Predsjednički kandidat HSLS-a lažirao svoj profesionalni životopis i objavio najgluplji članak s tezom da je ime Ante u Hrvata znak fašizma i ustaštva

Dr. Dejan Kovač, predsjednički kandidat HSLS-a, stranke koja se javnosti predstavlja kao utjelovljenje liberalizma, istinoljubivosti, etičnosti, prozirnosti-otvorenosti (transparentnosti), domoljublja i slobodnoga poduzetništva, najavio je predsjedničku kandidaturu patetičnim intervjuom koji je 4. kolovoza 2019. objavljen u Večernjem listu.

Njegovu ključnu poruku uredništvo je pretvorilo u naslov: 'Neću da mi djeca kažu: 'Bio si na Princetonu, a nisi ništa učinio za Hrvatsku'.

Problem toga naslova i dosadašnjih nebrojenih i teško izbrojivih javnih ukazanja dr. Dejana Kovača leži u činjenici što je priča koju je on 'prodao' probranim novinarima (birani su po logici: što manje učen, to više željen), a novinari zbunjenome i politikom 'izluđenom' narodu, gladnom i žednom novih lica - sposobnih i poštenih jednostavno - stvarali su urbanu političku legendu. Legendu o siromašnome županjskom dječaku bez roditelja koji je prešao put od slavonskoga ratnog blata, spaljene zemlje i trnja do američkih i svjetskih akademskih zvijezda. Portretirali su ga kao znanstvenika s četirima diplomama, sportaša, maratonca, brižnoga i divnoga oca i muža, humanista, mladoga čovjeka koji ne može naići na prepreku koju ne može svladati, beskompromisnoga ratnika protiv korupcije, borca za transparentnost, domoljuba bez mane itd.

Naslov Kovačeva prvoga velikog intervjua u Večernjem listu slijedio je glasoviti kredo i računa na masovno-psihološki učinak koji je John F. Kennedy postigao slavnom rečenicom iz svoga nastupnoga govora: 'I zato, moji dragi sugrađani Amerikanci: ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas - već pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju.' Dejan Kovač dopustio je, bez prosvjeda i ispravke krivih navoda, da ga hrvatski mediji javnosti predstave i kao 'profesora s Princetona', kao onoga koji je 'doktorirao na jednom od najboljih svjetskih sveučilišta', kao 'prvoga Hrvata na Princetonu' itd.

Ništa od toga nije točno! Dr. Kovač završio je Ekonomski fakultet u Zagrebu, doktorirao je u Pragu, spajajući tri ranije objavljena metateorijska eseja u disertaciju. Da stvar bude do kraja tragikomična, koautor dvaju od ta triju eseja (oko 70 posto disertacije) češki je profesor ekonomije (uže specijalizacije: ekonometrija, mikroekonomika, ekonomika rada i tranzicijska ekonomika; doktorirao je na Sveučilištu Pittsburgh) Štěpán Jurajda koji je u procesu stjecanja Kovačeva doktorata imao još dvije uloge koje u Hrvatskoj i većini europskih zemalja ne bi smeo imati: bio je njegov 'nadglednik' (mi bismo kazali mentor), ali i član tročlanoga povjerenstva za obranu doktorata.

Štěpán Jurajda

Prva je, dakle, laž da je Dejan Kovač 'doktorirao na Princetonu'. Jedina poveznica njegova doktorata i slavnoga američkog bršljanskog sveučilišta jest to što mu je član povjerenstva za obranu doktorata bio mladi profesor politologije i međunarodnih odnosa s Princetona Jacob N. Shapiro. Druga je velika laž da je 'žrtvovao karijeru na Princetonu'. On karijere na tom sveučilištu jednostavno nije imao. Bio je zaposlen na određeno vrijeme kao postdoktorski stipendist na položaju pomoćnoga istraživača (research assistant) i nastavnoga pomoćnika (teaching assistant). Dr. Dejan Kovač nije dobio, a nije mu ni ponuđen stalni posao (tenure); vjerojatno zbog toga što nije objavio niti jedan znanstveni rad u indeksiranim znanstvenim publikacijama. Štoviše, dr. Kovač nije bio ni predavač, što je kao nastavni pomoćnik mogao biti da mu je nadređeni profesor ukazao takvo povjerenje.

