Antun Dubravko Jelčić - Požega, 1930. – Zagreb, 2020.

Na zagrebačkom je Mirogoju u srijedu 4. veljače pokopan hrvatski domoljub, književnik, pjesnik, publicist i prozaik, književni kritičar, povjesničar književnosti, bivši zastupnik u Hrvatskome državnom saboru, akademik Antun Dubravko Jelčić, koji je prošloga petka umro u Zagrebu, u devedesetoj godini. Otišao je tihi čovjek, snažnih uvjerenja i postojanoga domoljublja, čovjek širokoga nacionalnog obzora i nesputane ljubavi za vlastiti narod, domovinu i za svoj zavičajni mikrokozmos – za požešku Zlatnu dolinu. Napustio nas je čovjek koji nikada nije podizao glas, a znao je zboriti gromko i britko. Još kao maloljetan dječak Jelčić je zbog svoje odanosti ideji hrvatske slobode osjetio mržnju, progon i zlosilje komunističke strahovlade. Godine 1945. jugoslavenski ga je režim osudio na 18 mjeseci zatvora zbog širenja antikomunističkih letaka, a dio kazne izdržavao je u zloglasnoj kaznionici u Staroj Gradiški. Preminuli akademik Jelčić iz stradalničke je hrvatske obitelji. Oca, koji je bio sudac, mu je jugoslavenski režim strijeljao 1945. Godine, podigla ga je majka a u životu mu je pomogao pjesnik Dragutin Tadijanović.

Akademik Jelčić rođen je 6. studenoga 1930. godine u Požegi. Gimnaziju je pohađao u nekoliko slavonskih gradova, a maturirao je 1951. g. u Slavonskome Brodu. Filozofski fakultet završio je u Zagrebu 1956. godine. Po završetku studija bio je profesor u srednjoj školi u Osijeku, dramaturg u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu te potom srednjoškolski profesor u Travniku. Godine 1960. prelazi u Zagreb, na Institut za književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), danas Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), gdje je do 1993. g. napredovao od asistenta do višega znanstvenog suradnika i znanstvenoga savjetnika. Od 1983. g. bio je član suradnik u Razredu za književnost HAZU, a 1992. izabran je za redovitoga člana. Od 1992. do 2003. g. bio je tajnik Razreda za književnost, a od 2004. do 2010. član Predsjedništva HAZU. Od 2010. do smrti bio je voditelj Akademijina Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Požegi.

Godine 1974. postigao je na matičnom fakultetu doktorat znanosti iz područja književnosti. Njegova disertacija o djelu književnika Josipa Kosora objavljena je 1988. godine kao monografija pod naslovom Strast avanture ili avantura strasti: Josip Kosor: prilog tezi o autohtonosti ekspresionizma u hrvatskoj književnosti. Knjiga je u hrvatskoj kulturnoj javnosti postigla zapažen uspjeh.

Jedan od najagilnijih književnih prosvjetitelja

Može se slobodno reći kako je Jelčić bio jedan od najagilnijih hrvatskih književnih prosvjetitelja u posljednjih pola stoljeća. Neumorno je obilazio sve hrvatske krajeve šireći svojim predavanjima kulturne obzore i radeći na očuvanju hrvatskoga nacionalnog i povijesnog identiteta. Bio je pobornik i sudionik kulturnih zbivanja u gradovima diljem Hrvatske. Na tribinama, znanstvenim skupovima i simpozijima govorio je o brojnim temama: o prinosu Slavonije hrvatskoj književnosti; o hrvatskoj vojnoj granici; o fra Kaji Adžiću (Agjiću); o fra Grguru Ćevapoviću; o Ivani Brlić Mažuranić; o A. G. Matošu; o Ivanu Dežmanu; o Evgeniju Kumičiću; dvaput sudjeluje na znanstvenom saboru Slavonije i Baranje; dvaput na Krležinim danima… Desetak godina je, kao voditelj znanstvenoga skupa Dani Petra Šegedina ulagao veliku energiju u održavanje te značajne korčulanske manifestacije. Šegedinovi su dani, inače, već godinama na rubu opstanka, zbog maćehinskoga odnosa vlasti, poglavito Ministarstva kulture.

Nepregledan je popis dužnosti, projekata, radova i edicija na kojima je Jelčić radio i kojima je, kao književnik, znanstvenik, publicist, bibliograf ili urednik, dao glavni pečat. Objavio je nekoliko stotina stručnih i literarnih radova, književnoga, znanstveno-kritičkoga i političkoga sadržaja, od kojih je većina skupljena u tridesetak samostalnih knjiga i monografija. Naklada Pavičić mu je u nekoliko izdanja objavila zapaženu Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, (1997., 2004., 2005. i 2012), koja je prevedena na talijanski i na španjolski jezik. Objavljivao je i antologije suvremene hrvatske novele, kao i dnevničke zapise, a pisao je i radio-drame. Godinama je bio urednik Akademijina časopisa Forum.

Najvažnija su mu djela: August Šenoa njim samim, (1966.), Hrvatski narodni i književni preporod, (1978.), tri monografije o hrvatskih književnicima Šenoa, Kranjčević, Matoš, (1984.), zatim Preporod književnosti i književnost preporoda, (1993.), Hrvatski književni romantizam, (2002.), 100 krvavih godina: XX. stoljeće u hrvatskoj povijesti: eseji, polemike, epigrami, (2004.) te Hrvatska književnost i pravaštvo, (2011).

