Hrvatski tjednik
 

Ošamućena Europa na nogama: gradovi bez ljudi, katedrale bez vjernika, škole i sveučilišta bez učenika i studenata

Dok pandemija korona virusa ovoga ranog proljeća Anno Domini MMXX. u metaforičkoj Smrt u Venecijihibernaciji i stvarnoj izolaciji drži Hrvatsku, Europu i velik dio svijeta, sjetih se oksimoronske sintagme „vedra apokalipsa“ kojom je austrijski književnik Hermann Broch (vojsku je služio u Zagrebu 1909.) označio povijest Habsburške Monarhije između 1848. i 1918. godine. Bijaše to vrijeme dekadencije i zalaza golemoga carstva unutar čijih je granica disao i stenjao, cvao i venuo velik broj zemalja i naroda tadašnje Europe. Asocijativni slijed odveo me do novele Smrt u Veneciji (Der Tod in Venedig, 1912.) njemačkoga nobelovca Thomasa Manna. Posrijedi je maestralno književno djelo čijoj je dodatnoj glasovitosti pridonio kongenijalni film Morte a Venezia (1971.) talijanskoga redatelja Luchina Viscontija. Dotična priča govori o međuigri „erosa“ i „thanatosa“, raskoši i truleži, o Veneciji u okrilju koje se nadmeću sjajni bljeskovi i mnogoliko crnilo. Jedno je od motivskih žarišta izbijanje kolere, a pojavu i širenje te zarazne bolesti zatajuju gradske vlasti i ustanove strahujući da ne ostanu bez prihoda od turizma. Neotklonjivo se nameće usporedba s nedavnim prešućivanjem korona virusa u Austriji da se ne ugrozi zimska turistička sezona na brojnim i masovno posjećenim tamošnjim skijalištima. Mnogi hrvatski turisti zarazili su se ovim virusom upravo u Italiji i Austriji te ga prenijeli u Hrvatsku.

Nevolje oko naziva zaraznih bolesti

Pred sâm kraj Austro-Ugarske Monarhije izbila je 1918. godine španjolska gripa (ili španjolska groznica), koja je pokosila najmanje 50 milijuna ljudskih života, a neki podatci govore čak o dvostruko većemu pomoru. Zanimljivo je napomenuti da je pandemija nazvana po Španjolskoj koja u pogledu te strašne pošasti ne bijaše ni kriva ni dužna. Naime, za početak bolesti koja će u medicinsku terminologiju ući kao Influenca Hispanica uzima se ožujak 1918. godine kada je najvjerojatnije nastala u američkome vojnom sabiralištu Camp Fuston u saveznoj državi Kanzasu. KoronavirusRatnim brodovima američke mornarice doplovila je do iskrcajnih luka na francuskoj atlantskoj obali odakle se proširila europskim kontinentom. Prenosila se zapanjujućom brzinom te do kraja godine rasprostranila po cijelome svijetu pogađajući svejednako vojnike i civile. Tijekom svibnja 1918. zahvatila je neutralnu Španjolsku, koja je sa svoje nesputanosti ratnom cenzurom otvoreno izvješćivala o pandemiji, a posebno širok publicitet nova je influenca dobila nakon što se njome zarazio i sâm španjolski monarh, kralj Alfons XIII. Sve to obilje vijesti navelo je onodobnike na pogrješan zaključak da je dotična država rasadište smrtonosne gripe. Španjolska je zbog svoje tadašnje otvorenosti i istinoljubivosti kažnjena time da je najveća demografska katastrofa u povijesti obilježena njezinim imenom. „Ko istinu gudi, gudalom ga po prstima biju. Tako je i meni vazda bilo i bit će“, napisao je A. G. Matoš u nedovršenoj autobiografiji.

Vratimo se korona virusu. Njime uzrokovana respiratorna bolest nazvana je COVID-19, a taj odabir Svjetske zdravstvene organizacije njezin je glavni direktor, Eritrejac Tedros Adhanom Ghebreyesus, ovako objasnio: „Morali koronasmo pronaći ime koje se ne odnosi na zemljopisnu lokaciju, neku životinju, pojedinca ili skupinu ljudi, i koje je moguće izgovoriti.“ Treba dometnuti da COVID-19 pripada zoonozama, zaraznim bolestima koje se pod prirodnim uvjetima prenose sa životinja na ljude i obrnuto. Ovdje ne kanim spekulirati je li kod respiratorne bolesti koja je u Kini navodno sa šišmiša (u Dalmaciji bi rekli „miša patapira“) prešla na čovjeka, riječ o posve prirodnim uvjetima ili je nešto od toga režirano u laboratoriju, niti ću gonetati i konfabulirati je li posrijedi teorija urote ili urota koja postoji bez teorije. O tome doista premalo znam. Radije se osvrćem na članak naslovljen „Korona virus“ koji je u Hrvatskome tjedniku od 19. ožujka 2020. objavio prof. dr. Slaven Letica. Među inim je napisao:

