Pandemija koronavirusa

Krivo imenovanje stvari povećava nesreću svijeta.
(Albert Camus)

Ovu godinu građani naše zemlje, pa i cijeloga zapadnog svijeta, posve sigurno, ne će pamtiti po dobru! Štoviše, može se pretpostaviti da će u budućim povjesnicama godina 2020. biti opisana i zapamćena kao mračna i beskrajno tužna godina. Godina prepuna ljudske patnje, stradanja, tjeskobe, straha, javno-zdravstvene panike i histerije.

Početkom 2020., baš u vrijeme kad Hrvatska 'vodi' (predsjedava) Europskom unijom, naša se zemlja, dakako i Europska unija, suočava s dvjema vrstama apokaliptičnih slutnja i strahova.

PRVO. Zaprijetio nam je i prijeti 'mikroskopski neprijatelj': sićušni virus pristigao iz daleke Kine koji je Svjetska zdravstvena organizacija 'krstila' birokratskom pokratom kao SARS-CoV-2. Pokrata otprilike znači: novi korona virus stečenoga ozbiljnog respiratornog sindroma. Taj virus koji je u dalekoj i za Zapad odvajkada misterioznoj Kini s nepoznate životinje (znanstvenici misle da se radi o šišmišu) prenesen na čovjeka (životinja prijenosnik, procijenili su kineski znanstvenici Shen Yongyi i Xiao Lihua, bio je jedan od ugroženih sisavaca ljuskavaca kojega Kinezi jedu kao delikatesnu hranu, ali i rabe ga u tradicionalnoj kineskoj medicini), da bi se nakon toga postupno proširio diljem svijeta.

Ovoga ugroženog sisavca ljuskavca (pangolina) kineski su znanstvenici Shen Yongyi i Xiao Lihua javno prozvali kao vjerojatnoga prijenosnika virusa

Bez obzirna na naziv virusa uzročnika, ostaje činjenica da su Kina, a zatim i svijet, u kinesku 'godinu štakora', zakoračili u znaku realne opasnosti i masovnoga straha, da ne kažem histerije, od nove zdravstvene apokalipse. I dok su kineske vlasti od vlastitoga naroda i svijeta dugo skrivale informacije o početcima bolesti (izbila je u Wuhanu, glavnom gradu provincije Hubei), Svjetska je zdravstvena organizacija 40-ak dana razmišljala kako će – u doba terora političke korektnosti - imenovati bolest. Kad je sredinom veljače 2020. bolest 'krštena' kao COVID-19 (to je pokrata od: COronaVIrus Disease 2019.), a njezin virus uzročnik kao SARS-CoV-2, glavni direktor SZO, Eritrejac Tedros Adhanom Ghebreyesus ovako je javnosti objasnio kašnjenja u označivanju bolesti i izbora spomenute kratice: 'Morali smo pronaći ime koje se ne odnosi na zemljopisnu lokaciju, neku životinju, pojedinca ili skupinu ljudi, i koju je moguće izgovoriti.'

Navika imenovanja masovnih zaraznih bolesti, epidemija i pandemija prema zemlji ili kontinentu podrijetla (milanska kuga, ciparska kuga, ruska gripa, španjolska gripa, azijska gripa i sl. ), nekom konkretnom čovjeku (Ciprijanova kuga, Galenova kuga, Antoninska kuga; zvane su „kugama“ iako se danas vjeruje da se radilo o velikim ili malim boginjama) ili životinji prijenosniku (kravlje ludilo, svinjska gripa, ptičja gripa) danas je politički nekorektno. Zato novu virusnu zoonoznu bolest Svjetska zdravstvena organizacija jednostavno nije smjela (!) nazvati, primjerice, kineskim ili wuhanskim respiratornim sindromom ili, ne daj Bože, šišmišjom gripom, iako je izbila u Kini.