Objavio je nekoliko knjiga svojih uspomena, zbirku poezije Poraz pobjednika, (1962,) te roman Strah: igra jave i sna,(1994.). Bio je urednik biblioteke Izbor u Nakladnom zavodu Znanje, gdje je u doba hrvatskoga proljeća, između ostaloga, uredio iznimno vrijedan ciklus knjiga Hrvatska politička misao XIX. i XX. stoljeća, (1970.–1971.). U ediciji su bili zastupljeni: A. Starčević, E. Kvaternik, J. J. Strossmayer, F. Rački, F. Supilo, S. Radić…

Uređivao je i biblioteku Vijenac u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, u kojoj je izdano oko 40 djela hrvatskih i stranih klasika (1979.–1989.). Uredio je nekoliko svezaka kritičkih izdanja sabranih djela Tina Ujevića, Antuna Gustava Matoša, Vladimira Nazora i Antuna Branka Šimića. S Krstom Špoljarom uredio je izabrana djela Augusta Šenoe u 12 svezaka. Uz njih je sastavio dosad jedini zbornik kritičkih radova o Šenoi, August Šenoa u očima kritike, (1978.). Uređujući izabrana djela Tina Ujevića, dao je uz njih i enciklopedijsku panoramu Ujevićevih ideja, Opojnost uma, (1986.). Priredio je drugo i treće izdanje knjige Misli i pogledi A. G. Matoša, (1988., 2004.), dopunivši prvo izdanje koje je 1955. priredio Mate Ujević.

Književnost u čistilištu

Nakon što je nezaboravni Dubravko Horvatić 1993. godine u svojoj knjizi Nepostojeći hrvatski pisci upozorio na niz hrvatskih književnika koji su u komunizmu bili progonjeni, zabranjeni, otpisani i prešućeni, Jelčić je nastavio taj važan rad još temeljitije. Nakon što je ranije bio član Uredničkoga odbora edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti, kasnije je, kao izvršni, a potom i glavni urednik nove edicije Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti, priredio i uvodnim esejima popratio Književna djela Ante Starčevića (1995.), Pripovijetke, Ratno roblje, Ognjište I. i Ognjište II. Mile Budaka (1995.), Izabrana djela Vladimira Kovačića i Vinka Nikolića (1997.), Izabrane političke spise Eugena Kvaternika (1998.), Izabrane političke spise Milana Šufflaya (2000.), Izabrane političke eseje te Izabrane književne i političke eseje Vinka Kriškovića (2003.), Izabrana djela Antuna Nizetea (2004.) te Izabrane književne i političke spise Josipa Jurja Strossmayera (knjiga I., 2005., knjiga II. 2006.).

U svojoj knjizi Književnost u čistilištu Jelčić donosi 35 književno-povijesnih članaka o zabranjenim hrvatskim književnicima i njihovu djelu.

Nasilje žalosnih uspomena

I Jelčićeva memoarsko-politička proza nudi čitatelju niz dobrih razloga za čitanje i pamćenje. Knjigu Nasilje žalosnih uspomena - Krhotine sjećanja 1967.-1969.-1971.-2003.-2007. objavila je Naklada Pavičić 2012. godine. U prvomu dijelu knjige autor piše o svojim sjećanjima na događaje koji su obilježili hrvatsko proljeće te o razdoblju nakon 2000. godine i o svojemu odnosu s HDZ-om. Kao svjedok vremena, Jelčić iz prve ruke secira dramatična zbivanja koja je izbliza promatrao. Što su na turneji po Slavoniji uoči hrvatskoga proljeća doživjeli književnici Dobriša Cesarić, Mak Dizdar, Nedjeljko Fabrio, Željko Sabol, Krsto Špoljar, Dragutin Tadijanović…? Koji su bili znakovi otpora hrvatske javnosti kulturnoj agresiji na Hrvatsku? Tko je tražio da se pisci odreknu svoga predsjednika, nacionalista Petra Šegedina? Kada je i kako Josip Broz Tito prvi put odao počast hrvatskoj himni? Kako je donesena slavna Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika?

Za promatrače suvremenih političkih zbivanja napose je zanimljiv drugi dio knjige, koji čini spis Gdje smo bili?. Trebao je to biti aktualan analitičko-politički spis, u kojem se raščlanjuje duhovni i moralni rasap, u kome se Hrvatska našla od siječnja 2000. do jeseni 2007. godine. Jelčić je isticao kako je to tada trebao biti njegov obračun sa 'sluganskom politikom dvojice čelnih ljudi hrvatske vlade (Račanom i Sanaderom)'. U spisu autor istražuje ponore politike detuđmanizacije, što su ju vodili Tuđmanovi politički protivnici, ali – i navodni sljedbenici (!) Jelčić, kao čovjeka iz užega kruga Tuđmanovih suradnika, razmatra što se događalo iza kulisa poltronske politike HDZ-a od 2003. do 2007. Iz kojih se razloga, kako i kada autor zauvijek politički razišao s Ivom Sanaderom? Piše nadalje o rashrvaćivanju Hrvatske, o (ne)funkcioniranju države, o hrvatskim strankama, Europskoj uniji i o položaju Hrvata u BiH.

Akademik Dubravko Jelčić bio je zastupnik HDZ-a u Zastupničkom domu Hrvatskoga državnog sabora od 1995. do 1999. godine.

Nepokolebljivo odan ideji hrvatske nacionalne i državne samobitnosti, Jelčić je za emancipaciju i ostvarenje te ideje dao rijetko viđen prinos. Za ideale Doma i Roda, u kojima je stasao i gorio, nikad se nije ustručavao prinijeti i osobnu žrtvu. Njegov plodan i grandiozan rad na književnom i kulturnom planu tek čeka pravo vrjednovanje. To će vrjednovanje u bitnome pokazati i kakva nas budućnost očekuje.

Akademiku Dubravku Jelčiću neka je vječan spomen i zahvalnost! S nama je!

Vjekoslav Magaš
Hrvatski tjednik