska ima dovoljno resursa – financijskih sredstava, medicinskog osoblja, bolničkih postelja i zaštitnih sredstava – za pobjedu u ratu protiv pandemije“.

Uz to, u izravnoj komunikaciji, Plenković je s urednicima i predstavnicima vlasnika novina dogovorio da do daljnjega ne pružaju medijski prostor znanstvenicima i stručnjacima koji imaju kritične stavove prema vladinim politikama i mjerama (posebno je opasnim proglašen dr. Srećko Sladoljev). Za uzvrat im je obećao pronalaženje načina da im pomogne nadoknaditi financijske gubitke zbog pada naklade, za što je zadužio ministra financija dr. Zdravka Marića i ministricu kulture dr. Ninu Obuljen Koržinek.

Naslovnica Večernjeg lista od 21. ožujka 2020.

I pri imenovanju članova Znanstvenog savjeta za borbu protiv pandemije korona virusa Vlade RH (osnovan na sastanku u Banskim dvorima 26. ožujka 2020.), Plenković se vodio istom logikom: u Savjetu ne smiju postojati različita, nekmoli kritična ili, ne daj Bože, disidentska stajališta.

U Savjet je imenovao: molekularnog biologa dr. Miroslava Radmana, eksperta za svjetsko zdravlje dr. Igora Rudana, molekularnog biologa sa švicarskom adresom dr. Nenada Bana, splitskog epidemiologa dr. Ozrena Polašeka, genetičara i forenzičara dr. Dragana Primorca, molekularnog biologa dr. Gordana Lauca, eksperta za zdravstvene sustave sa singapurskom adresom dr. Josipa Cara, riječkog epidemiologa dr. Branka Kolarića, viruloginju dr. Andreju Ambriović Ristov, epidemiologa i ravnatelja HZJZ dr. Krunoslava Capaka te infektologinju dr. Alenku Markotić.

Neposredno nakon što su ta imena i prezimena dospjela u javnost, javno sam, u emisiji „Bujica“, ukazao na neosporni paradoks: iako se gotovo sve javnozdravstvene mjere odnose na ljudsko ponašanja i ljudska prava i sloboda, u Savjetu nema niti jednog stručnjaka-praktičara koji se bavi ljudskim ponašanjem. U Savjetu nema ni pravnih stručnjaka koji bi ocijenili koje se ljudska prva i slobode smiju, a koja se smiju suspendirati; čak ni u doba rata ili izvanrednog stanja: pravo na život, sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti.

Skrenuo sam pažnju i na činjenicu da je najteža posljedica COVID-19 teški respiratorni sindrom i virusna upala pluća koji kod starijih i kronično bolesnih pacijenta dovode do zatajenja pluća i smrti, a da u Savjetu nema niti jednog pulmologa; za primjer sam naveo akademika dr. Miroslava Samardžiju.

Za Andreja Plankovića važne su samo zvučne akademske titule i navodni „veliki ugled u svijetu“ njegovih znanstvenih savjetnika, a ne njihove stvarne javno-zdravstvene kvalifikacije, znanja i praktična iskustva koja su kod većine ravna ništici.

Najvažnije mu je bilo da oni koje je imenovao u Savjet njega osobno, Nacionalni stožer i VRH-a javno hvale zbog uspješnog, teškog boja protiv „smrtonosnog virusa“.

U tom smislu, s glavnim je medijskim urednicima uglavio da im suradnici budu članovi njegova Savjeta: Rudan, Primorac, Radman, Lauc, Capak, Markotić i Božinović.

Nakon što je pripitomio i, budimo iskreni, kupio glavne medijske urednike, Andrej Plenković mogao je cijeli posao oko upravljanja krizom prepustiti stožernicima-koronakratima, bez bojazni da će se u matičnim medijima pojaviti i najmanje zrnce sumnje da „hrvatski model“ najbolji i najučinkovitiji u Europskoj uniji.

Cjelodnevno medijsko bombardiranje naroda podacima o zaraženim („pozitivnim“), oboljelim i umrlim od COVID-a 19 - u zemlji i svijetu - stvorilo je korona-paranoju na kojoj je bilo jednostavno graditi kult odvažnih, mudrih, nepogrešivih i učinkovitih uredskih Plenkijevih ratnika protiv nevidljivog neprijatelja.

U javnosti je počela djelovati „spirala tišine (šutnje)“ koju je teorijski osmislila njemačka politologinja Elizabeth Noelle-Neumann u knjizi „Spirala tišine/šutnje: javno mišljenje kao naša društvena koža“ (The Spiral of Silence : Public Opinion – Our Social Skin).