Hrvatska tanatofobija: strah Hrvata od izumiranja

DRUGO. Kako nevolja u pravilu nikada ne dolazi sama, Hrvatska i Europska unija suočavaju se početkom 2020. s - nazovimo ih tako - 'dalekozorskim 'neprijateljima': za sada nepoznatim brojem i sastavom migranata koje granični policajci danju i noću gledaju dalekozorima i dvogledima, dok ih turski despot Recep Tayyip Erdoğan koristi kao sredstvo političkih i financijskih ucjena, prijetnjom kako će tri i više milijuna izbjeglica i migranata iz te zemlje uputiti u zemlje Europske unije. Kad se tim masovnim strahovima, koji imaju čvrsto uporište u stvarnosti, dodaju i pribroje alarmantne statistike o iseljavanju 350-400 tisuća mladih ljudi iz naše zemlje - od priključenja Hrvatske EU do 2020. - dolazimo do zaključka na koji sam ukazao prije dvije godine: građane Hrvatske opsjeda strah od izumiranja - tanatofobija.

Evo kako sam taj strah prije dvije godine, 2. srpnja 2018. Opisao u eseju 'Hoćemo li mi Hrvati kako, kada i zašto izumrijeti?' objavljenom u Večernjem listu: 'Sva su živa Božja bića, stvorovi ili stvorenja, smrtna! Štoviše, preko 97 posto živih organizama koji su kroz beskrajno dugu povijest živjeli na našem planetu odavno je trajno izumrlo. Dakle svaki čovjek, dakako i svaka žena, kao Božji stvorovi ili bića, smrtni su. Svijest o smrtnosti, prolaznosti života na ovomu svijetu, praćena žudnjom za besmrtnošću, vječnošću, čini srž svekolikoga ljudskog postojanja, nagona za produženjem vrste, vjere u vječni život na Onom svijetu, ali i težnje ljudskih stvorenja da iza sebe ostave neki trag o vlastitom postojanju: rađanjem potomaka, činjenjem dobrih, pa i zlih djela, vlastitim radom i stvaralaštvom.

Čovjek, Homo sapiens, umno ili razumno živo biće koje je sposobno razmišljati o mnogočemu, pa i životu i smrti, često razmišlja o umiranju i smrti. To mu razmišljanje donosi više tjeskobe i brige negoli ushita i zadovoljstva. Manji dio ljudi pati od blažega ili težega oblika duševnoga poremećaja koji dušoslovi (psihijatri, psiholozi i teolozi) nazivaju tanatofobijom - nenormalnim, patološkim, strahom od smrti, strahom od umiranja, nestanka, ništavila. U prvoj polovici Ljeta Gospodnjega 2018. tanatofobija kao osobni, najčešće posve intimni, javno zatajeni ljudski osjećaj, u našoj je zemlji poprimila razmjere masovne psihoze, štoviše paranoje: prerasla je u kolektivnu slutnju, tjeskobu, pa i panični strah, da bi mi Hrvati kao narod mogli - u vremenski sagledivoj i zamislivoj budućnosti - jednostavno nestati, izumrijeti. Iščeznuti kao stvarni i mitski dinosauri.' Strah od „dalekozornih neprijatelja' nije preplavio samo Hrvate nego i sve male i nešto veće narode i zemlje srednje Europe. Naime, demografska kataklizma koja godinama pogađa Hrvatsku tek je dio općih europskih i svjetskih demografskih i migracijskih procesa koji najveće demografske, ekonomske i masovno-psihološke štete donose srednjoj Europi.

Kretanje i projekcija svjetskoga stanovništva 1950. – 2100.

Dakle onomu dijelu Europe u kojemu žive 'mali narodi' koji su, povijesno promatrano, vrlo često bili, kako to kaže Milan Kundera, u 'predvorju smrti'. Evo kako o drami opstanka malih srednjoeuropskih naroda (među koje ubraja i Čehe i Poljake) Kundera piše u Iznevjerenim oporukama: 'Mali narodi, naime, nemaju svijest da su oduvijek i zauvijek. Svi su u jednom trenutku svoje povijesti prošli predvorjem smrti. Stalno su primorani računati s arogantnim neznanjem velikih naroda ovoga svijeta. Neprestano osjećaju da im je postojanje ugroženo ili dovedeno u sumnju - jer njihovo postojanje i jest problematično!'

