Razgovor s dr. sc. Marijom Jarebom

Knjiga dr. sc. Marija Jareba "Sovjetski zločin u Katynskoj šumi: Uloga doktora Eduarda Luke Miloslavića", predstavljena prošloga tjedna u Zagrebu, bavi se temama koje su do sada u Hrvatskoj bile razmjerno površno obrađene i hrvatskoj javnosti malo poznate. Tim povodom razgovarali smo s autorom.

Kada ste se počeli baviti tom temom?

Sve je počelo negdje 1993.-1994. godine, kada sam bio na magisteriju na Srednjoeuropskom sveučilištu. Tamo je bilo mnogo i poljskih studenata i mnogo se pričalo i o Katynu. Neki kolege su me pitali, jer su čuli da je zločin istraživao neki hrvatski liječnik, da proučim postoje li u Zagrebu neki dokumenti o tomu. Po povratku u Zagreb, našao sam mnogo toga u tisku NDH i zapravo se jako zainteresirao za temu. Zločin u Katynu nije, doduše, problematika koja na prvi pogled ima izravne veze sa suvremenom hrvatskom poviješću, no uloga koju je u otkrivanju toga zločina i dosljednoga iznošenja istine o njemu poslije svršetka Drugoga svjetskog rata imao hrvatski liječnik svjetskoga glasa Eduard Luka Miloslavić čini katynsku problematiku itekako hrvatskom.

Tko je bio Eduard Luka Miloslavić?

Dr. Eduard Luka Miloslavić, tadašnji profesor na zagrebačkome Medicinskom fakultetu i osnivač i predstojnik Instituta za sudsku medicinu i kriminalistiku, bio je stručnjak svjetskoga glasa, koji se je osobito proslavio svojim radom u SAD-u tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća, gdje je sudjelovao u istraživanju tijela žrtava mnogih zločina. Kao dokazani stručnjak došao je 1933. u Zagreb, u kojemu je djelovao kao sveučilišni profesor, a 1935. utemeljio je Institut (danas Zavod) za sudsku medicinu i kriminalistiku. U domovini je bio ne samo vrhunski stručnjak, nego i istaknuti dionik hrvatskoga javnoga i društvenoga života. Hrvatsku je napustio u studenomu 1944., da bi se naposljetku vratio u Sjedinjene Države u kojima je živio do smrti 1952. godine.

Koja je njegova uloga u istraživanju zločina u Katynu?

Među inozemnim stručnjacima koji su dovedeni u poljski Katyn bio je i dr. Miloslavić. Neposredno pred smrt svjedočio je pred odborom američkoga Kongresa koji je istraživao katynski zločin o tome što je doživio u Katynu 1943. godine. Potvrdio je nalaze i zaključke iz 1943. o sovjetskoj odgovornosti za zločin. Njegovo je ime usko vezano za istragu Katynskog zločina i širenje istine o tome što se je tamo stvarno dogodilo.

Što se stvarno dogodilo u Katynu?

Katynski zločin jedan je od najpoznatijih i najstrašnijih komunističkih zločina, stoga katynske žrtve treba promatrati i u kontekstu žrtava totalitarnih ideologija i režima 20. stoljeća. To je stalni podsjetnik ne samo za nove naraštaje Poljaka nego i svih ostalih naroda kojima su totalitarni režimi donijeli patnju i stradavanje. Među njima su nedvojbeno i Hrvati. Zločin u Katynu dogodio se u proljeće 1940. godine, kada je sovjetski NKVD (Narodni komesarijat za unutarnje poslove) hladnokrvno ubio tisuće poljskih ratnih zarobljenika.Tomu je prethodio početak Drugoga svjetskog rata, 1. rujna 1939., kada je nacistička Njemačka napala Poljsku. Nedugo iza toga su u Poljsku s istoka prodrle postrojbe Crvene armije i zarobile nešto više od 200.000 poljskih vojnika. Staljinov SSSR pridružio se nacističkoj agresiji temeljem pakta Ribbentrop-Molotov, koji je između Sovjeta i Nijemaca sklopljen neposredno prije njemačkoga napada. Taj je dogovor dviju totalitarnih sila odredio sudbinu Poljske koja je trebala biti raskomadana.