„Uz ʹbijelu kuguʹ (smanjivanje plodnosti, fertiliteta i masovno iseljavanje), na početku 2020. pojavilo se novo veliko zlo: zoonoza COVID-19 koja se iz Kine, kao što je to često povijesno bivalo, proširila na Aziju, Bliski istok, Europu, Ameriku, Afriku i Australiju. Upravo zbog toga što sam protivnik političke korektnosti, tu ću bolest – zoonozu – ovdje nazivati kineskom gripom ili kineskim/wuhanskim respiratornim sindromom.“

Taj obuhvatni i pohvale dostojni članak potaknuo me napisati nekovrsni ogled o „političkoj korektnosti“. Napominjem da ću ovu sintagmu pisati, za razliku od Slavena Letice i većine drugih autora, unutar navodnih znakova. Jer znamo da nije riječ o korektnosti, nego o diktaturi i latentnome totalitarizmu.

Od Europe bez granica do granica bez Europe

Dok pandemija korona virusa nije potisnula u drugi plan sve ostale događaje, glavna vanjskopolitička tema bila je Erdogansituacija na Bliskome istoku te na tursko-grčkoj granici. Naime, krajem veljače 2020. turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan odlučio je oživotvoriti ranije izrečenu prijetnju te se radi ostvarenja političkih i velikodržavnih ciljeva poslužio životima i sudbinama izbjeglica. Turski je predsjednik još jače zaprijetio da će prema Europi poslati milijune izbjeglica ako mu EU ne uplati sav obećani novac i ne odobri vojnu intervenciju u Siriji. Međutim, politički otpori prihvatu migranata znatno su veći nego 2015. godine te je EU umnogome suglasna i posve odlučna u zatvaranju granicâ. Razbuktavanje epidemije bolesti COVID-19 to većma je nesvladivom zapjekom učinilo vanjske i unutarnje granice EU. Naš se kontinent prometnuo u karantenu i svojevrsni zatvor. Ideja Europe bez granica tako se izokrenula u vlastitu suprotnost – u granice bez Europe. Doista, slika današnje Europe sa zabranom kretanja, sablasno opustjelim ulicama i trgovima, crkvama i katedralama bez vjernika, školama i sveučilištima bez učenika i studenata, zatvorenim galerijama i muzejima, hotelima i restoranima, svime ispražnjenom od života, a bolnicama napunjenima zarazom i strahom od smrti – u toj i takvoj Europi nema ni daška jednoga „lʹesprit européen“ o kojemu su raspravljali intelektualci okupljeni 1946. godine u Ženevi gdje su tražili puteve i perspektive kojima bi se uzmoglo razvidjeti kako ratom poharani kontinent i svijet postaviti na noge te uputiti u novi život.

Danas je Europa na nogama, ali je ošamućena i nalazi se, boksačkim rječnikom kazano, u svojevrsnome nokdaunu MIgranti(engl. „knockdown“). Prije širenja korona virusa suočila se s osobito snažnom i mnoštvenom invazijom migranata. Uporabiti u vezi s migrantima pojam „invazija“ bilo je prije nekoliko godina politički nekorektno i gotovo nezamislivo. Ali u ožujku 2020. stvari se mijenjaju – o invaziji iliti najezdi migranata govore i desni i lijevi, i konzervativci i liberali. Erdoğanovu odluku da prema Grčkoj uputi izbjeglice, nazvao je austrijski kancelar Sebastian Kurz „napadom Turske na Europsku uniju i Grčku“. Od nekadašnjega samorazumljivog etiketiranja Viktora Orbána kao desničarskoga i ksenofobnoga strašila, šovinista, fašista i nacista, i to zato što je tvrdio da Grčka ima ne samo pravo nego i obvezu štititi vlastite granice i time Europu od nezakonitih migracija, dospjeli smo do toga da komentator Christian Ortner u austrijskim dnevnim novinama Die Presse napiše: „Danas je to što je tražio Orbán samorazumljiva politička mudrost koju kao mantru ponavljaju sve parlamentarne snage, čak i socijaldemokrati i zeleni“. Ne možemo izbjeći pitanje kako je moguća takva promjena mišljenja, takav zaokret u doskoku, „salto mortale“ (koji bi se, bude li razboritosti, odlučnosti i snage, mogao za budućnost Europe pokazati kao „salto vitale“). Za lijevo-liberalnu ideologiju karakteristična je sklonost da se u svojoj ideološkoj adaptaciji na promjene koje više nije moguće nijekati okrenu samonijekanju i odricanju od dojučerašnjih dogmi koje su slijepo zastupali. I u tome ne vide ništa problematično.