U jednome razgovoru koji je davne 1980. vodio s američkim piscem Philipom Rothom, Milan Kundera opisao je masovni osjećaj Čeha od nestanka nakon ruske invazije tadašnje Čehoslovačke: 'Da mi je netko rekao, kad sam bio dječak: 'Jednog dana ćeš vidjeti kako tvoj narod nestaje s ovog svijeta', smatrao bih to besmislicom, nečim nezamislivim. Čovjek zna da je smrtan, ali uzima zdravo za gotovo da njegov narod ima neku vrstu vječnoga života. Ali poslije ruske invazije 1968. svaki Čeh suočio se s idejom da bi njegov narod mogao biti tiho izbrisan s mape Europe, kao što je tijekom prethodnih pet desetljeća četrdeset milijuna Ukrajinaca tiho nestalo s ovoga svijeta, a da nitko nije ni zapazio. Ili Litvanci. Znaš li da je Litva u sedamnaestom stoljeću bila moćna država? Danas Rusi drže Litvance u rezervatu kao napola istrijebljeno pleme; zabranjen im je kontakt sa svijetom kako bi se spriječilo da vijesti o njihovu postojanju dospiju u inozemstvo. Ne znam kakva budućnost čeka moj narod. Sigurno je da će Rusi učiniti sve kako bi ga postupno utopili u svoju civilizaciju. Nitko ne zna hoće li uspjeti u tome. Ali mogućnost postoji. A iznenadno shvaćanje da takva mogućnost postoji, dovoljno je da promijeni nečiji pogled na život. Danas vidim čak i Europu kao krhku i smrtnu.'

Povijesna drama hrvatskoga naroda 'od stoljeća sedmoga' do 1990., ali i od tada i ubuduće, potvrđuje tu tezu, jer se tisuću i nešto više godina nije uspio izboriti za vlastitu državu i nacionalni identitet, a danas, kad se za to izborio, prijeti mu/nam novo 'predvorje smrti': demografske, ekonomske i kulturne. Projekcije Ujedinjenih naroda o budućnosti svjetskoga stanovništva od 2020. do 2100. potvrđuju tezu kako su sve male srednjoeuropske nacije -osim Slovenije i Kosova - još jednom u 'predvorju smrti': ovoga puta zbog demografskih, ekonomskih, pa i socijalno-psiholoških razloga. Od 30 zemlja koji će u sljedećih 80-ak godina iskusiti najveći pad stanovništva čak ih je 16 iz srednje Europe: Moldavija, Bugarska, Bosna i Hercegovina, Rumunjska, Poljska, Albanija, Ukrajina, Srbija, Hrvatska, Latvija, Mađarska, Slovačka, Estonija, Crna Gora, Makedonija i Bjelorusija.

30 zemalja s najvećim porastom i najvećim padom stanovništva od 2020. do 2100.

S druge strane, 30 zemalja koje će u sljedećih stotinjak godina doživjeti najveću populacijsku ekspanziju - povećanje broja stanovnika od dva do osam puta (!) - zemlje su središnje Afrike i Azije. Pet najmnogoljudnijih afričkih zemalja - Egipat, Etiopija, Kongo, Nigerija i Tanzanija - trebalo bi 2100. imati gotovo dvije milijarde stanovnika. Logikom stvari to će biti novi zemljopisni i demografski 'bazen' koji će generirati nove migracijske valove ili najezde koje će preplaviti Europu i Zapad. Radi se i radit će se o fenomenu koji sam svojedobno nazvao Velikom selidbom naroda 2.0. Jedan od glavnih razloga demografskoga izumiranja srednje Europe loži u činjenici da se je u razdoblju 1990. - 2018. iz toga dijela svijeta, pretežito u zapadnu i sjevernu Europu, sjevernu Ameriku i druge zemlje OECD-a iselilo preko 20 milijuna ljudi; uglavnom mladih, plodnih, karijerno ambicioznih, obrazovanih, radinih, spremnih na preuzimanje rizika.

Pandemija kineske gripe

Uz 'bijelu kugu' (smanjivanje plodnosti, fertiliteta i masovno iseljavanje), na početku 2020. pojavilo se novo veliko zlo: zoonoza COVID-19 koja se iz Kine, kao što je to često povijesno bivalo, proširila na Aziju, Bliski istok, Europu, Ameriku, Afriku i Australiju. Upravo zbog toga što sam protivnik političke korektnosti, tu ću bolest - zoonozu - ovdje nazivati kineskom gripom ili kineskim/wuhanskim respiratornim sindromom.

