Sporazum SAD-a i Kine

Nakon osamnaest mjeseci sve oštrijega trgovinskog rata između SAD-a i Kine, dvije su zemlje zbog obostrane ekonomske štete ipak, barem se čini, odabrale dogovor kao način rješavanja nesuglasica i potpisale prvu fazu novoga trgovinskoga sporazuma. Podizanje carina s obiju strana na prosječno dvadeset posto rezultiralo je smanjenjem međusobne trgovine od dvanaest posto. Iako utjecaj na BDP obiju zemalja nije bio dramatičan, nastavak sukoba sasvim sigurno bi bio štetan za obje strane. Dakako, to se znatno više odnosi na Kinu koja ima trgovinski suficit sa SAD-om od 350 milijarda dolara, a koji se u zadnjem razdoblju sukoba smanjio za desetak posto, uz najavu dodatnoga štetnog podizanja carina. SAD, doduše, ima trgovinski deficit s cijelim svijetom, a sama Kina nije glavni čimbenik problema njihove zaostale konkurentnosti. Američki predsjednik sporazum slavi kao veliku američku pobjedu zbog njezina sadržaja i čini se kako je Kina ta koja je uglavnom popustila po svim točkama. SAD će tek djelomično smanjiti carinske tarife, a većina će i dalje biti na snazi te će se smanjivati ovisno o nastavku dogovora, tj. kineskoga popuštanja i prestanka provođenja nepoštene tržišne prakse.

Kontrolirana trgovina

Prema sporazumu, Kina se obvezuje povećati uvoz američkih proizvoda tijekom iduće dvije godine za 200 milijarda dolara, što bi utrostručilo ukupan iznos uvoza iz SAD-a. Čak su pristali i na snižavanje zdravstvenih standarda hrane kako bi američki farmeri lakše plasirali svoje proizvode. Teško je zamisliti kako će u uvjetima slobodnoga tržišta kineska vlada prisiliti svoje uvoznike upravo prema američkim proizvodima, osim povratkom k socijalističkom upravljanju. Ako i ispune ovaj dogovor, koji nema veze sa slobodnom trgovinom, i upravo je suprotan zamjerkama koje SAD upućuje kineskoj državi, drugim se zemljama sigurno ne će svidjeti ova kontrolirana trgovina. S druge strane, rast standarda kineskoga stanovništva sam bi po sebi trebao dovesti do povećanja uvoza američkih proizvoda, naročito kada se carinske tarife počnu smanjivati.

Kina se obvezala i dodatno otvoriti tržište za financijere iz SAD-a, što je investicijskim bankarima itekako primamljivo i vjerojatno najveći uspjeh ako se takva praksa nastavi. Također, Kina bi trebala odustati od manipulacije vrijednošću svoje valute i na taj način snaženja konkurentnosti. S obzirom na sve veću snagu kineskoga gospodarstva koje postaje najveće na svijetu, ovaj će se pristanak vjerojatno pokazati bezvrijednim jer je paralelno s ekonomijom izgledniji rast vrijednosti juana nego njegov pad. Ironično je da SAD, koji su u praksi najviše koristili valutu kao oružje, pozivaju na prestanak manipulacije valutama. Kako bilo, i jedni bi i drugi trebali voditi tržišno utemeljenu tečajnu politiku.

Bitka za liderstvo

Kineska je vlada pristala i na obustavljanje prisilnoga transfera tehnologije i intelektualnoga vlasništva američkih firmi koje djeluju na kineskome tržištu. Ipak, to znanje ne mora biti izravno transferirano državi, već ga kineske kompanije mogu dobiti i kupnjom kompanija, zajedničkih ulaganja i slično. Donekle će biti otežan transfer znanja iako u praksi taj proces ne može trajno biti zaustavljen. Također će unutar Kine biti pojačana zaštita patenata i brendova. S druge strane, nije bilo spomena o tehnologijama u kojima su kineske kompanije superiornije američkima, poput Huaweija. Kina je daleko ispred SAD-a u 5G mrežama. Hoće li im SAD i dalje otežavati posao diljem svijeta i zabranjivati rad na vlastitom terenu? Jer bez obostranoga popuštanja ovaj početak nove suradnje mogao bi biti kratkoga vijeka. Tehnološki će se rivalitet nastaviti neovisno o trgovinskim odnosima jer će nadmoć u tehnologiji dugoročno odrediti svjetskoga ekonomskog i vojnoga lidera. U sporazumu se ne spominju državne potpore poduzećima, koje i jedni i drugi obilato primjenjuju, iako je upitno koliko od njih kao države imaju dugoročne koristi.

S priličnom dozom sigurnosti možemo utvrditi kako je ovu rundu dobio američki predsjednik Donald Trump i njegova administracija, a slične trgovinske dogovore provode i s drugim državama te je u ovom trenutku SAD i dalje svjetska sila broj jedan.

Prisiljeni na sporazum

Kina, pak, kupuje vrijeme kako bi prilagodila svoju ekonomiju i prestala u tolikoj mjeri biti ovisna o izvozu. De facto bili su prisiljeni na sporazum jer im je sukob sa SAD-om počeo štetiti. Pitanje je koliko su morali biti popustljivi i jesu li mogli nastaviti preko sukoba graditi ekonomiju, te shvaćaju li sporazum ozbiljno. Vjerojatno u ovome trenutku nisu imali mnogo izbora. Indikativno je kako je na potpisivanju “povijesnoga sporazuma” s američke stane nazočio osobno predsjednik Trump, dok je s kineske potpisnik bio potpredsjednik vlade Liu He. Ovaj sporazum sasvim sigurno nije povijesni, kako ga predizborno naziva Trump, već je tek primirje u trgovinskome ratu. Kako će se nastaviti dogovori i hoće li Kinezi uopće poštovati ono što su načelno obećali, tek treba vidjeti. Carine dakle još uvijek nisu ukinute, a osnova američkoga problema manje konkurentne ekonomije ostaje i ne može se riješiti obveznim uvoznim kvotama.

Globalno gledajući, za cijeli svijet je dobro da se trgovinski odnosi što više liberaliziraju te da državne intervencije budu svedene na najmanju mjeru. Na žalost, dovoljno je da samo neke države ne nastupaju iskreno pa da čitavi sustav slobodne trgovine postane utopija.

Marijan Jović
Hrvatski tjednik