Teror i totalitarizam samozvanih demokrata

Ostaje vidjeti hoće li se Europa naposljetku otrijezniti nakon višedesetljetnoga mamurluka prouzročenog prekomjernom konzumacijom „Multiculti cocktaila“ smućkanog od teško spojivih kulturnih sastojaka. O tome koliko lijevo-liberalni teror „političke korektnosti“ može biti opasan i pogibeljan, govori britanski novinar i publicist Douglas Čudna smrtMurray u izvrsnoj knjizi Čudna smrt Europe. Murray uz mnoštvo drugih primjera spominje i slučaj političara Hansa Janmaata, koji je 80-ih godina prošloga stoljeća izjavio da je Nizozemska „puna“ te se usprotivio vladinoj nasilnoj „proizvodnji pristanka“ na multikulturalizam, ustrajno ističući da bi se useljenici trebali prilagoditi nizozemskomu načinu života ili otići. „Ne samo da su mu takve izjave uništile političku karijeru, nego su 1986. u hotelu u mjestu Kedichemu na jugu Nizozemske, u kojem je njegova mala stranka organizirala skup, ljevičarski aktivisti čak podmetnuli požar. Među onima koji su bili prisiljeni skočiti iz zgrade spašavajući gole živote bila je i Janmaatova supruga koja je pritom čak ostala bez noge“, napisao je Murray u dotičnoj knjizi. Jasno je da jednako treba osuditi i podmetanje požara u migrantskim prihvatilištima, što gdjekad čine neke ekstremne desničarske skupine. Teror i izazivanje pogibelji bilo kojega čovjeka, uvijek je zlo i treba ga oštro osuditi.

Dolazimo do pitanja po čemu se određeni totalitarizam razlikuje od autoritarnih oblika vladavine kakve nalazimo diljem svijeta tijekom cijele povijesti (tiranija, despocija, autokratski režim itd.). Odgovor glasi: po tome što autoritarni vladari posežu za represijom kako bi zadržali političku moć, a nije im stalo do ideologije kojom bi mijenjali čovjeka. S druge strane, totalitarizmi nastoje promijeniti svijet i ljudsku prirodu namećući vlastitu ideologiju i/ili svjetonazor cijelomu društvu, kapilarno prožimajući sve njegove strukture kako bi zadobili posvemašnju kontrolu ne samo nad djelima pripadnika društva nego i njihovim riječima i mislima. Lijevo-liberalni preoblikovatelji svijeta i čovjeka jezivo su nemaštoviti i naporni u svojoj ideološkoj trasiranosti. Uhvate se nečega i onda to ističu u svim mogućim i nemogućim situacijama i kontekstima. Stalno nalaze povoda za nametanje svojega viđenja demokracije, tolerancije, sekularizma, dijaloga, migracija i multikulturalizma, inkluzivnosti, političke i umjetničke slobode, ljudskih i manjinskih prava; prikazuju se borcima protiv nacionalizma, rasizma, govora mržnje, seksizma, homofobije, obiteljskoga nasilja itd. Uz odbacivanje kršćanstva, tradicije i nacije. Svoje neistomišljenike i oponente delegitimiraju, isključuju iz dijaloga i konačno dehumaniziraju. Ònī koji kritiziraju zahtjeve samoproglašenih „antifašista“ etiketirani su fašistima. Pritom smo nerijetko suočeni s dvostrukim mjerilima, pristranim tumačenjima umjetničke slobode, izokrenutom logikom i neinteligentnim silogizmima.

Umjetnička sloboda nama – ne i njima

Kada je prije dvije godine uprizorena kazališna predstava u kojoj su bivšemu ministru kulture, političkoj aktivistici, Krnjopjevaču i glazbeniku, umirovljenomu biskupu, televizijskomu novinaru te poduzetniku, zbog njihova domoljublja i konzervativne političke orijentacije stavljene na glavu svinjske maske te su potom ustrijeljeni kao „fašističke svinje“ – onda je to ocijenjeno satirom i umjetničkom slobodom. Kao i kada je u više navrata i na različite načine deformirana i izrugivana hrvatska himna Lijepa naša domovino.