Zoonoze se najčešće ovako definiraju: 'zoonoze (od grčkih riječi zoon - životinja i nosos - bolest) predstavljaju skupinu zaraznih bolesti, zajedničkih ljudima i pojedinim životinjskim vrstama, koje se mogu prenositi sa životinja na ljude i obratno. Uzročnici zoonoza prvenstveno se nalaze među životinjama, ali se pod određenim okolnostima mogu prenijeti i na čovjeka. Izvori širenja zoonoza mogu biti i domaće i divlje životinje. Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije, 50 posto od 1700 poznatih uzročnika zaraznih ljudskih bolesti uzrokuju mikroorganizmi koji žive u životinjama ili insektima'.
Novi virus 'gripe' (radi se zapravo o još jednom respiratornom sindromu, virusnoj upali pluća), genetski je blizak uzročniku SARS-a (zato je i nazvan SARS-CoV-2), bolesti koja se u Kini pojavila potkraj 2002. (imala je stopu smrtnosti 7.2 posto) te MERS-a (bliskoistočnoga respiratornog sindroma) koji se pojavio 2012., a imao je stopu smrtnosti od zastrašujućih 35.2 posto.

CIBETKA, divlja mačkolika životinja, mesojed tužnoga pogleda kojega su kineski znanstvenici proglasili prijenosnikom SARS-a

Izvor zoonoze MERS-COV bila je deva

Dosadašnje epidemiološke, infektološke i virološke analize triju bolesti koju uzrokuju krunasti (korona) virusi pokazuju da se COVID-19 znatno brže prenosi, između ostaloga i zato što je zaražena osoba kliconoša i izvor zaraze prije nego što se pojave simptomi bolesti.

S druge strane, dobra je vijest da COVID-19 ima znatno nižu opću i specifične stope smrtnosti od SARS-a i MERS-a; da nije smrtna prijetnja maloj djeci (za sada je stopa smrtnosti djece do 10 godina nula posto) i da su stope smrtnosti ljudi u dobi do 60 godina također niske.

Stope smrtnosti prema dobnim skupinama - analiza službene kineske statistike

Najugroženije su skupine ljudi stariji od 70 godina, posebice kronični bolesnici među njima. Što se odnosa države, društva, zdravstva i medicine prema COVID-u 19 tiče, stvari su prilično jednostavne. U situaciji kad postoje samo testovi za dijagnosticiranje bolesti, a ne postoji cjepivo i lijek za liječenje bolesti, potpuno je jasno da ono što preostaju jesu javno-zdravstvene mjere (otkrivanje potencijalnih kliconoša, pravodobno i istinito informiranje, zdravstveno podučavanje, izoliranje i samoizoliranje mogućih kliconoša, karantene, nadzor putnika itd.), epidemiologijske i samozaštitne mjere, uz, dakako, potporno (simptomatsko) infektološko liječenje pacijenata oboljelih od COVID-a 19.

