Hrvatsku mogu uništiti samo Hrvati
U stoljećima do proglašenja svoje državne neovisnosti Hrvati su se s pravom morali bojati da će nestati kao narod. Živjeli su u višenacionalnim državama i na granici suprotstavljenih svjetova, kršćanstva i islama pa su stalno davali danak u krvi, ne samo za vlastitu obranu nego još više za interese svojih stranih gospodara u Austriji, Ugarskoj i Mletcima. Nesposobnošću Habsburškoga Carstva da se reformira u smislu trijalizma, (da se to dogodilo Zagreb bi uz Beč i Budimpeštu bio treći glavni grad Podunavske Monarhije) tanki sloj hrvatskih političara upao je u zamku jugoslavenstva nadajući se boljem tretmanu u Beogradu nego u prije navedenim prijestolnicama, što se nije dogodilo, baš obratno Srbija je u tome pogledu bila gora od stare Austro-Ugarske. San o hrvatskoj neovisnosti prema Starčevićevoj U Hrvatskoj će vladati samo Bog i Hrvati, ostao je san, jer i nasljednici Josipa Franka pod nazivom ustaše nisu stvorili državu prema tom mjerilu, NDH nije bila neovisna u bilo kojoj sferi politike, a partizanska Hrvatska bila je samo jedna pokrajina jugokomunističke centralističke satrapije. Priča da bez NDH i SRH ne bi bilo sadašnje Republike Hrvatske puka je izmišljotina; Badinterova komisija, koja je zaključila da se SFRJ raspao zbog unutarnjih neprilika, odredivši republičke granice granicama budućih neovisnih država, uopće nije spomenula Avnoj, Zavnoh i jugoustav od 1947. Hrvatska je proglasila svoju neovisnost temeljem univerzalnoga prava naroda na samoodređenje zajamčenoga Poveljom Ujedinjenih naroda, što je kasnije potvrđeno snagom oružja u pobjedničkom Domovinskom ratu. Hrvati su, doduše, sudjelovali u stvaranju svih tih državnih tvorevina od 1918. do 1945., ali su se uvijek naknadno razočarali u svoje nerazumne postupke. Tek uspostavom sadašnje Republike, uza sve njezine mane, a njih nije malo, Hrvati barem imaju mogućnost da poprave svoje pogrješke u stvaranju vlastite države jer se nitko izvana ne smije miješati u njihov državotvorni posao, osim ako to oni sami ne dopuste radi gluposti i neznanja, a takve opasnosti nisu za odbaciti.
Napad na hrvatski jezik
I Hrvati su zaista samostalno izborili svoju državu, no to danas jedan važan profesor usred Zagreba osporava jer referendum o toj tome nije bio liberalan (?). Samo suicidna vlast trpi takve trovače mladeži na našem najvećem sveučilištu. Nekolicina pseudointelektualaca mantraju o tomu kako je propao projekt hrvatske države. To je teška provokacija jer što je država – nije teško odgovoriti: država je teritorij, narod i vlast. Taj minimum odavno ispunjava Republika Hrvatska, tim više jer posjeduje snažnu vojsku, kakvu-takvu administraciju, zakonsku, izvršnu i sudsku vlast, sve državne simbole itd. No s time se protivnici hrvatske države, koje je Franjo Tuđman procijenio na nekih 20 posto u stanovitim segmentima društva, ne mogu pomiriti. Kad već nisu spriječili ostvarenje hrvatske države, oni ju nastoje minirati iznutra. Na udaru je najprije jezik. Nakon što je jedan ministar srpske nacionalnosti u socijaldemokratsko-liberalnoj vladi ukinuo Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, uočilo se da je to bio rezultat agitacije iz knjige Jezik i nacionalizam jedne znanstveno potpuno nevažne i osamljene jezičarke koja se lažno hvalila svojim nepostojećim uspjesima u Njemačkoj, a knjigu je, začudo, sufinanciralo Ministarstvo kulture pod vodstvom jednoga HDZ-ovca, no potpis na taj papir dao je njegov zamjenik srpske nacionalnosti. A to je bio znak da gospodin ministar nije imao nadzor nad svojom ustanovom. Nedavno se pojavio još jedan jezični pamflet pod naslovom Jeziku je svejedno u kojemu troje jezičara odbijaju sva pravopisna pravila, a standardni jezik nazivaju dijalektom (narječjem), što je apsolutna besmislica. Cilj ove knjige unošenje je anarhije u jezičnu praksu, tako da se ne zna tko pije, a tko plaća, kako bi onda na kraju ove priče propao jezični standard i Hrvati bili kažnjeni onim prokletstvom kojim je Bog kaznio graditelje Babilonske kule, da govore svim mogućim jezicima, ali ne sa svojim posebnim, s kojima bi bilo onemogućeno zajedničko sporazumijevanje. Jer standardni jezik nije ništa drugo nego veliko civilizacijsko postignuće, neka vrsta nacionalnoga esperanta, s kojim se uspostavljaju zajednička pravila govorenja i pisanja kako bi se pripadnici jedne nacije mogli bez poteškoća sporazumijevati. Zastrašujuće je da je jedan od autora toga pamfleta jednom opsovao Serem se na Bleiburg, što bi, primjerice u njemačkoj inačici bilo Serem se na Auschwitz, a toga bi klevetnika prosvjetna vlast munjevito šupirala sa Sveučilišta. U ovoj kulturnoj zemlji zakonski je zabranjeno propagiranje nacionalsocijalizma, zagovaranje Anschlussa, (pripajanje Austrije Njemačkoj) i nijekanje holokausta. Sloboda govorenja i pisanja nije neograničena.
