Zoran Milanović...

Odluka Zorana Milanovića da se svečanost u povodu njegova ustoličenja za Predsjednika Republike Hrvatske ne održi kao do sada na Trgu sv. Marka u Zagrebu, gdje se nalaze dvije najvažnije institucije naše države, Hrvatski sabor i Ured Predsjednika Vlade, nego prebaci u zgradu Predsjednika Republike na Pantovčaku, predstavlja prvo kršenje dobrih političkih običaja koji su postali tradicionalni, i zapravo je protuzakonita jer Zoran Milanović postaje Predsjednikom Republike tek nakon te svečanosti u uskome krugu političara i bez nazočnosti naroda, a do tada je obični građanin bez prava da donosi takvu odluku. Čudi me da svečanost preuzimanja dužnosti državnoga poglavara nije regulirana zakonom kao u većini civiliziranih država. Također me čudi da Ustavni sud nije odbio Milanovićev prijedlog o svečanosti preuzimanja dužnosti na Pantovčaku. Možda je u tome smislu morala reagirati Vlada, možda Predsjednik Hrvatskoga sabora kao drugi po protokolu dužnosnik u Republici Hrvatskoj. U svakome slučaju, Milanović je svojom odlukom postupio protuzakonito jer na to nije imao pravo kao jedan obični građanin. Ne znam kako to u Hrvatskoj nitko nije uočio. Nije na njemu da donosi takvu odluku. No možda se Milanović ravnao prema svojoj izreci o Hrvatskoj kao 'slučajnoj državi' pa bi onda njegovo preuzimanje dužnosti Predsjednika Republike moglo biti proslavljeno i u nekoj zagrebačkoj birtiji, onoj u kojoj je rado boravio u radno vrijeme dok je bio premijer. To bi mogao objasniti 'približavanjem običnom puku' kao što je u Rijeci postavljanje zvijezde petokrake na tamošnjem neboderu opravdavao umjetničkim kontekstom kao da je ta zvijezda ideološki i politički neutralna, kao da pod njom komunisti nisu ubili na stotine tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika i civila. Sad tek naslućujemo da Milanović ne će biti onako umiljat u kohabitaciji s predsjednikom Vlade kako se lažno izražava u dosadašnjim nastupima.

Agresivac

S obzirom na rečeno, Vlada mu se mora suprotstaviti s 'čeličnim kancelarom' na čelu, a ne s mlohavim 'ćatom iz Bruselja', kakav je njegov oponent Andrej Plenković. Sad je na HDZ-u da na unutarstranačkim izborima izabere energičnijega političara za svoga predsjednika koji će se moći nositi s drskim i prodornim Milančetom. Plenkoviću bi trebalo dopustiti da bude premijer do prestanka hrvatskoga predsjedanja Europskom unijom do kraja lipnja, a onda ga munjevito smijeniti i izabrati novoga premijera. Ako to ne bi išlo, ostaje provedba parlamentarnih izbora do sredine rujna ili početka listopada i onda formiranje nove Vlade, svakako od koalicije između HDZ-a i Platforme Miroslava Škore. Sve drugo bilo bi jačanje nasljednika i djelomično sljedbenika Saveza komunista koji se zovu socijaldemokratima, a to nisu, što ne bi bilo dobro za Republiku Hrvatsku u unutarnjoj i još gore u vanjskoj politici jer Europa i zapadni svijet već se od prije nekoliko godina sve više okreću u smjeru desnice, a ne ljevice. Dovoljno je trpjeti da Milanović baca Vladi klipove pod noge, a ne da se oktroira dogovorena vladavina blagoga nasilja Pantovčaka i Banskih dvora u cjelokupnoj državnoj politici.

Neki će upozoriti na to da je prije takve političke konstelacije na vrhu države postojalo „jedinstvo“ između dvaju zagrebačkih bregova, no to je bilo nešto posve drugo nego što bi bilo ako bi na njima vladali Milanović i Bernardić koji je već počeo sastavljati svoju Vladu premda zna da narod kaže kako nije dobro pripremati ražanj, a zec je u šumi. Oni se svojom agresivnošću ne mogu usporediti s pitomim građanima Kolindom i Plenkijem. Ako HDZ ima imalo volje i snage da jedan njegov predvodnik ponovno bude na čelu izvršne vlasti, onda mora smijeniti Plenkovića i dovesti energičnijega i narodskijega političara na svoj vrh s kojega bi preuzeo kormilo prije navedene koalicijske vlade. To je politički izvedivo ako bi bilo volje kod navedenih partnera.