Javno-zdravstvena i masovno-psihološka panika

Svjesni i podsvjesni strah ljudi od smrti, a time i od smrtonosnih zaraznih (dakako i nezaraznih) bolesti preraslih u epidemije i pandemije, ima duboke religijske, povijesne, socio-psihološke i civilizacijske korijene. Povijest ljudske vrste i povijesti civilizacija (ratne, ekonomske, demografske, javno-zdravstvene) usko su ukorijenjene i često određene epidemijama i pandemijama: crnoga prišta, dječje paralize, difterije, kapavca, kolere, krpeljnoga meningoencefalitisa, kuge, legionarske bolesti, lepre, lišmanijaze, Lyme-borelioze, malarije, meningokokne bolesti, morbila, ortinoze-psitakoze, pjegavca, povratne groznice, rubeole, Q groznice, SARS-a, sepse, sifilisa, sindroma stečenog nedostatka imuniteta, trbušnoga tifusa, trihineloze, tuberkuloze, tularemije, virusne žutice tipa B i C,virusnih hemoragijskih groznica, žute groznice, HIV infekcije itd. Predodžbe današnjih ljudi o broju umrlih od najvećih pandemija ne temelje se uvijek na statistikama, već na 'popularnosti' pojedine zaraze u umjetnosti, književnosti, kolektivnom pamćenju, legendama i mitovima. Evo kako izgleda - prema rezultatima analize SZO i američkoga Centra za nadzor i prevenciju bolesti - povijesna rang lista najvećih pošasti u ljudskoj prošlosti: velike boginje odnijele su više od 300 milijuna života, ospice 200 milijuna, kuga ili „crna smrt! 75 milijuna, španjolska gripa 50-100 milijuna, Justinijanova 'kuga' 25 milijuna, AIDS više od 25 milijuna, treća kužna pandemija u Kini 12 milijuna, tifus 4 milijuna, kolera 3 milijuna, hongkonška gripa (1968.-1969.) milijun itd. Poseban je slučaj sušica (tuberkuloza) od koje u svijetu još uvijek godišnje oboli devet, a umire dva milijuna ljudi; oko 5.000 dnevno! Zbog okolnosti što su brojni pisci, umjetnici, poznati ljudi, državnici, svećenici i javni umnici bili žrtve sušice (više ih je umrlo nego preživjelo), ta je bolest imala veliki utjecaj na sva područja života: od shvaćanja ljepote i mode, ljubavi, seksualnosti, do urbanizma, arhitekture, pjesništva, umjetnosti, glazbe itd.

Najsmrtonosnije pandemije u ljudskoj povijesti

Romantizacija sušice ('bijele kuge') u umjetnosti

Za razliku od navodno romantične, erotične, poetične i šarmantne tuberkuloze, kuga je od početka na zlom, apokaliptičnom, glasu kao 'crna smrti' koja je iz ljudi izvlačila više zla, nego dobra. Veliki pisac Giovanni Boccaccio u Dekameronu je to kužno, prljavo i strašno društveno propadanje opisao na sljedeći način: 'Ako i ostavimo po strani da se građanin od građanina sklanjao, i da se gotovo nijedan susjed za susjeda nije brinuo, i da se su se rođaci rijetko ili nikad posjećivali, pa i izdaleka, takvi su se strah i muka uvukli u srca muškaraca i žena, da je brat brata ostavljao, i stric sinovca, i sestra brata, a često i žena svog muža, a uz to su se (što je još i gore i gotovo nevjerojatno) očevi i majke sklanjali od svoje djece, kao da nisu ni bila njihova.' Stereotip o kugi kao žeteocu smrti preplavio je i slikarstvo i druge grane umjetnosti.

Javni diskurs koji se stvara oko kineske gripe kao misterioznoga mikroskopskog neprijatelja i navodnoga 'ubojice ljudskoga roda' znatno je bliži 'crnoj kugi' nego 'romantičnoj' tuberkulozi. Prema legendi, zabilježenoj od brojnih povjesničara epidemija i medicine, genijalni romantični pjesnik Lord Byron tražio je od dama koje su ga pohodile da govore: 'Pogledajte ovog jadnog Byrona kako zanimljivo izgleda dok umire.' Kao što je kuga u srednjem vijeku, pa i znatno kasnije portretirana kao zaslužena smrtonosna bolest potaknuta BOŽJOM OSVETOM I GNJEVOM, tako i brojni suvremeni javni umnici stvaraju predodžbu o OSVETI PRIRODE ljudima koji ju uništavaju, zagađuju, nekontrolirano eksploatiraju.