Ključna je teza te knjige da se ljudi koji imaju manjinsko ili usamljeno mišljenje o nekoj važnoj stvari naprosto ne usuđuju vlastito mišljenje javno izrazit:i kad u javnosti caruje teror većinskog mišljenja. Pojedinačna i manjinska mišljenja, pretvaraju se tako, zbog terora većinskog mišljenja i straha od medijske i političke represije u – spiralu tišine.

Vizualizacija „spirale tišine/šutnje“.

„Crna ovca“ u jednoumnom nacističkom krdu: August Landmesser, bivši nacist, koji, nakon što je oženio Židovku Irma Eckler, više nije želio koristiti pozdrav „Heil Hitler!“

Pojedinačna kritička mišljenja o koronakraciji i ograničenju ljudskih prava i sloboda, praktički su nestala iz matičnih medija te se sporadično pojavljuju u, primjerice, „Bujici“, Hrvatskom tjedniku i na nekim neovisnim portalima.

Povoljnu klimu za nesmetano prakticiranje koronakratskih metoda vladavine omogućava i takozvana „naučena bespomoćnost“ (o toj teoriji Martina Seligmana iz 1965. godine već sam pisao u Hrvatskom tjedniku, pa se njome ovdje neću još jednom baviti) Plenkovićevih stranačkih disidenata koji su mu se pokorili ili su bili protjerani iz HDZ-ova uhljebničkog stada.

Naučena bespomoćnost posebni zamah dobiva u vrijeme velikih pošasti: ratova, prirodnih katastrofa, epidemija zaraznih bolesti, terorističkih napada i migracijskih najezda, velikih recesija i depresija.

Pandemija kineske gripe (COVID-19) potvrđuje to pravilo na hrvatskom, ali i na dugim primjerima porasta popularnosti i potpore vladajućim političarima i pada popularnosti i potpore oporbenim strankama i političarima.

Rezultati posljednje ankete „Crodemoskop“ (telefonsko anketiranje provedeno je od 31. ožujka do 3. travnja 2020.) o popularnosti političara i političkih strankaka koju za RTL provodi agencija Promocija plus, dalo je u tom smislu očekivane rezultate.

U životno i zdravstveno pogibeljnim situacijama događa se psihološki fenomen, učinak ili sindrom „ujedinjenja (zbijanje, skupljanje) oko zastave“ (round the flag effect - syndrome).

Taj je sindrom davne 1970. u znanstvenom članku „Predsjednička popularnost od Trumana do Johnsona“ (Presidential Popularity from Truman to Johnson) osmislio i empirijski dokazao američki politolog i ekspert za povijest plesa John Mueller. Tri godine kasnije (1973.) članak je pretvorio u knjigu „Rat, predsjednici i javnom mišljenje“ (War, Presidents and Public Opinion ).

Uspoređujući stope odobravanja politika američkih predsjednika - koje je kao anketni instrument osmislio George Gallup u kasnim 1930-tim (obično se kao prva anketna godina navodi 1937.) - John Mueller je dokazao da u situacijama velikih međunarodnih kriza i ratova u kojima Amerika ima aktivnu ulogu, dolazi do spontanoga, najčešće privremenog i prolaznog, porasta potpore-popularnosti američkih predsjednika.

Fenomen-učinak-sindrom „ujedinjenja (zbijanja, skupljanja) oko zastave“ dogodio se, dakako, i u našoj zemlji u posljednjem desetljeću XX. stoljeća kad smo bili izloženi velikosrpskoj i sve-srpskoj agresiji i okupaciji.

Tadašnje spontano „ujedinjenje (zbijanje, skupljanje) oko zastave“ donijelo je veliku potporu dr. Franji Tuđmanu i HDZ-u, a u doba kratkotrajne vladavine višestranačke „Vlade demokratskog jedinstva“ njenom predsjedniku dr. Franji Gregoriću i njegovim ključnim ministrima.

Pojava „smrtonosnog (wuhanskog) virusa“ i „smrtonosne (kineske) pandemije“ potvrdila je teoriju o „ujedinjenju oko zastave“.

U tom kontekstu treba promatrati rezultate ankete Crodemoskop koji, primjerice, pokazuju da je trenutno najpopularniji političar u Hrvatskoj ministar zdravstva i jedan od četvorice vodećih članova Stožera civilne zaštite dr. Vili Beroš. Njegova je popularnost u mjesec dana porasla od 2.0% (početak ožujka) na 29.2% (početak travnja); postoci se odnose na udio anketiranih građana koji ga smatraju „najpozitivnijim političarom“.

