Hrvatski tjednik
 

 Kako će nas poštivati stranci, kad sami sebe ne poštujemo

Bijeda inauguracije (hrvatski bi se reklo bolje: uostoličenja) Zorana Milanovića na dužnosti BorićPredsjednika Republike tek nam je postala potpuno jasna nakon što smo ju kritički predočili nekoliko dana nakon što je obavljena u Titovoj vili na Pantovčaku. Već smo dokazali u članku o tomu u pretprošlom broju ovoga tjednika da Milanović kao obični građanin Hrvatske, kakav je bio do tada, nije imao pravo mijenjati oblik i sadržaj ustoličenja, a to je ipak učinio, jer o tomu ne postoji odgovarajući zakon. Njegova želja da bude sve drukčije, nikla je u mozgovnim vijugama komunističkoga razmišljanja koje se zasniva na uvjerenju kako sve počinje od njih, prema crnogorskome vicu koji glasi ovako: Došao Crnogorac u miliciju izvaditi osobne dokumente i odgovara na pitanje službenika o rubrici lični opis ovako: lice - junačko, oči - sokolove, kad si rođen -1945. Milicajac se čudi pa ga upozorava: Čovječe, pa ti već sad imaš 40 godina, a Crnogorčina mu odgovora: ono prije i nije bio život! Eto u tome je besmislu Milanović na svoju ruku potpuno promijenio čin ustoličenja državnoga poglavara, pogotovo dopustivši drastično mijenjanje hrvatske himne koja je ipak zaštićena Zakonom o grbu, zastavi i himni. U članku 3. toga zakona piše: Grb, zastava i himna Republike Hrvatske rabe se u skladu s odredbama ovoga zakona, na način kojim se ističe ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske. U članku 16. spomenutoga zakona točno je naveden tekst hrvatske himne, a u članku 17. piše doslovno: Napjev s tekstom 'Lijepa naša domovino' jest Svečano, i onda se navodi slog po slog tekst himne.

Tko zna čitati note, taj ne bi ni u najluđoj mentalnoj pomutnji pjevao himnu onako kako ju je, kreveljeći se, napola Josipa Lisacmumljajući, napola otežući s tekstom, izvela Josipa Lisac koja je odavala dojam kao da se nalazi pod utjecajem droga. Ono što je ona pjevala, nije sadržajno ni glazbeno bila zakonom zaštićena hrvatska himna nego neka čudna njezina inačica kakvu bi izvodili oni koji se s njom rugaju. To nazvati modernim kao neki člankopisci u hrvatskim medijima znači da pojma nemaju o čemu pišu jer postoje umjetnički 'proizvodi' koji ne podliježu promjenama budući da su zaštićeni zakonom ili su pak tako savršeni da bi ih svaka promjena mogla samo nagrditi. Maksim Gorki nazvao je hrvatsku himnu najljepšom u svijetu. Zašto to ne znaju naši postkomunistički komunisti u ljevičarskim medijima? Za njih je najvažnije opanjkavati one koji žele sačuvati originalnost i jedinstvenost nacionalnih simbola. Hoće li njihove promjene uskoro zahvatiti grb i zastavu? U maloj kriptokomunističkoj Hrvatskoj sve je moguće, pa i to.

Da je Lisica izvela našu himnu na nekom drugom, a ne baš na svečanom mjestu i tim povodom, mogli bismo tu inačicu otrpjeti, ali nikako ne prigodom ustoličenja državnoga poglavara, pa makar on bio Zoran Milanović za koga je HimnaHrvatska slučajna država. U članku 27. spomenutoga Zakona navedene su i novčane kazne kojima će biti pogođeni oni koji prekrše Odredbu o izvedbenom tekstovnom i glazbenom sadržaju hrvatske himne. A to je upravo učinila Josipa Lisac i njezin pratitelj na glasoviru Zvjezdan Ružić. Gotovo bi se moglo reći da su se našli na tragu podrugljive 'hrvatske himne' objavljene u srpskim Novostima koja glasi: Lijepa naša haubico,/ Oj ti švapska cijevi mila, /Stare slave djedovino,/ Da bi vazda sve pobila !/ Mila, kanonado slavna,/ Sila si nam ti jedina. /Mila kuda si nam ravna, Mila si neselektivna!/ Držićevom, Savskom teci,/ Vukovarskom asfalt dubi,/ Pred Lisinski svijetu reci,/ Da topništvo Hrvat ljubi./ Dok mu Meron srce sije,/ Dok mu ni Haag prijetnja nije,/ Dok mu Srbe grobak krije,/ Haubica nek' sve bije!