'Teorija' o Anti i Adolfu

Dr. Dejan Kovač nije samo izmislio vlastiti profesionalni životopis! Hrvatskoj javnosti, znanstvenoj i stručnoj, ali i javnosti općenito, prešutio je činjenicu da je u listopadu 2016. u nakladi njemačkoga Instituta za budućnost rada (Institut zur Zukunft der Arbeit - IZA) u koautorstvu s češkim kolegom Štěpánom Jurajdom objavio jedan od znanstveno najglupljih radova u povijesti hrvatskih i čeških društvenih znanosti. Rad 'What’s in a Name in a War' (Što je u imenu u ratu ili, slobodnije prevedeno: Što krije ime u ratu) objavljen kao posebna brošura od 46 stranica brani i empirijski 'dokazuje' tri hipoteze: (1) da ime Ante u Hrvatskoj ima isti ideološki i politički smisao kao i ime Adolf u Njemačkoj, (2) da su se Nijemci u procesu denacifikacije riješili imena Adolf, ali da Hrvati nakon 1971., a posebice u razdoblju 1991.-1995. sve češće muškoj djeci daju 'ustaško' ime Ante, ali i druga 'nacionalistička imena' koja su imali ustaški generali i dužnosnici i (3) da je učestalost 'nacionalističkih imena' veća na područjima gdje su se nalazili sabirni logori i logori smrti za vrijeme NDH.

Svaki normalni i razumni čovjek dobro zna da su Ante i druga katolička imena koja Kovač i njegov češki kolega smatraju ustaškim i nacionalističkim dio kulturne i vjerske tradicije koja kod nas Hrvata traje duže od sedam ili osam stoljeća. To dvojcu bez znanstvenoga kompasa, zaslijepljenim i opsjednutim sablašću ustaštva i hrvatskoga nacionalizma nije bila prepreka da objave jedan od najapsurdnijih 'znanstvenih' članaka.

Da apsurd bude potpun, dr. Dejan Kovač na početku članka i na početku drugoga poglavlja disertacije zahvaljuje Ministarstvu branitelja (čitaj: Predragu Fredu Matiću) i Ministarstvu uprave (čitaj: Arsenu Bauku) koji su mu na raspolaganje stavili sve podatke iz Registra hrvatskih branitelja.

Grafikon objavljen u doktorskoj disertaciji i članku koji, po mišljenju Kovača i Jurajde da Hrvati nisu napustili ime Ante kao što su Nijemci raskrstili s imenom Adolf

U empirijskoj analizi i debilnoj interpretaciji povezanosti između muških imena koja roditelji daju djeci, i ustaštva i hrvatskog nacionalizma, autori se nisu ograničili samo na ime Ante. Uzimajući kao 'znanstveni' kriterij za određivanje ustaško-nacionalističkih imena, Dejan Kovač i Štěpán Jurajda izabrali su imena 22 političara i generala NDH koji su dobili titulu 'vitez'. Svako od tih imena zatim su proglasili ustaškim i nacionalističkim. Evo tih imena koja na početku XXI. stoljeća simboliziraju ustaški mrak, rasne zakone i genocid nad, kako pišu, 'stotinama tisuća' Židova, Srba, Roma i Hrvata-komunista: Salko (Alikadić), Eduard (Bunić), Jure (Francetić), Franjo (Šimić), Ladislav (Aleman), Vilko (Begić), Rafael (Boban), Matija (Čanić), Fedor (Dragojlov), Milan (Desović), Đuro (Grujić), Artur (Gustović), Slavko (Kvaternik), Vladimir (Laxa), Vjekoslav (Luburić), Franjo (Lukać), Josip (Metzger), Ivan (Perčević), Krunoslav (Perčić), Dragutin (Rubčić), Adolf (Sabljak) i Slavko (Štancer).

Kao genocidna ustaška imena analizirali su ova četiri imena: Andrija (Artuković), Mile (Budak), Miroslav (Filipović) i Dinko (Šakić).

Ustaškim ili u najmanju ruku nacionalističkim imenima imaju se, do daljnjega, smatrati i imena koja su krasila dr. Franjo Kuharić i dr. Franjo Tuđman, ali i papu Franju ili Franu.

Još jedno važno objašnjenje. Kako je Dejan Kovač slagao novinaru Novoga lista g. Draženu Ciglenečkom, ali i gradonačelniku Bjelovara i svom meceni Dariju Hrebaku, da se radi o radnoj inačici članka koju će 'tijekom kampanje' promijeniti, kao znanstvenik s 45-godišnjim iskustvom javno tvrdim da je to čista laž. Naime, ne samo da su nebuloze o imenima objavljene kao 'preliminarni znanstveni rad' ili 'working paper' nego su i poglavlje njegove obranjene doktorske disertacije koju jednostavno nije nemoguće promijeniti. Doktorska disertacija Dejana Kovača raritet je i po tomu što u drugom i trećem poglavlju ima koautora i to već spomenutoga Štěpána Jurajdu.