Dakle radi se o groznome zločinu na zarobljenicima, mahom poljskim časnicima i dočasnicima...

Sovjeti su u okupiranim poljskim krajevima zaveli staljinistički teror, a poljske su zarobljenike zatvorili u niz zarobljeničkih logora i zatvora. Zarobljeni časnici i dočasnici su kao elita Poljske vojske i poljskoga društva smješteni u zarobljeničke logore Kozelsk, Ostaškov i Starobelsk, u kojima je njih oko 15.000 bilo ne samo izolirano nego i izvrgnuto pokušajima komunističkog preodgoja. Oni su gotovo do jednoga to odbili ostavši vjerni svojoj domovini, što ih je u očima komunističkih moćnika učinilo kontrarevolucionarnim elementima. Takvo što se u Staljinovu carstvu zla nije toleriralo pa je početkom ožujka 1940. godine Politbiro Centralnoga komiteta sovjetske Partije na preporuku zloglasnoga Berije i uz potpis samoga Staljina donio odluku o likvidaciji zarobljenika. Smrtonosni stroj NKVD-a je tijekom travnja i svibnja 1940. ubio oko 14.500 poljskih zarobljenika. Njih oko 4.500 iz logora Kozelsk ubijeno je u Katynskoj šumi na zapadu Rusije, a ostali na još dvama stratištima u Rusiji i Ukrajini. Masovne grobnice su prikrivene i činilo se da za sudbinu zarobljenika znaju samo njihovi ubojice.

Kad se doznalo za sovjetske zločine?

Nedugo nakon napada na SSSR njemačke su snage zauzele područje Katyna, no tek početkom 1943. uspjelo se doznati za masovne grobnice. To otkriće bilo je Nijemcima izvrsna prilika da javno optuže Sovjete za zločin te da izazovu pukotine u odnosima među Saveznicima. Ironijom sudbine upravo su oni koji su uništili Poljsku i činili monstruozne zločine nad Poljacima postali oni koji nisu samo otkrili Katynski zločin nego su spoznaju o njemu raširili po svijetu. Sigurni u sovjetsku krivnju te kako bi u očima javnosti bili vjerodostojni, doveli su Nijemci u Katyn skupinu vodećih europskih stručnjaka s područja sudske medicine. Slobodno i bez pritiska oni su zaključili kako je zločin počinjen u proljeće 1940., kada je to područje bilo pod sovjetskom vlašću. Nalaze stručnjaka su pola stoljeća kasnije potvrdili izvorni sovjetski dokumenti, koje je 1990. godine tadašnji sovjetski vođa Mihail Gorbačov predao poljskome predsjedniku Jaruzelskom.

Dr. Ljudevita Juraka, profesora Veterinarskoga fakulteta, komunističke su vlasti strijeljale zato što je istraživao sovjetske zločine?

Odlazak iz Hrvatske spasio je Miloslaviću život, a sudbina dr. Ljudevita Juraka koji je poput njega 1943. godine bio član jedne skupine stručnjaka koja je istraživala masovni staljinistički zločin u ukrajinskome gradu Vinici pokazuje što bi mu se vjerojatno dogodilo da je u Zagrebu dočekao komunističke vlastodršce. To je 1945. učinio Jurak uvjeren da nije počinio nikakvo zlodjelo, no komunisti mu nisu mogli oprostiti što je boravkom u Vinici djelovao protiv bratskoga Sovjetskoga Saveza. Uhićen je i smaknut bez ikakve optužnice i presude, da bi bio proglašen zločincem tek naknadno kada je već bio mrtav.

Marko Curać
Hrvatski tjednik