Povijesni revizionist i apologet zločinačkoga komunizma o vjerskim pravima u komunističkoj Jugoslaviji

Već dulje vrijeme medijski najeksponiraniji sociolog religije u Hrvatskoj dr. Ivan Markešić, profesor na Institutu društvenih znanosti 'Ivo Pilar' u Zagrebu, redovito se oglašava na stranicama vodećih medija, posebice u povodu vjerskih blagdana. Tako je i za nedavni Božić odaslao hrvatskoj javnosti tvrdnju i svojevrsnu 'čestitku' svim starijim kršćanskim vjernicima, koji su nastojali živjeti svoje vjersko uvjerenje u komunističkoj Jugoslaviji: 'Tvrdnja da se u komunizmu nije slavio Božić - ne stoji. Tko je prije trideset godina htio, slavio je Božić!' Bio je to, zapravo, njegov ispravak kardinala Josipa Bozanića, koji je tih dana u propovijedi podsjetio da se prije 30 godina, u doba komunizma, taj veliki kršćanski blagdan nije mogao slobodno slaviti. Tako je uvaženi profesor stao u obranu nekadašnje totalitarne vlasti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i njezina poimanja i poštivanja (vjerskih) sloboda, te katoličkim vjernicima, koji su na „vlastitoj koži“ osjećali sve blagodati komunističkog sustava, poručio da su u biti revizionisti jugoslavenske povijesti ako ističu da Božić nije mogao slobodno slaviti svatko tko je to htio! Dakako, svatko ima pravo na vlastitu prosudbu spomenutoga povijesnog razdoblja u Jugoslaviji, no bilo bi poželjno radi ozbiljnosti i uvjerljivosti da se one potkrijepe činjenicama.

To znači da bi katolički vjernici, koji se ne slažu s profesorovom tvrdnjom, trebali u tom kontekstu predočiti barem neke sudske presude (npr. zbog pjevanja božićnih pjesama u sobi studentskoga doma), ili posvjedočiti o pozivanju na 'informativne razgovore' u milicijsku postaju (npr. zbog istog krimena nakon mise polnoćke na prostoru ispred crkve), o prozivanju učenika u srednjoj ili osnovnoj školi (npr. zbog odlaska na božićnu misu), o odlasku brojnih učitelja i nastavnika s obiteljima u susjedni grad ili selo u crkvu i sl. Pored toga, danas su već dostupni brojni dokumenti nekadašnje komunističke tajne policije Ozne od g. 1946. Udbe a od g. 1966. SDS-a koji svjedoče o silnoj angažiranosti svih njihovih djelatnika i doušnika tijekom božićnih proslava. Njihova izvješća ne sadrže samo analizu propovijedi predvodnika misnih slavlja nego i broj, spol, te uzrast nazočnih u crkvama po kategorijama (stari, mladi, djeca), kao i poimence navedenih dužnosnika, uglednika i drugih istaknutih osoba u određenim lokalnim sredinama. Pomalo je tužno da se u današnjoj Hrvatskoj mora nekim sveučilišnim profesorima dokazivati da je dio komunističke ideologije bio materijalistički ateizam na razini doktrine, koji je imao zadaću oslobađanje od religioznoga otuđenja na razini svagdašnje konkretne prakse.

U tom se teorijsko-praktičnome odnosu komunističkih vlasti prema kršćanskome svjetonazoru, Crkvi i vjernicima, može razumjeti slavljenje ne samo Božića nego i svih drugih crkvenih blagdana u onodobnoj Jugoslaviji. Nije previše poštena znanstvena metodologija pars pro toto, ako je netko u to doba slobodno bez straha od posljedica i slavio Božić, kako to čini dr. Markešić. Prema tomu, potpuno je deplasirana uopćena i ničim dokazana tvrdnja uvaženoga hrvatskog sociologa religije da se 'svakoga Božića s oltara šalju iste poruke, sije isti strah od propaloga komunizma i njegovih aveti' (baš svakoga Božića i baš uvijek iste poruke?!), jer, razumije se, nije riječ o propalome komunističkom sustavu, nego o njegovim sadašnjim nasljednicima, pobornicima i apologetima, među kojima se s punim pravom svrstao i dr. Markešić, za kojega se unatoč svemu ne može reći da je avet! Međutim, on u svojim 'znanstvenim' nastupima, uradcima i analizama uglavnom prodaje ideološku maglu, tj. aveti, jer nema potrebu potkrijepiti svoje tvrdnje, uglavnom teške optužbe na račun Hrvatske, hrvatskoga naroda, Katoličke crkve, klera i vjernika. Stoga je hrvatskoj javnosti još uvijek ostao dužan navesti konkretne primjere, ustanove i osobe koje u Hrvatskoj šire 'antimodernističke ideje, koje počivaju na teoriji krvi i tla (Blut und Boden)', i koji 'ne žele prihvatiti žrtve etničkoga silovanja tijekom Domovinskoga rata'? Jednako tako, u kontekstu brojnih pedofilskih skandala u Katoličkoj crkvi, koji je to biskup ili svećenik, kada, gdje i kojim žrtvama govorio 'da će biti izopćeni iz Crkve ako negdje, primjerice na sudu, govore o tome'? Ili zbog čega bi bila 'perfidna manipulacija ljudskim grijehom' Crkve u Hrvatskoj, koja ispovijeda da 'je odrješenje moguće dobiti samo poniznim klanjanjem pred likom Sina Božjega'?

Na kraju, ako dr. Markešić, kao istaknuti sociolog religije, ne odgovori na spomenuta pitanja, netko bi mogao zaključiti kako je vrlo dobro svladao umijeće kako se dopasti sadašnjem mainstreamu u Hrvatskoj i kako zadržati taj status. Međutim, onda bi hrvatskoj akademskoj zajednici bio mnogo korisniji da u znanstvenim ustanovama u kojima radi kupuje istinskim znanstvenicima gablec/marendu/užinu. Osim toga, olako optuživati cijeli naraštaj katoličkih vjernika u Hrvatskoj da su revizionisti jugoslavenske povijesti zbog iskustva da se Božić nije mogao slobodno slaviti u komunističkoj SFRJ, mogu samo – dosljedni povijesni revizionisti!

Tomislav Vuković
Hrvatski tjednik