Kad silno želiš biti moderan kao Obersnelova Rijeka, sve je dobrodošlo, samo je hrvatstvo nepoželjno

Recimo da se Mate i Alberto natječu za voditelja svečanoga otvaranja EPK. Mate je sposoban, iskusan voditelj, a Alberto transvestit i neiskusan. Članak 29. Zakona o nametanju različitosti, stavak 11., strogo propisuje da transvestita kvalificira vrlo visoki stupanj različitosti i u prijevodu Alberto je in, a Mate out.

Vodeći se istim Zakonom u riječkoj distopiji, zaključivši da je biti Hrvat nepoželjna istost, program u kazalištu Ivana pl. Zajca kulminirao je skeč- upadicom glumca talijanske drame Giuseppea Nicodema, ponosito ovijenoga talijanskom zastavom, naljućenoga na silnu engleštinu te nam je na tečnom hrvatskom objasnio da govorimo jezikom zemlje koja izlazi iz EU. Točno. I umjesto da tako strastven, neprestance uzimajući mikrofon iz ruke voditelju glumcu Ediju Ćeliću (u ulozi transvestita), poviče: U boj u boj, ipak ne htijući zgroziti nazočni establišment, progovori on tako talijanskim, a na kraju govora nježno zacvrkuće: forza Fiume. Za dio talijanske zajednice skeč je bio uvrjedljiv tumačeći da se vrijeđa materinski im jezik, a dio se smirio činjenicom da su ekstremni hrvatski desničari podivljali vidjevši kako se tek oplelo po hrvatskim vrijednostima.

Slijedeći tako tekovine revolucije distopijska je Rijeka kao nekad njezini prethodnici koji bi nadnevak 29.11. klesali na mjesto reljefa svetaca zaštitnika stoljetnih gradova, odstranila U boj iz operne arije, sugerirajući valjda da je to nekakva pohodničko ratno huškačka arija, a ne čista kao suza obrambena, i umetnula – Za mir. Poručila je tako Rijeka: svima ćemo dati, ali hrvatstvu ne. Nikola Šubić Zrinjski Riječanin poručuje Mir i povlači se u mirovinu pred najezdom svete Različitosti, zaštitnice grada EPK. Establišment seli iz kazališta u Luku Različitosti i tu nas čeka kontra-kontrarevolucionarna avangarda. Dakle nova tehnologija, ali opet s puta ne skrećemo. Opera Industriale u režiji etabliranoga D. Matanića trubila je, škripala, vrištala, performirala, masturbirala, zvečala, vikala, zvonila vođena lijepim glasom naratora, pokisloga Zorana Prodanovića Prlje iz Leta 3 koji je na mahove citirao kronološki značajne povijesne natuknice EPK Rijeka.

Tko god to sastavljao, neotesanac jedan, progurao je naprednom radničkom puku tu seljačku istost, tu hrvatsku majku s rupcem na glavi i žuljevitim rukama. A Rijeka, taj moderni, progresivni, razuzdani sin u haljini i s crvenim ružem na usnama, krijući modernim drugarima tu primitivnu mati, izusti kroz svoga trbuhozborca Prodanovića Prlju: „1991. Hartera proizvodi čak 5 posto ukupne svjetske količine cigaretnog papira. 89 posto Riječana i Riječanki na referendumu se izjašnjava za samostalnu Hrvatsku i formiraju se riječke brigade Hrvatske vojske koje staju u obranu zemlje“. Ah, ipak su je proturili, pomislim. Umotali u cigaretni papir. Neka. Samo da je tu. Nije bila ni kao SRH.

Ovako su je zakrabuljali:

„1945. U operaciji Riječka bitka, Jugoslavenska armija oslobađa Rijeku od fašista

1947. Pariškim sporazumom Rijeka i formalno pripada Jugoslaviji.“

Komu? Kad se već može, izbjegne se Hrvatska, pa makar i socijalistička. Dobila je tako Hrvatska godinu. 1991. s cigaretnim papirom, a D'Annunzio čak tri: „1919. Gabrielle D'Annunzio ulazi u grad, 1920. Rappalskim ugovorom osnovana je Slobodna država Rijeka

1921. Gabrielle D'Annunzio odlazi iz grada.“ Bolje reći: sve tri.

Rođenje Ivana pl. Zajca, Janka Polića Kamova, časopis Neven…, ipak je sve to hrvatska Rijeka. Finski muški Zbor vikača odaje počast riječkim okupatorima izvodeći sve okupatorske himne na svoj način. I to je isto Rijeka. Riječkom rocku i punku svaka čast, i općenito glazbenoj podlozi koja je trebala iznjedriti estetski bolje izvedenu koreografiju, a ne forsirati modernost te dobiti kičasti kaos dadaista koji se poput dokone aristokracije neuvjerljivo zalaže za radničku klasu od koje su udaljeni i kasne stotinu godina. Rekla bih: i to je danas Rijeka.

Ima više performera nego radničke klase. A ima i godinu dana ispred sebe da, kako kaže jedna Riječanka: bude više kulture, a manje karnevala. Da skine sve ideološke krabulje koje su teret ovomu gradu, razgoli se u istinitosti talenata koje ovaj grad itekako posjeduje, da sebe dade Europi i uzme iz Europe što je upotpunjuje kao hrvatski i europski grad. Odbaci nametnute postulate: multikulturalnost, različitost, pojmove i fenomene s kojima se velike face poput Seinfelda, Woodyja Allena, sprdaju već desetljećima ranije, a koji u današnje doba mogu samo imponirati balkanskoj dječici koja ih je poslušno naštrebala te ih sada trpa u neku novu totalitarnu svijest koja izaziva podsmijeh većih igrača. Nadam se da će Rijeka idućih mjeseci pokazati svoju prirodnu svestranost jer ne mora sve nužno biti gay da bi bilo okay.

Nataša Božinović
Hrvatski tjednik