Kako je nekoć moćni diktator svrgnut s vlasti i ubijen u svega nekoliko dana

Dana 25. prosinca 1989. u Rumunjskoj je nakon namještenoga procesa smaknut razvlašteni državni i partijski šef Nicolae Ceausescu i njegova žena Elena. Bio je to nenadani kraj jedne dugogodišnje besmislene i pretjerane diktature. Gotovo 25 godina vladao je Nicolae Ceausescu u Rumunjskoj. U to vrijeme uspostavio je tiranski sustav, koji je bio bez premca u poststaljinističkom Istočnom bloku. 'Činio se nimalo popustljivim kad je već pao Berlinski zid. U Poljskoj potrajalo je do kraja socijalizma deset godina, u Mađarskoj deset mjeseci, u Istočnoj Njemačkoj deset tjedana, možda će u Čehoslovačkoj to biti za deset dana', proricao je u studenome 1989. povjesničar Timothy Garton Ash. Mogao je dodati, a da se ne bi mnogo prevario: '...i u Rumunjskoj deset sati.'

Od vladara do starca koji stopira na cesti

Oko podneva 21. prosinca 1989. obratio se Ceausescu posljednji put na jednom od nebrojenih režimski organiziranih udvaranja za vrijeme mitinga na velikom trgu pred zgradom Centralnoga komiteta u Bukureštu, na koji su bili dovedeni i radnici velikih poduzeća s gradskih periferija. Nekoliko dana ranije, točnije 16. prosinca, izbili su na zapadu zemlje, u Temišvaru nemiri na kojima se tražilo rušenje Ceausescua koji se tada još nisu proširili na glavni grad. No za vrijeme mitinga iznenada se promijenilo raspoloženje, zbunjeno lice vlastodršca vidjelo se uživo na televizijskim ekranima u cijeloj zemlji. Bio je to početni hitac za raspad vlasti koji je uslijedio nevjerojatno brzim tempom. Samo 24 sata nakon što je u uobičajenoj maniri postrojio mase, zastrašujući tiranin dao se u bijeg. Dotad bezuvjetno odani podanici iz partijskoga i državnoga aparata ostavili su ga na cjedilu i pokušali spasiti glavu iz stežuće omče. Od neograničenoga vladara, Ceausescu je postao starac koji je sa svojom ženom stajao na ulici i stopirao.

Okolnosti toga iznenadnoga prevrata doprinose tomu da se može razumjeti razvoj Rumunjske posljednjih 30 godina. Ceausescu se kretao desetljećima na vlasti u jednom upadljivo servilnom okruženju. U prvim godinama nakon stupanja u službu kao generalni sekretar Komunističke partije 1965. stekao je ne baš beznačajnu popularnost s ograničenim političkim otvaranjem i patriotsko-antisovjetskim parolama. Kasnije se to pokazalo kao taktički šahovski potez. Novi jaki čovjek koristio je prolaznu liberalizaciju kako bi odstranio pristalice prethodnika Gheorge Gheorghiu-Deja i sustavno izgradio svoju osobnu moć.

Ceausescu si je stvorio svoje pristalice: bezbojne, odane aparatčike, koji su bez oduševljenja, ali podanički podržavali nastajući kult ličnosti. Druga osovina režima bio je sve više naginjući nacionalizam, koji je slijedio prevladavajuća mišljenja među stanovništvom i tako ga dugo uspavljivao. Nigdje u socijalističkoj Istočnoj Europi nije bilo cjelokupno partijsko i državno vodstvo usredotočeno na jednu osobu kao u Rumunjskoj. Odlučujuće kod toga nije bilo toliko važno da je to htio Ceausescu nego da mu je stvarno uspjelo biti glavni u svemu, bez spomena vrijednoga otpora. Politička kultura Rumunjske isticala se tradicionalno jednim podaničkim držanjem prema vlasti. U jednoj zapaženoj diskusiji 2010. postavila je pitanje Herta Mueller, dobitnica Nobelove nagrade za književnost, inače podrijetlom Rumunjka, zašto je u Rumunjskoj diktatura doživjela tako malo aktivnoga otpora. Dok su u Poljskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Istočnoj Njemačkoj postojali mali disidentski krugovi, u Rumunjskoj nije vidjela nikakve solidarnosti s ljudima, koji su bili protiv sustava. Najviši oblik otpora bio je 'eskapizam' (zaobilaženje problema), dakle pasivno izbjegavanje sudjelovanja u vlasti – u javnosti namjerno prešućivanje nepravilnosti.