Globalizacija i nagli rast zrakoplovnoga prijevoza ljudi i roba u posljednjih pola stoljeća omogućili su i brzi 'transport' mikroorganizama (virusa, bakterija, parazita) u našem 'globalnom selu'. Neposredno prije nego što je kineska gripa prizemljila ogroman broj zrakoplova (u svijetu je danas 23.600 zrakoplova u upotrebi, a još ih je 2.500 u skladištima), prometno-zrakoplovni stručnjaci procjenjivali su da će se zrakoplovima 2020. prevesti 4.7 milijarda putnika, 130 posto više nego što je prevezeno 2005. Slutnja da bi virusi i zoonoze mogli postati apokaliptična pošast ljudske vrste u XXI. stoljeću javila se davne 1981. godine kad je otkriven do tada nepoznati virus: francuski onkolog Luc Montagnier izolirao je taj virus 1983., nazvavši ga Human Immunodeficency Virus (pokrata: HIV) koji uzrokuje u to doba smrtonosnu bolest koju je nazvao AIDS ili SIDA (hrvatski: kopnica). Od tada pa do danas virusi su postali predmetom istraživanja virusologa, mikrobiologa, genetičara, imunologa, infektologa, epidemiologa i drugih biomedicinskih znanstvenika, ali i velika tema u lijepoj književnosti, znanstvenoj fantastici, filmskoj i televizijskoj umjetnost. U kojoj su mjeri virusi i virusne bolesti postale opsesijom suvremenoga čovjeka pokazuje činjenica da je na temu virusnih pandemija i katastrofa u svijetu snimljeno 88 igranih i dokumentarnih filmova te napisano i objavljeno preko 500 knjiga različitih žanrova. Kad je kineska gripa u pitanju, stvarnost koja imitira filmsku umjetnost najbolje je vidljiva u filmu 'Zaraza' (Contagion) iz 2011.

Pet novijih knjiga koje tematiziraju velike epidemije i pandemije i reakciju ljudi na njih

Prijeti li čovječanstvu ili Europskoj uniji doista propast?

Znanstvenici, pa i liječnici znanstvenici, kao i klinički liječnici, u pravilu nisu dobri proroci, proricatelji budućnosti. Tu činjenicu moj čitatelj treba imati na umu dok čita i razmišlja o prognozama i „scenarijima“ COVID-a 19 u Hrvatskoj, Europi i svijetu. Kad je budućnost u pitanju, znatno su bolji 'vidioci' pisci znanstvene fantastike i scenaristi filmova o virusnim i bakterijskim epidemijama i pandemija. Od nepreglednoga mnoštva tih pisaca izdvojit ću tek jednoga. Njegovo je ime William Gibson, a svojim je brojnim knjigama stekao reputaciju nepogrješivoga znanstveno-fantastičnog vidovnjaka. Neke od njegovih knjiga prevedene su na hrvatski: trilogija 'Neuromancer, Count Zero i Mona Lisa Overdrive'. Pisac koji je izmislio i osmislio pojmove 'kiberprostor' (cyberspace) i 'virtualna stvarnost' znatno prije pojave interneta, u posljednjem znanstveno-fantastičnom, romanu 'Periferal' (The Peripheral) bavi se globalnom eko-političkom apokalipsom koju naziva 'glavni zgoditak' (the jackpot). Vladari toga svijeta, smještenog u 2136. godinu po njihovu kalendaru, pripadnici su tajnoga društva 'klepti' (The klept), vlasnici gangsterskoga kapitala koji se računa u bilijunima dolara. Kad su ga novinari pitali predviđa li njegov roman propast svijeta, njegovu apokalipsu, on im je odgovorio: 'The jackpot nije nešto što će se tek dogoditi, to je apokalipsa koja se događa već stotinu godina' preko klimatskih promjena, zagađivanja i uništavanja okoliša, erozije tla, devastacije biljnoga i životinjskoga svijeta, nastanka pohlepnoga i bezdušnoga kockarskog kapitalizma i njegovih kripto-valuta, javljanja virusnih pandemija i pojave bakterija otpornih na antibiotike itd.