Pandemija i upravljanjem njome doveli su i do porasta popularnosti Andreja Plenkovića (od 16.9 na 20.9%), kao i do rasta popularnosti HDZ-a i pada popularnosti SDP-a: potpora HDZ-u u mjesec dana porasla je s 26,7 porastao na 28,4%, dok je SDP-u pala od 29,3 na 27.0%.

Zoran Milanović koji se mudro odlučio na – nazovimo je tako – „blago-kritičnu“ potporu vladinoj politici upravljanja krizom (iz njegovih rijetkih javnih izjava vidljivo je da sustavno prati europske i izvan-europske politike upravljanja krizom te da je blizak načelnom stavu kako pod svaku cijenu treba zaštititi životno ugrožene skupine stanovništva, ali i omogućiti postupno „prokužavanje“ stanovništva s malim zdravstvenim rizicima) izgubio je dio popularnosti (potpora mu je smanjena od 19.4 na 17.5%), ali očito zna da se radi o prolaznom učinku krize.

Hrvatski političari nisu iznimka od univerzalnoga pravila „ujedinjenja (zbijanja, skupljanja) oko zastave“ koje vrijedi za sve demokratske, pa i nedemokratske zemlje.

Dovoljno je spomenut činjenicu da je popularnost talijanskog premijera Giuseppea Contea u dva mjeseca porasla od 51 na 71% - bez obzira na okolnost da je njegov narod platio zasad najveći „danak u krvi“ širenju pandemije – da se shvati kako je korona virus „saveznik“ vladajućim političarima.

Popularnost Angele Merkel u mjesec je dana porasla od 68% na 79%, dakle za 11 postotnih poena; Emmanuela Macrona u dva mjeseca porasla je za 15 postotnih poena; Borisa Johnsona u dva je mjeseca porasla za 5 postotnih poena; stopa odobravanja politike Donalda Trumpa popela se na 49% i najviša je u njegovom dosadašnjem mandatu.
I dok korona virus dovodi do porasta popularnosti vladajućih političara i stranaka, on u očaj baca oporbene političare, čija klasična oporbena retorika djeluje vanvremenski, pa i gubitnički.

Strah od smrti koji stoji u ishodištu korona-panike privremeno je suspendirao sve velike teme oko kojih se koliko do jučer vodila žestoka bitka pozicije i opozicije: korupcija, zarobljavanje države, iseljavanje, najezda migranata, Istambulska konvencija, parade ponosa, Marakeški sporazum, reforma obrazovanja, reforma državne uprave, regionalne i lokalne samouprave, ovrhe, siromaštvo itd. itd.

Dok god traje „ujedinjenja (zbijanje, skupljanje) oko zastave“ prostor za tradicionalni OPORBENI i DISIDENSKI GOVOR toliko je sužen, da je oporbenim političarima najčešće mudrije šutjeti, nego govoriti.

Luciferov učinak u doba koronakracije

Sve javno-zdravstvene kolege koje odranije poznaju ravnatelja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo - a poznaju ga kao povučenog epidemiologa i vojnika stranke (HDZ-a) čija su uža specijalnost zarazne bolesti koje se prenose nezdravim vodama - na neki su načine zatečene sadašnjim odlučnim, zapovjednim i prijetećim istupima dr. Kronoslava Capaka na bezbrojnim konferencijama za tisak Nacionalnog stožera civilne zaštite.

U prvim pojavljivanjima u javnosti djelovao je pomalo zbunjeno, samozatajno, sramežljivo, pa i podanički u odnosu na guvernera koronakracije Davora Božinovića.

U posljednjim se istupima nekako osilio i uzoholio, pa sve češće govori što će „on“ i „oni“ dopustiti narodu, a što neće dopustiti. Često ističe kako uopće nije zadovoljan ponašanjem hrvatskih građana u odnosu na „preporučene“ javno-zdravstvene mjere koje je Stožer narodu nametnuo na temelju NJEGOVA „stručnog“ mišljenja i preporuke.

Svako iole upoznat s paletom javno-zdravstvenih mjera koje se koriste u Hrvatskoj – preporuke o pranju ruku, nošenju zaštitnih maski i rukavica, poštivanju prostorne razdvojenosti (krivo nazvane „socijalna distanca“), ograničenju ili zabrani kretanja, zatvaranju granica, samoizolaciji, karanteni, uspostavi dezinfikacijskih i sanitarnih barijera itd. – zna da se tu ne radi o „hrvatskim mjerama“, nego o mjerama koje su se koristile stoljećima u zaustavljanju epidemija zaraznih bolesti za koje medicina nije imala pouzdana i učinkovita cjepiva i lijekove.