Politikom rigidne štednje pokušao smanjiti ovisnost o stranim kredita

Pjesnikinja Ana Bladiana bila je jedna od rijetkih osoba koja se usudila uzeti diktaturu na nišan. Godine 1984. skovala je u jednoj pjesmi metaforu o Rumunjima kao jednom narodu biljaka – kasnije je to postala duhovita izreka svake analize Rumunjske: 'Vjerujem, mi smo narod biljaka/tko je ikada vidio jedno stablo u pobuni?' Ta posebna kultura bila je preduvjet za groteskne pojave kulta ličnosti. Bio je priglup i svugdje prisutan, jedva da je nudio identifikacijske ponude - drukčije nego svojevremeno Staljinov kult u Sovjetskom Savezu, koji je pripovijedao herojske priče zajedničkog truda. Pod Ceausescuom Rumunjska se vidno ukočila. Mogućnosti napredovanja širokih slojeva 50-ih i 60-ih godina, makar i uz cijenu masovne represije protiv bivših elita, dali su režimu stanovitu legitimnost. Taj izvor s vremenom je presušio. U 80-ima novi krugovi komunističke elite bile su pogođeni Ceausescovom politikom rigidne štednje, kojom je pokušao smanjiti ovisnost o stranim davateljima kredita. Karijere su zastale, lojalne partijske sluge trpjele nestašice, a televizija je bila prisiljena skratiti svoj program na dva sata dnevno.

Uza svu represiju donio je socijalizam u prvim trima desetljećima nakon 1945. većem dijelu stanovništva socijalni uspon. Zemljoradnici su postali radnici u tvornicama i brzo se prilagodili ugodnijem životu u stambenom naselju – voda iz slavine, struja i grijanje iz toplane više nisu važili kao stečevine nego kao nešto samo po sebi razumljivo, a uspijevala je i opskrba osnovnim živežnim namirnicama. Nasuprot materijalnom napretku, manjak političkoga suodlučivanja nije opterećivao stanovništvo, koje je i prije 1945. bilo većinom bezutjecajna manevarska masa u političkim igrama elita. Više ga je mučio gubitak životnoga standarda, koji je nastupio u tijeku 70-ih godina, a u 80-ima je bio masivan u usporedbi s drugim državama Varšavskoga pakta: živežne namirnice bile su racionalizirane, stanovi nedovoljni grijani, struja, plin i voda često su nedostajali. Usporedo s poteškoćama u opskrbi, povećala se režimska represija. Doduše, nije dosegla razinu 50-ih jer vlasti je bilo stalo do dobroga ugleda u zapadnom svijetu. No stanje se sve više pogoršavalo: tko nije teglio, izgubio je povlastice, bio je socijalno izoliran i izrugivan, prijetila su zapostavljanja kod dodjele ono malo namirnica (gotovo sve je manjkalo), gubitak materijalne osnovice, psihološki pritisak i zastrašivanja sve do prisilnoga odvođenja u psihijatarske ustanove. Klasični oblici represije kao zatvor, mučenja ili čak ubojstva bili su rijetki, ali su služili kao sredstvo zastrašivanja. Securitate je postala služba državne sigurnosti Istočnog bloka, koje se najviše bojalo. Do danas se u Rumunjskoj njeguje slika svemoćne Securitatea i totalitarnoga režima, kojem se nije moglo uteći. Živjela je Securitate i od svoga vlastitog mita. Kako pokazuje studija dostupnih spisa, funkcionirao je represivni aparat po jednoj drugoj logici, nego što se to moglo zapaziti izvana. Bio je to jedan u mnogim aspektima kaotičan aparat prožet partikularnim interesima.

Ni nakon početka nemira u najužem krugu vlasti nije bilo otpora

Čak i uloga osoba koje su bile počinitelji, danas se neujednačeno ocjenjuje. To pokazuje primjer Alexandra Visinescua. Kao jedan od malobrojnih pomagača represivnoga aparata 2016. osuđen je za zlostavljanje i smrt političkih zatvorenika, a bio je zapovjednik zatvora (1956.-1963.).

Za jedan televizijski program producirane su emisije u kojima 'mučitelj Visinescu' nastupa u karikiranoj formi u današnjoj Rumunjskoj i drakonskim kaznama uspostavlja mir i red: kao direktor jedne gimnazije, policajac ili nogometni trener. Figura je posve dvoznačna: ona stoji iza nemilosrdne sile, koja se čini opravdanom, da bi se discipliniralo jedan nesređen svijet. Jasnije se nije moglo pokazati rastrganu postkomunističku Rumunjsku: figura Visinescua ne želi samo šokirati, nego u konačnici apelira na šutljivo odobravanje jednoga represivnog sustava. Nimalo slučajno pripada televizijski program medijskom imperiju Dan Voiculescusa, jednom raskrinkanom bivšem Securitate-suradniku i zbog korupcije pravomoćno osuđenom oligarhu.

Takve neprekinute veze nakon vremena Ceausescua posljedica su male spremnosti na otpor u političkoj kulturi. Dok su u DDR-u (Istočna Njemačka) ili Bugarskoj skinuti partijski šefovi, nitko se nije usudio iz Ceausescuova okruženja javno pobuniti. Doduše, moralo bi svima biti jasno da je u svezi s propašću socijalističkih režima u jesen 1989. ni Ceausescuova diktatura više ne će predugo opstati. No i nakon početka nemira nije bilo u najužem krugu vlasti nikakvog ozbiljnog otpora. Doduše, izjasnili su se ministar obrane Vasile Milea, ministar unutrašnjih poslova Tudor Postelnicu ili šef Securitate Iulian Vlad protiv uporabe sile protiv demonstranata no na kraju su se prilagodili, odnosno pokušali zanijekati zapovijed da se strogo suprotstave.