Premda je srpski tekst Lijepe naše ispunio sve kažnjivo što je zapisano u Zakonu o grbu, zastavi i himni, ništa se nije dogodilo, proglašen je satirom koja spada pod slobodu umjetničkoga stvaralaštva (?) kao što će se dogoditi i s kaznenom prijavom protiv Josipe Lisac Riječanina Boška Županovića koji je zdvojno zaključio kako se nakon izvođenja Milanovićeve himne srami što je Hrvat i da ne očekuje da će se išta konkretno dogoditi s prijavom... jer vrana vrani ne kopa oči. Mislimo da J. Lisac ipak ne bi trebalo kazneno goniti jer glavni krivac za njezin ispad nije ona nego novi predsjednik Zoran Milanović, a njega će narod moći „kazniti“ tek za pet godina ako mu odbije preuzimanje drugoga mandata, ali to je slaba utjeha jer do tada može svašta napraviti. No mnogo je gora jedna druga stvar - prebacivanje ustoličenja Z. Milanovića s Trga sv. Marka, koje je bilo lijepa tradicija na jednom stoljetnom povijesnom mjestu, u Titove Predsjedničke dvore na Pantovčaku s probranom publikom bez naroda, što simbolizira otuđenost vrhova vladajuće kaste od naroda, kaste kojoj je potpuno svejedno što podanici o tome misle. I još nešto: nije istina da oni koji su kritizirali inačicu hrvatske himne u izvedbi egzaltirane Josipe Lisac ne znaju što o himni piše u Zakonu, kako tvrdi Večernjakov kolumnist Ivan Hrstić, baš obratno: oni koji to odobravaju, nisu ni provirili u taj Zakon jer nisu shvatili da se ona mora izvesti onako kako je zakonski propisano, dakle tekstovno doslovno i glazbeno svečano, a ne karikirano kao što je to na svoju i hrvatsku sramotu promumljala i prokričala Josipa Lisac i njezin pokrovitelj Zoran Milanović. Zapitajmo se kako će nas poštivati stranci kad mi sami sebe ne poštujemo. Pogotovo kad je riječ o nacionalnim simbolima.

Kako se ne treba obraćati strancima kad zabrljaju o nama

To da nas neki stranci ne poštuju jer ne poznaju našu današnjicu, a još manje našu povijest, osvjedočili smo se kad smo pročitali uvodnik suizdavača uglednoga Frankfurter Allgemeine Zeitunga Jürgena Kaubea o genocidu raznih naroda, među koje je smjestio i ustaški genocid nad Srbima, (Hrvatski tjednik, 23. 2.). U potrazi za njegovim izvorima pronašli smo Wikipedijin popis genocida nad raznim narodima, a među te zločine anonimni autor smjestio je i ustaški genocid nad Srbima, što smo označili potpuno neznanstvenim jer je na području NDH trajao četverogodišnji građanski rat u kojemu su sve zaraćene strane, domaće i inozemne, počinile zločine genocida, pa su žrtve redovito bile i počinitelji, što se potpuno razlikuje od genocida nad nekim afričkim narodima, Židovima, Romima i Sintima, Armencima, Bošnjacima u Srebrenici i Jezidima u Iraku itd. koji uglavnom nisu bili počinitelji zločina u svojim domovinama nego isključivo žrtve. Zahvaljujući društvenim mrežama, dospio sam do korespondencije o toj temi između dr. Josipa Stjepandića iz Njemačke i Jürgena Kaubea koju je vrijedno osvijetliti jer osim pozitivnih sastojaka Stjepandićsadrži i neprimjerene, ali i izbježive načine obraćanja strancima koji mogu biti kontraproduktivni. To znam iz iskustva jer sam tijekom svoga novinarskoga djelovanja uputio mnogo pisama njemačkim publikacijama koje nisu objektivno pisale o hrvatskim problemima pa sam stekao iskustvo u načine kako im se treba obraćati da bi prihvatili barem dio onoga što mi Hrvati smatramo istinom.