Socio-psihološki fenomen meteorskoga medijskog uzleta Dejana Kovača u hrvatskoj javnosti pokušat ću objasniti dvjema hipotezama, prepuštajući čitatelju da sam razmišlja o tomu koja je, za njega ili nju, bliža istini: prva je hipoteza ona o Dejanu Kovaču kao prodavaču magle, a druga je hipoteza ona o njemu kao nesretniku koji pati od takozvanoga Münchhausenova sindroma ili poremećaja. Te dvije hipoteze ne smiju moga čitatelja spriječiti da razmišlja o trećoj, toliko prirasloj umu i srcu glasovitoga hrvatskog i sinjskog admirala Davora Domazeta Loše: da je Dejan Kovač projekt američkih, europskih ili čak srbijanskih gospodara kaosa koji su ga poslali na predsjedničke izbore u nadi da će ponoviti trijumf Stipe Mesića na izborima 2000. godine.

Prvi argument u prilog toj hipotezi i sam vam nudim. Prvi je o ustaškoj naravi imena Ante prije tri godine, baš kad je objavljen Kovačev i Jurajdin članak, govorio srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić: 'Tragikomično je da Hrvatska poziva na okretanje k budućnosti, a sve više djeci daju ime Ante. Imate snimke gdje pokrštavaju djecu i daju im ime Ante. Ljudi, šta je to?'

Je li Kovač lukavi ili priglupi prodavač magle, šarlatan?

U zlatno doba hrvatske knjige, nakladništva, tiskarstva i knjižarstva, ljeta Gospodnjega 2005., nakladnička kuća Algoritam objavila je prijevod knjige britanskoga novinara i televizijskoga voditelja Francisa Wheena “How Mumbo-Jumbo Conquered the World“. Naslovi i podnaslov hrvatskoga prijevoda knjige 'Kako su prodavači magle zavladali svijetom: kratka povijest modernih sljepara' (knjigu je, doslovce, briljantno prevela pokojna Božica Jakovlev, a uredila Irena Miličić) izvrsno izražava temeljnu ideju pisca knjige: da i u današnje, prividno krajnje razumnome, načitanom, informacijski lako i sveopće pristupačnom, prosvijećenom dobu, različiti 'prodavači magle' ili 'sljepari' - lažni znalci i još lažniji proroci, šarlatani, prevaranti, muljatori, žmukleri, opsjenari, vračari, demagozi, laskavci, politički zavodnici-prevaranti, pa i pravi pravcati lopovi, totalni neznalice i moralni propalice (na sve te izraze upućuje slengovski engleski pojam 'mumbo-jumbo') - mogu biti slavljeni kao simboli i utjelovljenja mudrosti, ćudoređa, znanja, nade, spasa, blagostanja, razvoja, izlječenja ljudi, posrnuloga gospodarstva i države. Da je disertacija u kojoj je objavljen, kao drugi esej i poglavlje, sporni članak 'Što krije ime u ratu', sa zdravorazumskoga, a time i znanstvenog, stajališta šarlatanstvo, za mene nema nikakve dvojbe. Šarlatan je, da podsjetim, osoba koja za sebe tvrdi da je ono što nije te da posjeduje znanja, sposobnosti i vještine koje ne posjeduje. Tipičan primjer šarlatana samozvani su iscjelitelji-nadriliječnici koji za sebe tvrde da bioenergijom, različitim pripravcima ili šamanskim obredima mogu izliječiti bolesnike od najtežih boleština, karcinoma primjerice, kojima medicina ne može pomoći. Postaviti hipotezu da je ime Ante simptom ustaštva i nacionalizma i zatim tu hipotezu 'dokazivati' na podatcima Registra hrvatskih branitelja - čisto je šarlatanstvo.

Pokušaj da se to šarlatanstvo proglasi vrhuncem svjetske znanosti - disertacijom obranjenom na Princetonu - pretvara se u promišljeno prodavanje magle kojem je svrha zavaravanje medija, javnosti i birača uoči i tijekom predizborne trke. Slučaj Kovač, nazovimo ga tako, ogledni je primjer hibridnoga spoja znanstvenoga šarlatanstva i njegova mimikrijskoga medijskog i političkog korištenja u varanju lakovjernih ljudi.