A događaj na ovogodišnjemu karnevalu u Imotskome ocijenjen je govorom mržnje, zanemarujući da bît karnevala i jest u tome da se tada smije iskazivati ono što je ostalih dana u godini nepoćudno i neprihvatljivo. Velika većina medija svjesno je obmanjivala javnost zanemarujući istinu da nije spaljen lik djeteta, nego agresivnoga lijevog političara koji se u brojnim prilikama oglašavao govorom mržnje i evociranjem masovnih ubojstava razoružanih vojnika i s njima civila, a ujedno je gorljivi pobornik „duginih obitelji“ i rodnih politika. Zar je itko razuman i dobrohotan mogao pomisliti da bi Imoćani (kao i stanovnici bilo kojega drugoga grada, sela ili mjesta) dali spaliti dijete zato što ga je udomio istospolni par? Ne bi spalili ni takve udomitelje jer „meštri od karnevala“ i lokalni puk znaju, ponajprije zato što su mahom kršćani, da su i homoseksualci djeca Božja i stoga naša braća i sestre koji nose vrline i mane kao i svi drugi ljudi. I doista vjerujem da mnogi homoseksualci žele udomiti dijete vodeći se plemenitim pobudama, imajući u vidu dobrobit djeteta. U plamtećoj imotskoj karnevalskoj instalaciji treba gledati alegoriju, a ne personifikaciju. Nisu simbolično spaljene konkretne osobe – nego su karnevalskomu ognju prepušteni agresivni svjetonazori i postupci koji su lutkama opredmećeni. Spaljeno je političko i sudsko otvaranje mogućnosti da se na mala vrata lingvističkim inženjeringom, tj. raznim brakolikim i životnopartnerskim surogatskim pojmovljem izigra najneposrednija demokratska volja naroda koji se gotovo dvotrećinskom većinom na referendumu o ustavnoj definiciji braka godine 2013. izborio da u članak 62. Ustava Republike Hrvatske uđe odredba: „Brak je životna zajednica žene i muškarca.“

Izokrenuta logika „političke korektnosti“

Karnevalski događaj u Imotskome izazvao je posvudašnju „ljudskopravašku“ moralnu paniku i zgranutost. Ničim drugim doli preuzetnom i ideološki motiviranom nesuvislošću i proturječnošću smatram priopćenje kojim se pravobraniteljica za ravnopravnost spolova (nomina sunt odiosa) osvrnula na karnevalski događaj u Imotskome. Ništa me nije začudio retorički „ljudskopravaški“ arsenal poput „mržnja simboličkim spaljivanjem osoba“, „incident sa zastrašujućom i nehumanom porukom“, „govor mržnje prema manjinskoj skupini“ i slično. Na to ne kanim gubiti vrijeme. Nego se osvrćem na promašenost i proturječnost, kada je posrijedi imotski slučaj, sámoga obraćanja nekoga tko se brine o pravima spolova. Svjedočimo da se u ime „političke korektnosti“ nastoji lobotomizirati sposobnost razboritoga umovanja. Pitam: Je li tu riječ o pravobraniteljstvu za ravnopravnost spolova ili pak o pravo-osvajaštvu za neravnopravno promicanje rodne ideologije? Odgovor se nalazi u samome pitanju. Nadalje, o kojim je spolovima (imenica u množini) riječ kada govorimo o dvojici muškaraca udomiteljima djeteta? O neravnopravnosti spolova najčešće se govori u kontekstu podzastupljenosti žena na vodećim mjestima u političkim strankama, na menadžerskim funkcijama itd. Žitelji Imotskoga izrazili su negodovanje upravo zbog podzastupljenosti ili, preciznije rečeno, posvemašnje nezastupljenosti žena u takovrsnim slučajevima. Da u paru udomljivača bijahu jedna žena i jedan muškarac, bila bi zastupljenost ženskoga spola 50 posto. Tada bi se Imoćanke i Imoćani osjetili zadovoljnima takvom ženskom kvotom i jamačno ne bi iskazivali nezadovoljstvo alegorijski spaljujući pojavu neprihvatljivu njihovu svjetonazoru i duboko ukorijenjenomu osjećaju za ravnopravnost spolova. Pada mi na um klasično djelo svjetske književnosti, Goetheov Faust, odnosno Mefistofelov naputak kojim budućemu studentu dobrohotno preporučuje da najprije ovlada logikom kako bi razaznao što zapravo znači nešto argumentirati i dokazivati: „Stogʹ savjetujem Vaš dragi um, / Najprije Collegium logicum.“

O političkim i intelektualnim deficitima totalitarizma znanoga kao „politička korektnost“ bit će još riječi.

Mario Mihovil Letica
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Uto, 27-10-2020, 01:33:41

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.