No nije dovoljno osvojiti vlast i onda se njome koristiti kao malo vode u pustinji. Hrvatskoj je potrebna temeljita preobrazba vlasti na svim razinama. Predsjedniku Republike ne treba davati veće ovlasti nego što ih ima danas, baš obratno - državni poglavar ne bi smio biti sukreator četiriju politika u izvršnoj vlasti, čime još više otežava i onako nesigurnu Vladinu politiku. On bi trebao biti samo reprezentant države u unutarnjoj i vanjskoj politici te u slučaju krize između izvršne i zakonodavne vlasti djelovati kao svojevrsni 'vatrogasac' s ovlastima kako da se što bezbolnije i brže riješi kriza. Treba pogledati kako je to izveo Predsjednik Republike Austrije Alexander Van der Bellen u povodu tzv. afere Ibiza. Nakon što su oporbene stranke srušile konzervativno-liberalnu vladu kancelara Sebastiana Kurza, austrijski je predsjednik raspustio parlament, Nationalrat, i izvršnu vlast predao u ruke stručnjaka sve dok se situacija nije smirila i nakon novih izbora izabrala solidna vlada narodnjaka i zelenih, ponovno pod vodstvom kancelara Kurza. To bi bio obrazac djelovanja i za hrvatskoga predsjednika.

Pravedniji izborni zakon

Kao drugi korak nova bi vlada u Zagrebu trebala pokušati u parlamentu proturiti pravedniji Izborni zakon, a ako ne bi išlo, onda isti predmet predati odluci naroda na referendumu. Ponavljam, ne znam po koji put, da bi prema tom zakonu trebalo ukinuti zajedničke stranačke liste, liste za nacionalne manjine i dijasporu, biračima dati dva glasa (njemački model); s prvim bi birali pojedine kandidate za zastupnike u svojim izbornim jedinicama, a s drugim stranačku listu kojoj daju povjerenje u jednoj izbornoj jedinici u cijeloj Hrvatskoj. Naravno, uvesti dopisno glasovanje za sve hrvatske državljane u inozemstvu i tuzemstvu, pri čemu birači u inozemstvu ne bi imali dva nego jedan glas, onaj za stranačke liste. Ovim Izbornim zakonom otpalo bi više od dvije trećine sadašnjih saborskih patuljastih stranaka, u Saboru bi ih ostalo možda najviše šest ili sedam, i onda bi one mogle izabrati vrlo stabilnu izvršnu vlast, Vladu koja se ne bi trebala bojati da će svaki put biti srušena kad izgubi nekoliko žetončića, kako jedan poznati političar naziva prebjege iz drugih stranaka u svoju privatnu stranku. Ovu bih reformu nazvao uozbiljavanjem hrvatske politike, a takvo što moralo bi uslijediti i u medijima, naime stručnost i ozbiljnost u objavljivanju tekstova i RTV priloga.

Promatrajući hrvatske medije iz inozemstva i uspoređujući ih s onima u demokratski zrelijim zemljama, zaključio sam da se hrvatski mediji uglavnom koriste katastrofičnim vijestima tako da ponekad izgledaju kao naveliko proširene crne kronike. U novinama otpada na kulturu po jedna ili dvije stranice, a na šport šest do osam. Kad se dogodi neko ubojstvo, o njemu se piše i govori na prvim stranicama i u prvim minutama RTV programa. Suprotan primjer nedavno se dogodio u Njemačkoj, a on je samo jedan od mnogih. Jedan je mladić ubio šest članova svoje obitelji! Nitko nije znao pozadinu toga strašnog krvoprolića. Vijest o tomu ipak se našla na posljednjim stranicama novina i na kraju aktualnih emisija. Prije nekoliko desetljeća poredak važnosti rubrika u novinama izgledao je ovako: politika, gospodarstvo, financije, kultura, šport, crna kronika. No to se promijenilo pa nakon politike odmah dolazi kultura! Naravno, šport dobiva više stranica, ali i kultura više od zabavnih rubrika. Na žalost nakon ukidanja „Vjesnika“, (sramota socijaldemokratske vlade) danas u Hrvatskoj nemamo ozbiljnih dnevnih novina koje bi čitali tzv. nositelji odluka u javnome životu i strani novinari i promatrači hrvatske zbilje. Sve je u medijima podvrgnuto komercijalizaciji. Čak bi se moglo tvrditi da su neke hrvatske novine za vrijeme socijalizma bile kvalitetnije nego mnoge danas u demokraciji.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik