Isprazno predvorje Pantovčaka, nakon što je Milanović stavio povijest u karantenu, odraz je ispraznosti naših umjetnika i njihove denuncijantske kulture

Kada Milanović primi nekoga uvaženog gosta, stranca na Pantovčak, a koji je obrazovaniji i širi od njega samoga (što nije teško), i kojega zanima upoznati se s kulturom zemlje u koju dolazi te nam je naklonjen jer već ponešto zna o našoj domovini, možda i više od prosječnoga Hrvata, možemo se samo nadati da ga ne će pokolebati oskudni duh Predsjedničkih dvora. Da ne će reći u sebi: Hm, kad ovaj ovako poštuje svoju povijest, zašto bih ju ja poštivao, zašto bih cijenio vrijednosti ovoga naroda kada ih sam narod, doduše preko svoga predstavnika, s gnušanjem odbacuje. Za nas će biti čista sreća bude li gost nezainteresirani birokrat jer u protivnomu, Milanović ga može uputiti na Klasića, Jakovinu, Markovinu, a onda smo tek nagrabusili.

Osuđeni na subjektivnost

Uklonjene biste velikana hrvatske povijesti idu u kontekst detuđmanizacije, i šire, u kontekst škole za život. Što Hrvat manje zna o svojoj povijesti, o svojim velikanima, to je manji čovjek i veći rob. Podatniji je takav za modeliranje nečega što se krivo zove moderan, progresivan čovjek. Ispravno rečeno - idiot. Na jednome češko-hrvatskom vjenčanju gostima su ponudili kviz. Hrvatskim gostima: znanje o Česima, a češkima, o Hrvatima. Pogađate, pobijedili su Česi. To nije teško zaključiti, ali vjerujem da su svi gosti dobili isti kviz, onaj koji ispituje znanje o nama Hrvatima, opet bi pobijedili Česi. Da opravdam naše goste, jer nisu oni krivi: ljudi su imali prvo ispiranje mozga sa socijalizmom, pa rat, pa detuđmanizaciju, pa udžbenikomaniju gdje je bilo takvih propusta gdje su četnici postajali antifašisti i gdje je naglasak Oluje na izgonu Srba, a ne na pobjedi i nizu drugih majstorija koje bi i Jovan Deretić pohvalio. Potom se počelo mijenjati, bolje rečeno davati novi oblik istome sadržaju i cilju, a sve uz voditeljsku palicu mistera Jokića te se uporno nastavilo divljati uz Plenkovićevu ministricu Divjak. O tomu se pisalo k'o lajanje na mjesec. Kakve ćemo posljedice imati od tih novih, ali istih? Već ih imamo. Ne moram ići ulicom i ispitivati obične građane, mogu samo listati dnevni tisak i vidjeti gomilu neznanja i laži. Stvarno, što je s tim likovima, kojom se logikom oni vode?

Čitam tako u jednoj dnevnoj tiskovini u vremenu prije vladavine korone predstavljanje predstave: 'Premijera predstave Znaš ti tko sam ja Ivana Penovića; Crnogorski mutikaše Zanovići (Stjepan i Primislav), putuju kroz vrijeme i žanrove.'!? Za našu novinarku braća Zanović su Crnogorci? A gdje je mogla naučiti? Njoj je ime Stjepan crnogorsko? Možda ju je zbunilo to što se Stjepan znao lažno predstaviti kao Šćepan Mali i što je Budva, od kuda dolaze ovo dvoje Hrvata, kao dio Mletačke Republike, graničila s crnogorskim zaleđem. Kako čitam o zagrebačkoj predstavi HNK, ni za autora nema značaja što je Budva danas dijelom Crne Gore. Naime, redatelj se igra poviješću te izvanredne sposobnosti dvojice prevaranata, ali i intelektualaca, pustolova, savjetnika, kozmopolita koji su sofisticiranim lažima varali moćnike europskih monarhija, stavlja u današnje hrvatske prilike. Uvijek mi je milo pri srcu kada se istaknuti domoljubi zaigraju poviješću. Motiv je odlična ideja jer su braća stvarno bila visoka europska klasa; gospoda i prevaranti, avanturisti i pisci, sve u jednom. Danas se s aspekta odmaka godina, gotovo triju stoljeća, možemo ponositi s njima. Stoga mi analogija s današnjim tipovima, neobrazovanim tajkunima pomalo ne miriše na dobro.

