Bolje da živimo u fantazijama o boljem sutra jer bi se, inače, Hrvati možda morali pripremati za Sudnji dan ili za kolektivno samoubojstvo!

Prognostičari budućih vremena griješe. Njihove dugoročne prognoze u načelu se uvijek izjalove, premda njihove kratkoročne prognoze mogu biti točne – na kratkotrajnu radost njihovih sugrađana ili glasača. Prognoze povijesnog optimista, koji sanjari o sretnoj budućnosti pravocrtnih vremena, uvijek su u sukobu sa cikličkim i kaotičnim prognozama povijesnog pesimista. Ne treba tu velike mudrosti.

Stara narodna hrvatska poslovica „kad jednom smrkne, drugom svane“ ima ne samo svoje filozofsko značenje nego služi poglavito kao opravdanje svakom novom vlastodršcu. Oduvijek je bilo političara, vojskovođa i mudraca u Europi i u Hrvatskoj koje su svoje uspješne ili neuspješne prognoze opravdavali bilo pozivima augurima, bilo diskusijama s babama vračarama, bilo u promatranju zvijezda, ili serijskim recitiranjem „Zdravo Marija“.

Posve je drukčiji bio „Te Deum“ u zagrebačkoj katedrali sredinom travnja 1941., od onog u zagrebačkoj katedrali sredinom travnja 1945. Ernst Jünger, njemački pisac i seizmograf kultur-političkih katastrofa u Europi dvadesetog stoljeća, u svom eseju govori o vremenskom zidu kojeg je teško prebroditi pričama o dolasku sretne budućnosti. Jer konačno o čijoj sretnoj budućnosti je riječ i u čijem povijesnom razdoblju? Jedno je bilo stajati pred vremenskim zidom u Hrvatskoj 1991., a drugo je bilo biti sudionik vremenskog zida u Hrvatskoj desetak godina kasnije.

Sudbinu možemo naslutiti, nju možemo osjetiti, nje se možemo bojati, ali sudbinu ne možemo prepoznati. Kada bi bilo drugačije, tada bi čovjek živio život zatvorenika koji zna sat svojeg pogubljenja. (An der Zeitmauer, 1959).

Prednost je stoga živjeti u fantazijama o boljem sutra. Jer kada bi Hrvati danas prepoznali scenarij Hrvatske i Europe u boljem sutra – tko zna - možda bi se morali pripremati za Sudnji dan ili za kolektivno samoubojstvo? Bez obzira tko će biti na premijerskoj ili predsjedničkoj stolici u Hrvatskoj 2020. godini, sigurnosna kartografija i kulturna scenografija Hrvatske, upravo kao i tijekom minulih stoljeća, ovisiti će isključivo o intelektualno-političkim trendovima u Europi i Americi. Većina hrvatskih političara toga nije svjesna. Za većinu njih Hrvatska, Zagreb i famozna „špica“ centar su svijeta - i točka.

Bez obzira na izbor svojih političara nakon siječnja 2020. i dalje će hrvatski političari slijepo slijediti intelektualno-političke ukaze velesila. Sa servilnim političkim garniturama, pogotovo od 2000. do danas, Hrvatska je dosegla vrhunac svoje povijesne groteske ili, bolje rečeno, ona je danas postala zemlja-anakronizam. Jedini razlog što se Hrvatska još nekako drži na zemljovidu leži u ravnodušnoj slučajnosti i provincijalizmu njenih političara, kao i međunarodnome zatišju pred buru.

Ondje gdje postoji politička volja, postoji i politički put -- staro je političko pravilo koje rijetki hrvatski političari znaju primijeniti. Bez obzira na predsjedničku pobjedu Zorana Milanovića, tj. Kolinde Grabar Kitarović, hrvatska kratkoročna politička scena ostat će netaknuta. Jer i Milanović i Kitarović, i on i ona, i jedan i drugi, fotokopija su istog dvojca, ili Doppelgängera koji se javlja često u njemačkoj književnosti u 19.st. kao loš pantomimičar samoga sebe.

U posljednjih nekoliko godina međunarodna politička scena ide u prilog hrvatskim nacionalistima, tj. suverenistima, premda oni prvo moraju sami raščistiti što podrazumijevaju oni s tom općom suverenom zajedničkom imenicom. Jer po prvi puta nakon 1945. dominantni politički mitovi na Zapadu gube na vjerodostojnosti. Po prvi puta nakon 1945. godine, znatan broj bivših lijevih intelektualaca na Zapadu priključuje se protu-sistemskim antiliberalnim strankama i pokretima koje režimski mediji posprdno zovu „desnim populistima“. Osjeća se strah ljudi koji rade za Sistem ili u Sistemu, bilo da se zove Duboka država u Americi, ili Europeisti u Bruxellesu. Mogući novi mandat američkog predsjednika Donalda Trumpa krajem 2020., dovest će do čistki u državnom aparatu Amerike, što će se dan poslije neizbježno odraziti na političke promjene u koristi suverenista u Europi.

Bez obzira na to i kada i ako neki hrvatski genijalac zasjedne na Pantovčak ili na Markov trg, Hrvatska će se suočiti u narednim mjesecima s problemom koji je po svojoj povijesnoj težini i socio-biološkim posljedicama dugoročno gori od tragedije na Krbavskom polju ili na Bleiburgu. Taj problem zove se velika zamjena stanovništva, točnije rečeno deložiranje autohtonih europskih naroda od strane neeuropskih. Do sada su hrvatski političari o toj temi šturo diskutirali samo u okviru lijevo-desnih podjela, tražeći dežurne krivce među domaćim antifašistima. Takav pojednostavljen pristup ovoj najozbiljnijoj temi u Europi u posljednjih 1500 godina svjesno zaboravlja današnju destruktivnu, protunarodnu i protueuropsku ulogu visokog katoličkog klera u Europi i Americi i njegova poziva dobrodošlice milijunima neeuropskih migranata. Sadašnji papa Franjo po svom kvocijentu inteligencije nije sluga niti papi Urbanu II, niti papi Piji V, koji su znali čuvati europsku civilizaciju od neeuropskih uljeza. Znade li biskup Đuro Hranić sa svojim promigrantskim homilijama da mu je veliki katolički vojskovođa princ Eugen oslobodio njegovu Slavoniju od azijatskih osvajača krajem 1699.? Svakoga hrvatskog građanina koji sanjari o ministarskoj ili saborskoj fotelji uskoro očekuje ista paljba pitanja.

Kada neki narod želi izaći iz politike i odbaciti klasičan pojam prijatelja nasuprot neprijatelja (amicus vs. hostis) to ne znači da će njegov neprijatelj čarobno nestati s kugle zemaljske. Naprotiv, nestati će samo slab i kilav narod koji mrzi samog sebe. Osim ako plug ponovno, baš kao i 1991., ne postane mač i pokrene novi ciklus europske i hrvatske povijesti.

dr. sc. Tomislav Sunić
Hrvatski tjednik