Nagrade…

Nagrada Zlatni studio ima povijesnu tradiciju. Čak trogodišnju. Čitatelji Jutarnjega lista i Studija, vodeći se izborom stručnoga suda, biraju najboljega kazališnoga i filmskoga glumca i glumicu, najbolju predstavu, film, voditelja, emisiju, pjevača, pjevačicu, koncert, radio voditelje…iz svih područja ujedinjenih pod medijski kišobran. Vjesnikovo izdanje Studio, počinje izlaziti 1964. kao tjednik za radio, televiziju, kazalište, film. U novije doba odlazi pod skute Jutarnjega lista kao podlistak, a izumom nagrade i pod okrilje HTV-a. HTV, kojemu ne igra tko je trenutačno na vlasti, jer bilo da je HDZ- ili SDP, uvijek ista klika drma tim samoprozvanim javnim servisom. Rotiraju se urednici, izbace, pa se vrate, ili nikada stvarno ne odu. Elizabeta Gojan, Maja Sever, Latin – za njih uvijek ima mjesta. Ukratko, spomenuti Aleksandra Stankovića i njegovu desetljetnu vladavinu HTV-om dovoljno je simptomatično da bi se shvatila bolest javne TV.

Na istoj toj javnoj televiziji, njihovi gledatelji i pretplatnici mogu doznati da ni u širi, ni uži izbor čitatelja Jutarnjega lista, Thompson i Škoro nisu ni u primisli. Nema ih. Nije da sam posebno sklona glazbenom izričaju obojice, ali znam da velika većina gledatelja HTV-a, jest. Ali to je već poznata isključivost tolerantnih koji se s tolerancijom rado busaju u prsa. A to pokazuje i ovaj televizijski show. Slično je s filmom General. Medijska nagrada koja apsolutno koketira s estradom ne bi smjela zanemariti najveću gledanost ovoga filma bez obzira na kvalitetu filma. Barem pri nominaciji.

No u novom estradnom ruhu gledat ćemo ikonu hrvatskoga glumišta Almu Pricu koja je svojedobno ustala protiv eksploatacije estradnoga na kazališnim daskama – Sevke u ulozi Karoline Riječke i barunice Castelli. A danas rame uz rame – Seve Nacionale i Alma – dobivaju nagrade i drže miss govore. Pa tako Alma preuzimajući nagradu za najbolju glumicu u Diani Budisavljević, reče: Virusu humanosti otvoriti sve granice! Jesi li čuo, Plenkoviću? Granica, noćas mora pasti! Bilo bi interesantno vidjeti sve poklonike otvorenih granica da je kojim slučajem SFRJ u pitanju i ugroza doktrine bratstva i jedinstva. Bi li se tada radilo o izbjeglicama, sirotoj radničkoj snazi u potrazi za boljim životom, ljutoj potrebi bijega od ratnih razaranja ili samo o teroristima? Doktrine mijenjaju svoje slogane. Prije je bilo bratstvo i jedinstvo, a danas otvorene granice i poplava ljudskih prava. Kako su ljudski zahtjevi sve megalomanskiji, tako su i prava mutirala.

'Ovu nagradu želim posvetiti svim ženama koje se nisu dale kada im je bilo najteže', poručuje Severina. Što sa ženama koje su se dale, a bilo im je možda teže od žena koje se nisu dale ili koje se nisu dale, a bilo im je mnogo teže nego Severini? Za neke je ona kraljica Balkana. Za mene samo apsurda. Najbolji film (nit' igrani, nit' dokumentarni) je, kao da nije dovoljno ovjenčan, opet Dnevnik Diane Budisavljević.

Rene Bitorajac i Igor Mešin bili su skeč mejkeri između kategorija. Bilo je tu svega. I veseloga. Imitiranje glumaca u američkom filmu kada se vraćaju sa svemirskoga zadatka spašavanja Zemlje ili kada neutraliziraju teroriste; 'to je herojstvo', čitamo na dnu skeča, a potom rečenica koja se nastavlja na prethodni sadržaj 'U hrvatskome filmu to bi bilo povijesno iskrivljavanje činjenica'. Na što je točno autor mislio? Ironijom afirmativno spram hrvatskoga filma o herojima, a koji još nije snimljen, jer koji je to hrvatski film nalik američkom veličanju heroja? Stvarno, zašto ne snimiti nešto poput Eastwoodova Američkog snajperista. Hrvatski snajperist i brojka od više od stotinu Srba stradalih od njegova snajpera kao slavna i svijetla točka njegove biografije!? To bi zaista bio međunarodni incident. Rijetki se filmovi hvataju u koštac s herojima iz hrvatske povijesti. Možda General. Već je herojstvo latiti se te teme. Ima dosta toga za veličanje, pa da se Hrvateki ne umisle. Korisnije je znati broj donjega rublja Elizabete I i II., a ne komu je odrubljena glava za Hrvatsku. Stvarno iskrivljavanje povijesti nama se događa u Dnevniku D.B, Srbenki, Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj, i mnogim drugim formama i sadržajima, a koja se zalažu za prava te manjine ili bilo koje druge manjine ugrožene od krkanske većine, a takve je 99% hrvatske filmske i ine produkcije. To je umjetnička inventivnost? Ne. To je patologija prve vrste.

Žao mi je što nagrada iz novinarske branše nije otišla nominiranima - talentiranom Knjazu ili starom liscu Goranu Miliću. Otišla je Danki Derifaj. Ne pratim RTL da bih se mogla detaljnije osvrnuti na gospođu. Ono što su nam kratko prikazali detaljčić je agresivno nametljivoga novinarstva koji, nadam se, nije cjelokupni opus nagrađene. Već takav pristup da je ispitanik dužan odgovoriti baš na svako pitanje i da bude formom i sadržajem kakav ispitivačica želi, jer očito ne prihvaća: ne znam i ne mogu vam to odgovoriti, nije mi nekako fair play, prije isljednički dodatak novovalnoj etici novinarstva. Prezenterica Tereza bila je spontana kao Kolinda, samo bi bivšoj predsjednici prilijepili sasvim neugodnije etikete jer ipak nije zapjevala Prijatelji, stari gdje ste u Sava Centru. Bilo je tu zaista ugodnih veličina od Ibrice do Zorice, onih poprilično mladih koji obećavaju i svi zajedno, njih 50-ak izveli su na kraju pjesmu Moja domovina u novoj inačici. Zaista je ta izvedba iznjedrila sve dobro, a dobroga je bilo na ovoj svečanoj dodjeli. Nekako je i pragmatično se vezati uz tu kultnu pjesmu Moja domovina. Tada možeš dodijeliti nagrade komu hoćeš i isključiti koga hoćeš.

Nataša Božinović
Hrvatski tjednik