Unatoč tomu, uvijek sam afirmativna spram naših djela u kazalištima i uopće i velim, ako će pokupiti značajna priznanja izvan Regiona, samo naprijed, pa i ako se pljuca i iskrivljuje, opet je nagrađivano i priznato i ulazi povijesna zabilježba o kvalitetnome uratku iz Hrvatske, ma koliko ju tupavci negirali. Tko ima nešto protiv da film i s takvom tematikom dobije Oskara? Ali nije ni jedan i nemaju šanse. Ne znaju se dovoljno lukavo dodvoriti slici koju su sami iskonstruirali i servirali zapadu kao predrasudu pa ju još tako loše obrađuju da redovito neopaženo prolaze kroz dveri međunarodne elite. Danas bi im Zanovići dobro došli u promidžbi. Nama iz dosadašnjeg opusa naših vrlih umjetnika, ostane samo pljucanje i iskrivljavanje te ispraznost poput prazna predvorja Pantovčaka. Mi u domovini malo znamo kako se takva djela prihvaćaju u inozemstvu. Ovako se dogodilo Frljiću: 'Amaterski školski kazališni kabare. Diletantski prizori. Cinizam bez mjere i smisla.' Sve tri rečenice strane kritike itekako imaju smisla, ali nemamo domaće društveno korisne medije koji će se time baviti smisleno. Ako je kritika ovih neoliberalnih isprdaka negativna, ona navodno uvijek dolazi s klerofašističke ekstremne desnice.

Predstava je osuđena na subjektivnost, na to da ne može biti loša. Iz takve totalitarne histerije jako je teško u budućnosti postići da bilo koja predstava bude vrhunska. Glede aktualne predstave 'Znaš ti tko sam ja' o braći Zanović, gdje se putuje kroz vrijeme i žanrove, a navodno je riječ o hrvatskoj stvarnosti, nadam se da je to majstorski izvedeno, ali opet mi se čini da je prije majstorstvo u iskrivljenoj sadašnjosti kojom se ubija vrlo zanimljiva povijest jer barata se tu s lažnim diplomama dobivenima na Mostarskom sveučilištu, trče glumci po sceni i uzvikuju „Domovina“, tobože se gomilaju filmovi o Domovinskom ratu i općenito hrvatskim velikanima, koje financira nekakav Audiovizualni centar za racionalne interese. Čemu je taj Centar pandan u stvarnosti? Havcu?

Denuncijacija kao klišej

Naime Havc je dao nešto za Generala i odmah je postao desni? Da pukneš od smijeha! Što je s gomilom filmova koje je više dosadno i spominjati, koji su ideološki uvijek usmjereni protiv države, a spram kojih se Havc itekako isprsio. Kruna svih i najpoznatiji je 15 minuta- Masakr u Dvoru. Čini mi se da je politika Havca takva da je sitnišem željela trenutačno umiriti domoljubnu scenu kako bi neometano nastavili izdvajati za svoje ideološke projekte s vječitom tematikom lažne denuncijacije Hrvatske u nadi da će im se dogoditi avangarda. Većinom im se dogodi cinizam bez mjere i smisla. Optimistična sam dok ne pogledam stvarnost. A stvarnost jesu mnogobrojni filmovi i predstave koje ne odustaju od takva klišeja. Zato se nadam da kazališna predstava o braći Zanović ima smisla. Po svemu sudeći, projekt je bio zahtjevan. Stiglo se u tome šušuru problematizirati problem privatizacije i mešetarenje pod okriljem države što je naznačeno likom povjesničarke znakovitoga prezimena, a možda i imena Ankica Kutle.

Kad god se moderne predstave uhvate u koštac s ovom problematikom uvijek je sumnjivo da njima zapravo smeta privatizacija ili mešetarenje. U većini slučajeva smeta im država. Naravno, dok god taj problem budu rješavali oni kojima smeta država i koji nastanak države budu izjednačavali s prljavim poslovima, taj se problem ne će riješiti. S obzirom na gomilanje neznanja što u školama za život, što u medijima, gdje je cilj stvoriti glupoga Hrvata i glupu elitu, gdje nam predsjednik kojega je izabralo pola Hrvata, kako reče jedan face dovitljivac, stavlja povijest u karantenu, teško je racionalno promišljati od strane pojedinca. Moram ubaciti ispraznicu: institucije su te koje trebaju raditi svoj posao, a one su zakazale.

Redatelja Ivana Penovića treba pohvaliti za sami odabir koji je neovisno o bilo kakvoj obradi sam po sebi i bez autora interesantan i koji možda može biti ispričan još zanimljivije, afirmativnije, edukativnije. Dakle, priča ima, priča postoji, samo možda nije našla svoga najzaljubljenijeg autora.

Nataša Božinović
Hrvatski tjednik