Neuspješno dogovaranje o novom sedmogodišnjem proračunu Europske unije

Tek što je Velika Britanija napustila Europsku uniju, vodeće zemlje umjesto preispitivanja modela njezina uređenja čine sve kako bi se nastavio raspad zajedničke države. Ne postoji niti jedna tema oko koje njezine članice mogu pronaći zajednički interes, već sve države, odnosno blokovi država, vuku isključivo u smjeru svojih nacionalnih interesa. Šteta, jer su brojne koristi u vidu sigurnosti i slobode koje građani mogu imati od jedne uređene velike zajednice. Posljednji maratonski summit EU na kojemu se trebao utvrditi novi sedmogodišnji proračun nije završio dogovorom, niti je on trenutačno izgledan. Pored britanskih sedamdeset i pet milijarda eura manjka u razdoblju od 2021. do 2027. godine, najveći je problem što bogatije članice žele smanjiti izdvajanja u zajednički proračun iz kojega su siromašnije neto primatelji sredstava.

Podrška velikima

Za svaku je normalnu državu proračun sastavljen tako da bogatije regije transferiraju sredstva siromašnijima u redu kako bi se održao koliki-toliki balans, iako je jasno kako se time one nikada ne će izjednačiti, ali barem postoji osjećaj nazočnosti države. U EU sve manje vrijede pravila koja vrijede za jedinstvenu državu te se ona razvija tako da ekonomski snažnije države do maksimuma iskorištavati slabije, odnoseći im i proizvodnju i imovinu i stanovništvo, dok se ne probudi dovoljno jak otpor kod slabijih, kada će biti kasno i za kakav dogovor.

Kohezijska politika, koja donekle pruža mogućnost nerazvijenijima za smanjivanje ekonomskoga zaostatka pozitivni je ekonomski instrument Unije, čijim obezvrjeđivanjem „zajednička država“ gubi svaki smisao. Na kraju se veliki birokratski aparat koristi samo za podršku velikim korporacijama i bankama, dok europsko stanovništvo u cjelini sve lošije živi. Tiskanje novca kojim se na životu održao truli bankovni sustav pretvara euro u inflatorni fijasko, ušteđevine i kupovna moć pojedinca sve su manji, a u isto su vrijeme cijene dionica otišle na nerealno visoke razine.

Migrantska prijetnja 

Sve je izraženija ekonomska nejednakost između bogatih europskih elita i opće populacije, sav novostvoreni novac ide u ruke izrazite manjine. Kada se uzmu u razmatranje primanja i troškovi života u zemljama u koje Hrvati bježe, život je gotovo jednako težak diljem Unije. Hrvatska politička oligarhija, naravno, hrli prihvatiti euro kao valutu i u tomu su vjerojatno jedini od svih predstavnika zemalja izvan eurozone. Ostalima taj proces ima sve manje smisla. Uostalom, Hrvatska i nema artikuliran bilo kakav stav oko europskih pitanja, već osluškuje što će joj moćni saveznici

poručiti. Problem je što se ni moćne države ne slažu u svemu pa naša država titra kao vlat trave na vjetru. Tako i novi predsjednik države odmah odbacuje Inicijativu triju mora, jedini dobar posao bivše predsjednice na koji su potrošene godine truda. Zašto, to nitko ne može zaključiti, ali je jasno kako nemamo strategiju niti po ovomu pitanju.

Europsku uniju ipak ne će ugroziti male zemlje, već će ju ugroziti jačanje nacionalnih, odnosno nacionalističkih stranaka u velikim državama. S obzirom na globalna kretanja, njihova je pobjeda na nekim budućim izborima gotovo sigurna. Prva veća gospodarska kriza ili povećanje priljeva imigranata, zatrest će temelje Europske unije. Posljednja zbivanja u Siriji gdje sukob Turske protiv Sirije, Irana i Rusije poprima obilježja otvorenoga rata, stvaraju scenarij nesigurnosti i krize koje idu u prilog protekcionističkih i antieuropskih snaga unutar Europske unije. Turska, koja je de facto agresor na Siriju traži potporu zapadnih saveznika jer će u suprotnome pustiti nekoliko milijuna izbjeglica prema Europi. Zapad tako ima izbor: podržati nedemokratsku Tursku i ratovati s Rusijom ili ratovati s milijunima izbjeglica koji će prije ili kasnije nahrupiti na njihove granice. Najgore je što nema jedinstvene europske politike prema Turskoj, Rusiji ili NATO-u. U bilo kojemu scenariju logično je kako će vlast u zemljama diljem Unije osvojiti stranke kojima ne će biti problem izvesti vojsku na granice kako bi zaštitili vlastite države. Paralelno sa zaštitom vlastitih granica, interes za zajedničkom europskom državom nestat će, a ona bi se mogla rasprsnuti kao balon od sapunice.

I stagnacija će biti uspjeh

Ova nam godina tako donosi ratove i viruse koji će u najvećoj mjeri utjecati na ekonomska kretanja. Posljednjih je godina ekonomija Europske unije nominalno u stagnaciji, a kada se u obzir uzme inflacija, ona nazaduje, naročito u odnosu prema kineskoj i američkoj. Hrvatska se Vlada upravo ponosi rastom BDP-a od 2,5 posto u zadnjem kvartalu 2019. godine iako su uzdanice i nositelji tog rasta opet trgovina i usluge dok stvaranje nove vrijednosti nastavlja odumirati. S obzirom na probleme u svijetu koji će se ove godine odraziti i na hrvatsku ekonomiju, realno je pretpostaviti kako će u ovoj godini teško biti ikakva rasta BDP-a te će i stagnacija predstavljati veliki uspjeh.

Naročito je hrvatska ekonomija ranjiva zbog izgledno loše turističke sezone za ovu godinu. Više nije pitanje hoće li turizam pretrpjeti udarac, nego koliko će on težak biti. Predsezona je izgubljena, a i sezona će zbog straha od putovanja izgledno biti lošija. Barem je i ministar financija Goran Marić priznao kako nam je ova zdravstvena kriza upozorenje i prilika odmaknuti se od prevelike ovisnosti o turizmu i posvetiti se vlastitoj proizvodnji i poljoprivredi. Na koji način, to ostaje enigma za vladajuće.

Marijan Jović
Hrvatski tjednik