Emanuel Macron je u pravu

Francuski predsjednik Emanuel Macron tvrdi kako je Europska unija na rubu provalije. S obzirom na povlačenje SAD-a kao dominantnoga regulatora međunarodnih odnosa, Unija je kao njegov projekt danas, po Macronu, tek skupina država različitih interesa bez zajedničke politike i vizije. Macron je u pravu, SAD je odustao od projekta ujedinjene Europe. U stvari, nije teško ni zapaziti kako rade i na njegovu razbijanju. Uostalom, Britanci bez miga velikoga brata ne bi ni izlazili iz toga američkog projekta. Slično vrijedi i za NATO savez koji je danas kao i Unija samo trgovački savez koji se koristi najsnažnijim članicama za prodaju oružja, ali, kao ni Unija, ne će, zlu ne trebalo, ispuniti ulogu zaštitnika slabijih. Predsjednik druge po snazi članice Unije koja je „na rubu provalije“ i važan član “moždano mrtvoga” NATO saveza zauzima se, dakle, da se Europska unija trgne, okrene sebi i izgradi i vojnu i političku snagu te preuzme upravljanje sudbinom u svoje ruke.

Rezanje kohezijskoga novca

Mudre i iskrene želje Emanuela Macrona teško mogu postići uspjeh, što se naročito vidi i na najavljenoj promjeni kohezijske politike Unije, tj. najavljenome drastičnom rezanju sredstava koja bi trebale primati manje razvijene regije. Kohezija koja bi poticala uravnotežen razvoj zemalja članica i različitih regija investicijskom politikom Unije jedan je od temelja eventualnoga uspjeha europskoga projekta. Važnost te politike i povlačenja sredstava iz europskih fondova i za Hrvatsku je vrlo velika, ne toliko zbog novčanih iznosa koliko zbog forsirane prilagodbe naših javnih politika, jačanja institucija i suradnje inače nepovezanih administrativnih jedinica. Može se osjetiti napredak regionalne politike u Hrvatskoj, iako čitav proces jačanja naših institucija napreduje sporo, što se očituje u sporome povlačenju sredstava te nedovoljnome broju kvalitetno pripremljenih projekata.

Naši nedostatci nisu problem Europske unije već naše vlastite neučinkovitosti, novac je na raspolaganju, pitanje je možemo li pobijediti sebe i povući ga. Hrvatska treba poboljšati brojne nedostatke koji stvaraju otpor pri realizaciji projekata, pojačati kadrovski kapacitet lokalnih zajednica, mijenjati javnu upravu, pravosuđe, i na kraju izraditi dugoročnu nacionalnu razvojnu strategiju kako bi se ostvarili ključni ciljevi zaustavljanja depopulacije, rasta zaposlenosti i razvoja poduzetništva. Novac nam je na raspolaganju, ali i propisi kojih se trebamo držati, što nam je očito najizazovniji zadatak. Kohezijska nas politika prisiljava naučiti se racionalno upravljati zajedničkim sredstvima.

Neslaganje članica

Europska komisija predlaže moderniju kohezijsku politiku za sljedeće proračunsko razdoblje od 2021. do 2027. godine. Tako bi se smanjila administrativna regulativa i nastavila ulaganja u razvoj siromašnijih regija, digitalizaciju, infrastrukturu i socijalnu jednakost svih građana. Sve to zvuči krasno, ali čini se kako će i kohezijska politika i ukupan europski projekt nazadovati zbog neslaganja članica oko budućega sedmogodišnjega proračuna. Na površinu opet izlaze sebične politike pojedinih zemalja članica. Europska je komisija predložila rast proračuna na 1,11 posto BDP-a unije zbog potrebe većih ulaganja u istraživanje, digitalizaciju, kontrolu granica i obranu, što nailazi na otpor Njemačke, Švedske, Danske i Nizozemske. One bi zadržale proračun i potrošnju na razini 1 posto BDP-a, naročito zbog izlaska iz Unije Velike Britanije koja je uplaćivala značajna sredstva. Južne i istočne članice koje više primaju nego uplaćuju sredstava, naravno, žele povećanje proračuna na 1,3 posto BDP-a. Komisija također želi više izdvajati za zelenu ekonomiju i smanjivanje nezaposlenosti, što ide u korist manje razvijenih zemalja, ali i poljoprivredno snažnih poput Francuske.

Međutim, istodobno Finska uz potporu Njemačke predlaže smanjenje izdvajanja sredstava za kohezijsku politiku, na koju otpada najznačajniji dio proračunskoga izdvajanja, i to za sedam posto, te pet posto za zajedničku poljoprivrednu politiku. Rasprava o budućem višegodišnjem proračunu potrajat će još barem pola godine, ali je evidentno kako je Emanuel Macron itekako u pravu. Zemlje članice ne mogu se dogovoriti oko iznosa koji predstavljaju 0,2 posto BDP-a, dok se istodobno zaklinju u sveti projekt Unije. Njemačka i njezini sateliti itekako su iskoristili zajedničko tržište, privukli su kvalitetnu radnu snagu i bez ikakvih ograničenja plasiraju svoje tehnološki naprednije proizvode ostalim članicama. Hrvatska bi im, čini se, trebala čuvati granicu i proizvoditi jeftinu hranu.

Kopni li ideja EU-a?

Tako postavljeni odnosi nemaju budućnost. Kako kopni EU proračun, kopni i ideja Europske unije. Solidarnost među zemljama članicama i različito razvijenim regijama najbolji je put za napredak zajedničke (para)države. Kakve tek rasprave o proračunu možemo očekivati kada se počne ulagati u zajedničku vojsku i drugo. Visoko postavljeni ciljevi ne mogu se ostvariti bez novca. I logično je da bogatije države koje od Unije imaju najviše koristi najviše i doprinesu ostvarivanju proklamiranih ciljeva.

Hrvatska financijski profitira od članstva iz jednostavnoga razloga što je nisko razvijena i treba pozdraviti dan kada uspijemo uplaćivati više od povučenih sredstava. Osim ekonomskih i institucionalnih koristi koje imamo od Unije, za Hrvatsku je od koristi da se projekt zajedničke države nastavi jer nam ipak pruža sigurnost u brojnim aspektima. Da bi se nastavio, potrebno je prihvatiti zauzimanje Emanuela Macrona za jačanje geopolitičke snage Europe.

Marijan Jović
Hrvatski tjednik