Petokraka u Rijeci

Crvena zvijezda na riječkome neboderu i više je od provokacije, to je uvrjeda ne samo hrvatskome narodu nego i svakome pristojnom čovjeku. Ne radi se ni o kakvu umjetničkom činu, nego o pokušaju da se simbolom slobode i ljepote prikaže ono što je u svakome kutu zemaljske kugle značilo teror, neslobodu i glad.

Nema iznimke, od Kube do Kamčatke, od Sjevernoga ledenog mora do Angole: svugdje je komunizam bio apsolutna negacija slobode. Riječki bi slučaj, međutim, mogao biti i simbolom hrvatske povijesti u 20. stoljeću: sinteza arhitekture nastale u fašizmu i jugoslavenske zvijezde petokrake, koji su se nadvili nad jednim hrvatskim gradom, simboliziraju stoljeće nasilja i terora nad hrvatskim narodom.

Za aktualnu vladu Republike Hrvatske (genitiv je ovdje primjereniji, nego nazivati tu vladu hrvatskom) ministrica Obuljen amblematski je lik. Ona je njezin zaštitni znak, njezino lice, baš kao što je Lovro Kuščević njezino naličje. Ministrica je instalirana na taj položaj kako bi, s jedne strane, pokrila i prikrila koruptivnu hobotnicu u sferi kulture i kako bi, s druge strane, legitimirala pokušaje jugoslavenske renesanse. Posrijedi je jedna amoralna simbioza: neojugoslavenske strukture postavile su ju i štite ju, a ona štiti i protežira njihove interese.

Kad ne bi bio lijevo krilo SDP-a, Beljakov HSS ne bi zaslužio da ga se spomene, baš kao ni njegova predsjednika. No treba ga spominjati jer taj stručnjak za otpirače pokazuje koliko je neiskorjenjiva bravarska i uopće jugoslavenska tradicija u SDP-u. Ne valja, naime, zaboraviti da je i monarhistička Jugoslavija dovela do hrvatske političke emigracije i da nisu samo komunističke nego su i jugoslavenske monarhističke vlasti ubijale Hrvate i u zemlji i u inozemstvu. To su činjenice koje govore same za sebe.

A iz mlakih komentara koji dolaze od Bernardića i družine, lako je zaključiti kako Beljak za račun SDP-a iskušava granice do kojih je Hrvate moguće vrijeđati. To istodobno pokazuje koliko su žilave teze koje su u prvoj polovici 90-ih počeli širiti Manolić, Mesić i družina, a osobito ih je popularizirao Mesić za vrijeme svojih predsjedničkih mandata. Ne bi to bilo moguće da i u devedesetima i u dvijetisućitima nije imao potporu iz vladajućih struktura, onih koje su ga izabrale, ali i onih koje su s njime, kako se to govorilo, kohabitirale, kusajući zapravo iz iste zdjele i za iste srebrnjake.

dr. sc. Tomislav Jonjić
Hrvatski tjednik