Primjena tih mjera u svim je državama u ingerenciji legalno izabranih predstavnika vlasti, dok tijela tipa Nacionalnog stožera imaju tek stručnu, savjetodavnu ulogu, koja se ograničavanje na – davanje prijedloga.

Tako je to uređeno i hrvatskim Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti. Prema tom zakonu sve ključne odluke o proglašenju epidemije i mjerama kako se prema njoj odnositi donose ministar zdravstva, Vlada i Sabor. Ono što je u ingerenciji Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo je davanje prijedloga ministru zdravstva.

U skladu sa Zakonom, prijedloge ne daje ravnatelj HZJZ-a, nego Zavod kao institucija. Logično bi bilo da prijedlozi HZJZ-a nisu osobna stvar ravnatelja, nego da o njima odluke donosi Stručno viječe HZJZ-a na javnim sjednicama.

Na tim bi se javnim sjednicama mogla suprotstaviti mišljenja o dvije moguće strategije koje je Hrvatska mogla primijeniti: (a) sustavnu i dobro organiziranu zaštitu od zaraze ranjivih skupina stanovništva (starih i kronično bolesnih ljudi), uz zadržavanje racionalne razine gospodarskih i društvenih aktivnosti (uz striktno poštivanje novih pravila ponašanja); osobno sam se od početka zalagao za tu strategiju, ili (b) obustavljanje gotovo svih oblika života uz „protjerivanje“ ljudi u njihove/naše domove.

Kako takva stručna rasprava, temeljena na analizi hrvatskih i međunarodnih iskustava, nije predviđena, sve prijedloge odluka daje ravnatelj HZJZ-a dr. Krunoslav Capak, a građanima im nameće kao obvezu ili „preporuku“ ministar zdravstva dr. Vili Beroš.

Osokoljen javnom potporom i hvalospjevima novinara, Capak je uzimao sve veće ovlasti u vlastite ruke.

Izjavio je tako, primjerice: „Što se tiče turističke sezone, mi imamo neke prednosti u odnosu na konkurenciju jer je naša epidemiološka situacija puno bolja. Možda možemo očekivati dolazak turista koji se ne najavljuju unaprijed, a domaći turisti moći će uživati u moru.“ Dodao je: "U Hrvatsku neće ulaziti turisti iz zemalja u kojima je više oboljelih nego kod nas." (16. travnja. 2020.)

Smatrajući kako su on kao epidemiolog i Stožer potpuno ravnopravni Vladi pri donošenju odluka, dan kasnije je izjavio: "Neke mjere se neće produživati! O tome koje će to biti, ovisi o dogovoru Vlade, Stožera i epidemiologa".
Odgovornost za to što hrvatske vodeće „koronakrate“ misle da su važnije od demokratskih i državnih institucija, velikim dijelom leži na novinarima koji su od „stožernika“ stvorili zlatnu telad.

Najbolja je ilustracija novinarskog diskursa kojim se gradi kult osobnosti „stožernika“ hagiografski je članak emocionalno i ćudoredno tankoćutnog novinar Jutarnjeg lista Boris Vlašić „Glavni strateg bitke s virusom: Jedan dan sa stručnjakom na prvoj liniji obrane od pandemije: Epidemija se može pobijediti samo mjerama iz 19. stoljeća“.

Vlašić je svojim čitatelja ovako predstavio instant junaka pustih hrvatskih ulica i punih domove, vlastitog i sve-medijskog ljubimca i mezimca, člana Nacionalnog stožera civilne zaštite te ravnatelja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo dr. Krunislava Capaka:

„U posljednje vrijeme ne planira svoje dane jer mu svi planovi propadnu, nešto nepredviđeno ukrca se u raspored i poremeti sve planove. (…) S obitelji komunicira mobitelom, porukama ili tek kasno noću, nakon što uđe u kuću koju je, nakon djeda i oca, i sam dograđivao.

Izuje se ispred ulaza, presvuče odjeću ispred stepenica i onda pozdravlja sve svoje žene. Nekoliko je puta bio u režimu života u kakvom su sada cijela Hrvatska i svijet, pa se zbog toga pretjerano ne uzbuđuje. Nabroji slične situacije, kao što su razne pandemije, prijetnje antraksom, poplave, migrantska kriza, pripreme za razne terorističke napade. Smije se na činjenicu da cijeli njegov intimni svijet čine žene, tri kćeri, supruga i majka. Protegne to i do ljubimaca, kaže da ih je imao nekoliko, ali je sada ostao na jednom psu, ženki. Jedino zet remeti tu statistiku.“ (, Jutarnji list, 2. travnja 2020.)