Gosp. Stjepandić obraća se autoru Kaubeu, a ne Izdavačkom vijeću Frankfurter Allgemeine Zeitunga, rubrika Briefe an die Herausgeber, Pisma izdavačima, što je uobičajeno i jedino ispravno. On dijeli lekciju novinaru Kaubeu i donosi brojne podatke u svoju korist, no to psihološki nije dobro, a još manje je dobro kad mu 'naređuje' kako će postupiti da bi ispravio svoju pogrješku, konkretno neka pročita odgovarajuće knjige i opunomoći dopisnika za jugoistok Europe Michaela Martensa da pročita knjigu Stjepana Loze Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima ..., te o tome napiše osvrt u FAZ-u , što je moralo izazvati odbojnost kod g. Kaubea, a to se moglo vidjeti iz njegova odgovora g. Stjepandiću koji završava tvrdnjom kako Moji izvori nikako nisu srpski. I tu onda prestaje svaka ozbiljna diskusija koja bi mogla biti plodonosna. G. Stjepandić 'zaboravio' je preporučiti izdavaču FAZ-a Kaubeu neka pročita, po mome mišljenju, sigurno najbolju knjigu o ustaškim zlodjelima u NDH njemačkoga povjesničara Alexandera Korba PavelićIm Schatten des Weltkriegs: Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma im Kroatien 1941.-1945. o kojoj sam napisao recenziju u Hrvatskoj reviji na hrvatskom koji g. Kaube ne razumije, ali i intervju s Korbom na njemačkom jeziku u časopisu Review of Croatian History no. 1(2017).

No ta knjiga očito ne šmeka Kaubeovu hrvatskom kritičaru Stjepandiću, što sam saznao iz njegova e-maila poslana nakladniku Korbove studije Hamburger Edition u kojemu je čak kritizirao Korbov njemački kao nedovoljno dobar?! Iz rečenoga možemo zaključiti kako Hrvat Stjepandić preporuča Nijemcu Kaubeu koje knjige o ustašama, NDH i Paveliću mora pročitati i kome će među suradnicima FAZ-a dati zadatak da ih također pročita i o tomu piše! Takav način ophođenja s moćnim stranim autorima mora izazvati njihovu zlovolju i odbojnost spram Hrvatima, pa čak kad smo potpuno u pravu. To bismo mogli nazvati antidiplomacijom. To hrvatsko nacionalističko čistunstvo ne nailazi na povoljan prijam kod stranaca, baš obratno - izaziva njihove antipatije za nas, a to neki inozemni Hrvati kao da ne žele shvatiti i prihvatiti. U članku Wikipedije o ustašama nalazimo upozorenja na sve važnije knjige i članke o njima na stranim jezicima te nešto manje na hrvatskom i srpskom jeziku. Wikipedijin članak o ustašama uglavnom se zasniva na protuhrvatskim izvorima, među ostalim i zato što hrvatska strana nije nakon uspostavljanja demokracije i neovisnosti izdala ni jednu znanstveno zasnovanu i objektivnu knjigu na engleskom ili nekom drugom velikom svjetskom jeziku o ustašama, Paveliću i NDH. O nama uglavnom pišu stranci, često zlonamjerno, pa se pitamo tko nam je kriv za vlastitu lijenost. Mi sami! Barem da je prevedena knjiga Hrvoja Matkovića Povijest Nezavisne Države Hrvatske , Naklada Pavičić, Zagreb, 1994.