Mnogo se špekuliralo poslije onih prosinačkih dana o skrivenim razlozima koji su doveli do pada Ceausescua. Nagađa se o sovjetskoj tajnoj službi, unutarpartijskim rivalima kao onima koji su vukli konce. No do danas nema za to dokaza, koji bi mogli takav scenarij uvjerljivo prikazati. Dugovječni partijski kadar Iliescu degradiran je na mjesto direktora nakladničke kuće i jedva da je imao mogućnosti organizirati takav opsežan komplot. No on je bio poznat i u jednom se teško razumljivom tekstu izjasnio kao pristalica Mihaila Gorbačova.

Daleko bliže istini čini se činjenica da je nakon iznenadnoga bijega Ceausescua znao iskoristiti zgodni trenutak i zauzeti ispražnjeno mjesto vlasti. Iliescu je, budući da je manjkalo alternativa, okupio nesigurni partijski i državni aparat oko te integrirajuće figure. Stoga se nije dogodila nikakva promjena elita, nego je najvjerojatnije smjena generacija posljedica 1989. Nekoliko visokopozicioniranih predstavnika režima bilo je smijenjeno, aparat vlasti kao takav ostao je s nekim izmjenama većinski netaknut. Sam Ceausescu i njegova žena Elena, koja je vladala uz svoga muža, bili su u jednom sudskom postupku, farsi, osuđeni na smrt 25. prosinca i odmah poslije toga pogubljeni.

Ceausescova smrt

Tvrdnja da se samo tako moglo Ceausescuu lojalno odane snage sigurnosti potaknuti na odustajanje od njega na osnovi svih događaja apsurdna je. I elite su u 80-ima bile pogođene politikom štednje te je dobar dio njih želio smjenu šefa partije. Za snage sigurnosti bilo je zbog toga u prosincu 1989. malo poticaja, da se u službi bolesnoga diktatora u zadnjoj minuti zaprljaju ruke. S Ceausesccuom u bijegu bilo je jedva nekoliko postrojba koje su ga branile. U Bukureštu i drugim gradovima došlo je do nasilja; više od 1000 mrtvih, koje se tih dana oplakalo, umrli su nakon Ceasescuova bijega. Tko je bio za to odgovoran, nikad se nije objasnilo. Najvjerojatnije da je u nesigurnom stanju s propašću hijerarhije zapovijedanja većina žrtava stradala od zalutalih hitaca u divljoj paljbi snaga sigurnosti. Novi vlastodršci oko Iliescua širili su strah s tvrdnjama o navodnim teroristima. Posvuda u Bukureštu, prije svega po mraku, pucano je po svemu što se kretalo. Često se o postrojbama pojačanja mislilo da su to napadači i druge snage sigurnosti pucale su po njima. Jedna takva zabuna stajala je, primjerice, 23. prosinca na zračnoj luci Bukurešt-Otopeni više desetaka mrtvih.

Nasilje je olakšalo novom vodstvu oko Iliescua da učvrsti vlast i nakon nekoliko dana svojim je žestokim nastupom pokazalo da može uspostaviti red i mir. Na sličan način okruženje oko Iliescua upotrijebilo je ciljano silu. Godine 1990. i 1991. doveli su rudare iz Schiltala u Bukureštu, koji su premlaćivali 'intelektualce', odnosno pristalice 'Fronte nacionalnog spasa' koji su demonstrirali kao opozicija. U ožujku 1990. dogodili su se u gradu Targu Mures, nastanjenom Mađarima i Rumunjima, inscenirani nemiri koje se proglasilo međuetničkim sukobima. Poslužili su kao povod da se obnovi diskreditirani Securitate pod novim imenom. Masovnim zastrašivanjem i nasiljem u prve dvije godine, a onda s jakim monopoliziranjem svih elektronskih medija i velikoga dijela privrede, mogao se Iliescu do 1996. održati na vlasti. Onda stvorene strukture, uz pomoć kojih se stara nomenklatura prilagodila novim prilikama daju biljeg zemlji još i danas. Kako je brzo Ceausescu bačen u bezdan, tako su trajne posljedice, koje taj pad do danas prate.

Autor: Daniel Ursprung
(znanstveni suradnik Odjela za istočnoeuropsku povijest na Univerzitetu u Zurichu)

Preveo: Juraj Planinc

Literatura

Daniel Ursprung, Herrschaftslegitimation zwischen Tradition und Innovation.(...)

(Opravdanje vlasti između tradicije i inovacije. Reprezentacija i insceniranje vlasti u rumunjskoj povijesti u predmoderni i kod Ceausescua. Kronstadt 2007.)