U istom je članku Vlašić svog junaka predstavio kao „Šestinčana“, graditelja obiteljske kuće i bivšeg ratnika koji „ne pokazuje nikakav strah“.

Spomenuti članak uz skiciranu hagiografsku narav, sadrži i dvije vrijedne informacije. Piše: „Već danima ne vozi svoju Vitaru; Vlada je procijenila da i on treba imati vozilo s vozačem. Da, bilo bi glupo da on i drugi članovi Stožera budu spriječeni u obavljanju svojeg posla ako bi zbog nekog prometnog incidenta morali kasniti jer izmjenjuju dokumente zbog razbijenog blatobrana.“

Luksuzni auto i vozača „darovao“ mu je guverner koronakracije Davor Božinović, a on mu se u članku odužio ovim riječima: „Nisam vidio čovjeka koji (kao Božinović) s tolikom mirnoćom i promišljenošću donosi odluke. Prihvaća prijedloge, diskutira o njima, ali kada donese odluku, onda inzistira da bude po njegovu.“

„Stožernici“ koronakracije i njen dobri duh dr. Alenka Markotić.

Zaključiti ću ovako. Prije jedanaest godina (2009.) na hrvatskom je jeziku objavljen prijevod knjige jednog od najpoznatijih svjetskih socijalnih psihologa Philipa Zimbarda: “Luciferov efekt: zlo na djelu”.

U Hrvatskom tjedniku već sam pisao o toj knjizi i o tzv. Stanfordskom zatvorskom pokusu (Stanford Prison Experiment) iz 1971. na temelju kojeg je knjiga izvorno napisana.

Hrvatsko izdanje sadrži nove primjere sadističkog i „poremećenog“ ponašanja, primjerice, zatvorskih čuvara u Abu Ghraibu. Takozvani obični, obiteljski sređeni, socijalno prilagođeni, duševno zdravi i odgovorni članovi društva u izvanrednim prilikama (rat, zatvori, koncentracijski logori, pandemije) počinju se ponašati neljudski, sadistički, zločinački kad se nađu na položajima koji ih prisiljavaju na nanošenja patnje i zla drugim ljudima.

Philip Zimbard u svom je pokusu iz 1971. preko oglasa pronašao 18 duševno zdravih mladih muškaraca, od kojih je devetorici namijenio uloge zatvorskih čuvara, a devetorici uloge zatvorenika. Sudionici pokusa nisu bili upoznati s njegovom svrhom. Međutim, nakon što su dobili različita odijela (čuvarska i zatvorenička) i uloge, počeli su se u skladu s njima ponašati, pri čemu su „čuvari“ vrlo brzo počeli uživati u svojim represivnim ulogama, dok su „zatvorenici“ bili osuđeni na poniženja i bespogovornom pokoravanje „čuvarima“.

„Koronokracija“ koja je najprije uspostavljena, a zatim i ozakonjena u Hrvatskom saboru, na metaforičkoj je razini vrhovnike Nacionalnog stožera i njihova pokrovitelja Andreja Plenkovića, ali i šefove županijskih stožera civilne zaštite, pretvorila u naše „čuvare“.

„Čuvari“ i njihov šef (Andrej Plenković) navodno „slušaju struku“ i tako „znaju“ što je za nas najbolje, a naša je jedina uloga pristajanje na bespogovornu „zatvoreničku“ poslušnost.

Onaj i oni među nama koji ne poštuju zapovijed „Ostani doma!“ može vrlo lako završiti u tamnici na nekoliko mjeseci ili nekoliko godina. Može, dakako, završiti i u „ludari“ ili na stupu virtualnog srama, na kojem mu se lijepe etikete neznalice, pristaše opskurnih teorija zavjere, pa i opasnim luđakom.

Svaka je stručna i znanstvena rasprava, posebice ona koja dovodi u pitanje smisao i učinke koronakracije, suspendirana na sličan način kao što su suspendirana ključna, ustavno zajamčena, ljudska prva.

U situaciji ratobornog i represivnog JEDNOUMLJA utješno je barem to što postoj „opskurni“ „desničarski“ medijski prostor u kojem je još uvijek omogućena slobodna rasprava.

Slaven Letica
Hrvatski tjednik