Jedan od najuspješnijih proroka eko-političke apokalipse: William Gibson

Izbijanje i širenje COVID-a 19, panični strah od te bolesti i utjecaj koji već sada ima na europsku civilizaciju - obustava letova, zatvaranje granica, zabrana javnih okupljanja, zatvaranje škola i sveučilišta, samoizolacije, karantene, prijeteći ekonomski kolaps s nesagledivim posljedicama - pokazuju kako su ideje globalizacije i 'Europe bez granica' već danas dovedene u pitanje. Kao zloguki glasnici te moguće nove apokalipse pojavljuju se brojni 'ugledni znanstvenici', ali i brojni državnici, dobrotvori poput Bila Gatesa koji je prije dvije godine govorio o tomu kako virusna pandemija uzrokovana bio-terorizmom ili 'odmetništvom' virusa ubojica u samo jednoj godini može usmrtiti 35.000.000. Kao puku ilustraciju toga paničnog 'prognozerstva' kad je COVID-19 u pitanju navest ću javne izjave dvojice doista ozbiljnih znanstvenika, ali i izjavu njemačke kancelarke na odlasku Angele Merkel. Harvardski profesor epidemiologije i ravnatelja tamošnjeg Centra za zarazne bolesti dr. Marc Lipsitch ovako je procijenio tijek pandemije COVID-a 19: „Postoji šansa da između 40 i 70 posto odrasloga stanovništva u svijetu (dakle, između 3.1 i 5.5 milijarda ljudi) može biti zaraženo korona virusom.' Dakako, riječ 'može' služi mu kao nužno potrebna isprika za slučaj da se njegovo 'proročanstvo' ne ostvari. Istoj svrsi služi mu i druga ograda od zastrašujuće 'prognoze' da bi između 3.1 i 5.5 milijarda ljudi moglo biti zaraženo kineskom gripom: 'Ako zemlje nastave s primjenom javnozdravstvenih intervencija, zabranom javnih okupljanja, potencijalnim zatvaranjem škola, radom iz doma i drugim mjerama koje smanjuju kontakte među ljudima, postotak i broj oboljelih i zaraženih bit će manji.'

Jedan od najboljih svjetskih virusologa (izumio je testove za SARS, MERS i COVID-19) berlinski profesor dr. Christian Drosten izazvao je potpuni šok u njemačkoj i svjetskoj javnosti kad je 9. ožujka izjavio da najgore stvari s korona virusom Njemačku čekaju u jesen kada, prema njemu, dolazi do pada imuniteta te će virus 'brutalno napasti ljude'. Apelirao je stoga da se hitno investira u stvaranje i opremanje 28.000 bolničkih postelja intenzivne zdravstvene skrbi. Konačno, potpunu paniku, sličnu onoj koju je stvorila na kraju 2014. kad je u božićnoj poruci pozvala izbjeglice da se zapute prema Njemačkoj i Europskoj uniji - izjavila je 'Podrazumijeva se samo po sebi da im (izbjeglicama) pomognemo i da primimo ljude koji kod nas traže utočište; za Njemačku je kompliment ako djeca prognanih ljudi bez straha mogu živjeti u ovoj zemlji; proces useljavanja stranaca bit će dobitak za sve' - izazvala je Angela Merkel da 'do 70 posto njemačkoga stanovništva može biti zaraženo korona virusom.'

Kao potpuna suprotnost citiranim i brojnim drugim 'prognozama' širenja pandemije, zanimljivo je citirati razmišljanje poznatoga hrvatskog buntovnog imunologa, velikoga protivnika obveznoga cijepljenja djece, dr. Srećka Sladoljeva: 'Draga struko, redarstvenici, ministri, političari i ostale neznalice, korona je uobičajeni influenza-like ili gripi-sličan virus kakvi su Homo glupensa u zadnjih 70-ak godina posjetili dvjestotinjak puta. Prvo je SVE bila 'gripa' (dijagnosticirala se 'odokativno'), zatim semikvalitativno testom za gripu (ili jest ili nije gripa, dakle 'gripi slična'). A sada je takva 'gripi-slična' korona dobila svoj 'OIB' te ju se može pratiti kvalitativnim testom. Unatoč neslušljivom i negledljivom ponašanju struke koja iskače baš iz svake 'paštete', unatoč blokadi škola, kafića, prometnica, kazališta, sportskih borilišta, stavljanja u karantenu cijelih kontinenata i minucioznom praćenju zaliha papirnatih maski (koje su samo vizualni dojam, a nikako fizička zaštita od virusa!), jasno je da se radi o uobičajeno neopasnoj epidemiji 'gripi-sličnoga' virusa koji uz blage simptome preboli 85 posto ljudi. Virus je izrazito prijemčiv jer se uza sve mjere opreza 'šverca' posvuda, dolazi 'ni od kud'. To je laiku možda zastrašujuće, ali inteligentnom liječniku sugerira nešto drugo. Uopće ne bi čudilo kada bi se serološkim testovima nakon svega ustanovilo da je na jednoga zaraženog (s izraženim simptomima!), dolazilo i deset (možda stotinu!) zaraženih bez simptoma! To su ti 'ni od kuda' po kruzerima koji u zatvorenom sustavu zaraze tek 10 posto putnika. Kao i kod famozne 'svinjske gripe'. Scenarij je sada znatno, znatno bolji. Kod 'svinjske gripe' pogriješili su kada su prebrzo istrčali s cjepivom (napravili su ga prije nego što je i izbila epidemija!), a sada su se istrčali sa specifičnom dijagnostikom za korona virus. Koronu su dijagnosticirali na prvom oboljelom i to u Kini! Kada se epidemija i histerija zaustave, kada se 1,5 milijarde dolara koje je iz američkog proračuna zatražio predsjednik Trump realizira u cjepivima (za što su u 2019. g. ishođena patentna prava!), tada će se moći serološki dokazati jesam li bio u pravu ili ne. Na kraju, znate li da je u razdoblju u kojem je 'od korone' umrlo 1000 ljudi, od malarije umrlo 50 PUTA više? Mirno spavajte. A 'neovisni kontrolori' neka rade svoj posao!'