Pojam genocid mnogo se zloupotrebljava

Malo koji pojam se u politici i pravosuđu toliko zloupotrebljavao kao genocid. Za njim posežu mnogi koji su i sami počinili zločin genocida. Brojni ga tumače na vlastiti način. Sudovi o njemu donose nerijetko proturječne presude. Glavna skupština Ujedinjenih naroda odobrila je 9. prosinca 1948. Konvenciju o suprotstavljanju genocidu i kažnjavanju onih koji ga počine. U članku II. toga dokumenta piše: U ovoj Konvenciji genocid znače oni postupci koji su namjerno počinjeni da jednu nacionalnu, etničku ili vjersku skupinu kao takvu unište potpuno ili djelomično: 1. ubijanjem članova te skupine, 2. izazivanjem teških tjelesnih ili duševnih šteta nad članovima te skupine, 3. namjernim postavljanjem takvih životnih uvjeta za skupinu koji su pogodni da dovedu do njezina potpunog ili djelomičnog uništenja, 4. uspostavljanjem mjera koje bi dovele do sprječavanje porađanja u toj skupini, 5. nasilnim prebacivanjem djece jedne u drugu skupinu. U članku III. Konvencije piše: Sljedeći postupci bivaju kažnjavani: 1. genocid, 2. zavjera u svrhu počinjenja genocida, 3. neposredno i javno poticanje genocida, 4. pokušaj počinjenja genocida, 5. sudjelovanje u genocidu. Na prvi pogled izgleda sve jasno, ali u tumačenju ovih odredaba putem presuda često dolazi do nezadovoljstva jedne ili druge strane u sudskim postupcima kao što se dogodilo Hrvatskoj kad je optužila Srbiju pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, i obratno Srbiji protiv Hrvatske, kao i Bosni i Hercegovini protiv Srbije.

Sudovi su priznali samo djelomično počinjeni genocid u nekim slučajevima, primjerice u Srebrenici. Što se tiče ustaškog genocida protiv Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Aleksandar Korb jasno kaže u svojoj knjizi da ustaški režim nije imao Masterplan za uništenje Srba kao cjeline, da najveće zločine nisu počinile redovne ustaške postrojbe nego tzv. divlje ustaše koje su tadašnje hrvatske vlasti zbog toga kažnjavale, neke čak i smrtnom kaznom, da prema ustaškoj ideologiji u NDH i nije bilo 'pravih' Srba nego da su to bili hrvatski pravoslavci, odnosno prema knjizi Mladena Lorkovića Narod i zemlja Hrvata, Zagreb, 1939. da su jedna trećina Srba bili potomci izbjeglica pred Turcima, jedna trećina pravoslavni balkanski Vlasi, a jedna trećina bivši katolici koji su silom prilika prešli na pravoslavlje. Prema procjeni prof. Krunoslava Draganovića, samo za vrijeme Kraljevine Jugoslavije prešlo je s katolištva na pravoslavlje čak 200.000 Hrvata. Službeno su Srbi u NDH bili nazivani, prema austrougarskoj terminologiji, grkoistočnjacima. Kako je ustvrdila prof. Marie-Janine Calic u svojoj knjizi Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhunderts, naklada Beck, München, 2010., što se tiče zločina u Drugom svjetskom ratu, nije bilo razlika između ustaša i četnika. Njemački povjesničar Holm Sundhausen, poznat i kao veliki jugonostalgičar, citira u svojoj knjizi Geschichte Jugioslawiens, naklada Kohlhammer, Stuttgart, 1982. američki izvor s nürnberškog procesa nacističkim glavešinama da su posljednju riječ u svim kaznenim akcijama na području NDH imali njemački generali.

Osobno sam jednom napisao kako nije moguće da su hrvatski šegrti u Drugom svjetskom ratu bili opakiji od svojih njemačkih majstora. Suvremeni Nijemci ne bi to nikad trebali zaboraviti! A kad se već govori o genocidu na području komunističke Jugoslavije, treba spomenuti i komunistički genocid nad Hrvatima od Bleiburga pa sve do ostalih stratišta duboko u Srbiji, i to prema izreci Milovana Đilasa: Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela. A tu je riječ o kolektivnom ubijanju pripadnika jednoga naroda samo zato što su bili te nacionalnosti, što se potpuno poklapa s pojmom genocida. Eto, tako je trebalo argumentirati u korespondiranju s uglednim njemačkim publicistom Kaubom, a ne davati mu lekcije s visoka u pozi profesora u odnosu s ne baš marljivim đakom.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Čet, 22-10-2020, 17:31:41

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.