Hrvatska nije administrativno dobro uređena
Veliki narodi koji su mnogo dali svojoj i svjetskoj kulturi, kao Francuzi i Nijemci, itekako paze na čistoću svojih jezika, na pravilno pisanje i govorenje, pa prvi u tu svrhu imaju posebnu Akademiju koja strogo bdije nad francuskim jezikom, a drugi objavljuju brojne jezične savjetnike dok njihovi autori nastupaju u arenama s desetcima tisuća zahvalnih slušatelja. Za vrijeme turske najezde ime jezika u Hrvata bilo je istoznačnica za narod, no ne treba u tome pogledu daleko ići jer čak i susjedni Srbi ponosno uzvikuju Govori srpski da te ceo svet razume! Francuzi i Španjolci rabe svoje jezike za internetsku terminologiju, u francuskim javnim medijima čak je zakonski propisano da određeni postotak zabavne glazbe mora biti francuskih autora i jezika. Nema naroda koji drži do sebe, a da ne pazi na očuvanje svoga jezika, svoje književnosti i kulture uopće. Jer oni su ugroženi globalističkom najezdom engleskoga jezika koji nemilosrdno guši čak i jezike brojčano velikih naroda, no to se može trpjeti samo u smislu sporazumijevanja, kao što je to bio latinski u srednjem vijeku ili francuski u 19. i donekle 20. stoljeću, no to su davna vremena. Hrvatska nije administrativno dobro uređena. Odavno se o tomu govori, ali malo na tome radi da se smanji broj općina i županija, ministarstava i državnih agencija. Neki kandidati za predsjednika države nagovješćuju u slučaju svoje pobjede na izborima kako će otpustiti kojih stotinjak tisuća suvišnih državnih službenika, međutim to ne spada u njihovu mjerodavnost, to bi bio zadatak vlade koja to ne želi jer oni su njezini najvjerniji birači. I inače stječe se dojam da svi predsjednički kandidati obećavaju puku ono što po zakonu ne mogu učiniti. Oni kao da se bore za položaj predsjednika vlade. Jedan od njih zastupnik je Europskoga parlamenta, potom želi postati predsjednik republike, onda raspisati izbore i preuzeti položaj predsjednika vlade, da bi se nakon izmjene Izbornoga zakona ponovno natjecao za predsjednika države s kraljevskim ovlastima, i time za sva vremena usrećio hrvatski narod. Upravo je nevjerojatno koliko je to neozbiljno.
Prije li kasnije Hrvatska mora promijeniti Izborni zakon kako bi uklonila njegove sadašnje nedemokratske odredbe prema kojima strančice ulaze u Hrvatski sabor preko zajedničkih stranačkih lista, a zastupnici manjina i tzv. dijaspore, (u biti HDZ-ovska tri glasa iz Bosne i Hercegovine) ušetavaju u parlament bez obzira na to koliko su glasova dobili na izborima. Takva besmislica ne postoji ni u jednom izbornom zakonu država Europske unije. I preambulu Ustava RH treba izbrisati jer se u njoj spominje Zavnoh i NDH zbog stalnih povoda za ideološke svađe koje kulminiraju tvrdnjom kako je antifašizam civilizacijska stečevina na kojoj počiva Europa. A neki vodeći antifašisti bili su najveći zločincu 20. stoljeća kao Josif Visarionovič Džugašvili Staljin i Josip Broz Tito, da spomenemo dvije najvažnije mračne figure komunističkoga pokreta u Europi, a bilo ih je još mnogo više.
Iseljavanje je čisti gubitak za pojedince, društvo i državu
I da zaključimo: bila kakva bila, sadašnja Republika Hrvatska održiva je i posjeduje supstancije da ispravi sve što je propustila u posljednja tri desetljeća svoga postojanja. Hrvatska može zaustaviti masovno iseljavanje ako započne s blagom reindustrijalizacijom i proizvodnjom pametnih produkata koji će biti konkurentni na velikom europskom tržištu. Ima mogućnosti razviti ekološko poljodjelstvo, sačuvati bogatstvo svojih voda i uopće svojih prirodnih krasota sa zdravim zrakom i nedirnutim okolišem. Hrvatska može povećati svoje turističke kapacitete, ali tako da ne štete urbanim sredinama i ljepotama krajolika. Može povećati plaće svojim radnim ljudima ako ubrza svoj gospodarskih razvoj, za što postoje brojne mogućnosti. Jer svaki iseljenik školovan hrvatskim novcem, ostavlja u inozemstvu više od dvije trećine svoje zarade, a vraća se u zemlju, ako se uopće vrati, samo kao invalidni umirovljenik. Iseljavanje je čisti gubitak za pojedince, društvo i državu. U Hrvatskoj postoje brojni pošteni i pametni ljudi koji dobro znaju sve napisano, ali na žalost nisu umreženi i, kako izgleda, još nisu dovoljno motivirani da sa saznanja i riječi prijeđu na organizirano djelovanje. A vrijeme sa svim svojim nedaćama teče neumoljivo na štetu pojedinaca i svih narodnih zajednica u našoj državi.
Gojko Borić
Hrvatski tjednik