Bez obzira na to pripadate li po svojoj ljudskoj prirodi u krajnje optimiste ('sladojevce'), krajnje pesimiste ('merkelovce') ili pragmatične realiste ('živi bili pa vidjeli'), nesporna je činjenica da je kineska gripa već danas promijenila samu srž i temelje europske i zapadne civilizacije. Na sličan način na koje su pandemije kuge i druge velike pandemije najprije promijenile, a prema najnovijim antropološkim i genetičkim istraživanjima, zatim i srušile nepregledno i na svaki način (vojni, ekonomski, kulturno) snažno Rimsko Carstvo.

Osobno pripadam skupini znanstvenika koji nisu ni radikalni optimisti, ni radikalni pesimisti. Nadam se (ne prognoziram!) da će javno-zdravstvene mjere i toplije vrijeme nagnati korona virus na uzmak prije Dana hrvatske državnosti (30. svibnja) te da će ekonomske i civilizacijske štete od ove pandemije biti veće od zdravstvenih. Što se, pak sudbine, samoga virusa tiče, razumni i učeni virusolozi i epidemiolozi smatraju da se on može pridružiti četirima virusima koji uzrokuju sezonske gripe te da bi ljudska vrsta mogla razviti imunološku otpornost prema njemu. Možda će neki od bezbrojnih imunoloških laboratorija u svijetu uspjeti izumiti cjepivo protiv toga tipa virusa.

Tekst koji sam napisao ne zbog toga da bi vam 'solio pamet' nego zbog toga da vas potaknem na razmišljanje i barem malo oslobodim od iracionalnoga (ne i racionalnoga) straha od COVID-a 19 zaključit ću mislima Ive Andrića o strahu koje sam jednom davno citirao u Hrvatskom tjedniku: 'Tada su nastupila ona vremena u kojima svatko nastoji biti malen i nevidljiv, svatko traži zaklona i skrovišta, tako da se tada u čaršiji govorilo da i mišja rupa vrijedi tisuću dukata. Strah je legao na Travnik kao magla i pritisnuo sve što diše i misli. To je bio onaj veliki strah, nevidljiv i nemjerljiv, ali svemoćan, koji s vremena na vrijeme nailazi na ljudske zajednice i povije ili pootkida sve glave. Tada mnogi ljudi, obnevidjeli i zaluđeni, zaborave da postoje razum i hrabrost i da sve u životu prolazi i da život ljudski, kao i svaka druga stvar, ima svoju vrijednost, ali da ta vrijednost nije neograničena.

I tako, prevareni trenutačnom magijom straha, plaćaju svoj goli život mnogo skuplje nego što on vrijedi, čine podla i niska djela, ponižavaju se i sramote, a kad trenutak straha prođe, oni vide da su taj svoj život otkupili po suviše visokoj cijeni ili čak da nisu bili ni ugroženi, nego samo podlegli neodoljivoj varci straha.' (Ivo Andrić, Travnička kronika)

Slaven Letica
Hrvatski tjednik