Kao što je, primjerice, dr. Ivo Sanader 2007. u Dvorani Dražen Petrović drečao protiv lopova i korupcije, tako se dr. Dejan Kovač 2019. javno proglašava neustrašivim vitezom na bijelome konju koji se bori za transparentnost, najavljujući strašni sud za sve korumpirane državne dužnosnike i javne službenike. Podsjetit ću kako je Sanader drečao 2007.: 'Najavljujem rat dilerima droge, pedofilima i organiziranom kriminalu! Predložit ću predsjedniku Republike da se iz pomilovanja isključe dileri, pedofili i organizirani kriminal! Poručujem svima onima u Hrvatskoj koji se služe nečasnim radnjama! Lopovi, lupeži, kriminalci i oni koji daju i primaju mito ne će više mirno spavati i to je odlučna poruka odavde iz Cibone, dragi prijatelji. Ne zanima nas gdje će institucije stati. Poručujemo: idemo dalje! Svima onima koji imaju nečistu savjest da će ih maestro sigurno pronaći.'

Evo kako javno galami Dejan Kovač u jesen 2019.: 'Korupciju se jedino može riješiti transparentnošću, digitalizacijom i političkom odgovornosti. To su elementi kojih posljednjih godina nije bilo, pogotovo te političke odgovornosti. Kako možemo od građana očekivati da se bolje ponašaju ako mi ne ćemo sami svojim primjerom služiti kao dobar primjer.'
Nastavlja: 'Moji su protukandidati iz toga okoštalog birokratskog sustava i kao pravnici misle da uvođenjem zakona mogu nešto mijenjati. Transparentnost građane stavlja u aktivnu ulogu jer mogu pozivati na odgovornost svoje izabrane političare. Dario Hrebak u Bjelovaru je napravio presedan s objavom svih troškova, a kada bi to uradili i svi ostali, onda građanin može doći i reći: Zašto kupuješ Audi ako je vrtić neopremljen? Možete građane prevariti jednom, ali ne dva puta. Transparentnošću dobivamo političku odgovornost i stvaramo građansko društvo. HDZ i SDP namjerno su otromili građansko društvo jer su nas podijelili na lijeve i desne i nametnuli to kao raspravu. A ja želim udahnuti život tom građanskom društvu.'

Kao što je Sanader najavljivao rat do istrjebljenja lopovima, pedofilima i dilerima droge, sklapajući korupcijske dealove sa Zsoltom Hernádijem, tako i Kovač poziva na odlučujući boj za transparentnost, dok izmišlja vlastiti životopis i tvrdi kako će iz objavljenoga rada izbaciti Antu i Adolfa. Ovdje čitatelja podsjećam na definiciju pojma transparentnost: 'Transparentnost je izraz koji u društvenome, odnosno političkome kontekstu označava javno djelovanje pojedinaca, društvenih skupina, organizacija, institucija i državne vlasti koje karakterizira otvorenost, odnosno spremnost da se podatci o njemu što je moguće više učine dostupnim javnosti i na taj način odgovornim prema široj zajednici.'

Dejan Kovač kao barun Münchausen

Teško mi je zamisliti čitatelja Hrvatskoga tjednika koji nije čuo za njemačkoga baruna Hieronymus Karl Friedrich von Münchausena (Bodenwerder, 11. 5. 1720 - Bodenwerder, 22. 2. 1797) koji je kao ruski časnik ratovao protiv Turaka, da bi nakon završetka rata pričao nevjerojatne priče o svojim izmišljenim ratnim pustolovinama i putovanjima. Svjetsku slavu barunove su izmišljotine stekle nakon pojave i prijevoda na brojne jezike, pa i hrvatski, knjige Gottfrieda Augusta Bürgera: 'Čudnovata putovanja morem i kopnom, ratni pohodi i vesele pustolovine baruna Münchausena kako ih uz bocu sam običava pripovijedati u krugu svojih prijatelja.' U nešto više od dva mjeseca otkad je najavio predsjedničku kandidaturu (7. kolovoza 2019.), medijske priče i legende o nečuvenoj svjetskoj znanstvenoj karijeri dr. Dejana Kovača poprimile su münchhausenski karakter.

Braća po 'istinoljubivosti' i bujnoj mašti: barun Münchhausen i doktor Kovač

Kako su se novinari cijelo vrijeme natjecali u pripisivanju gotovo nadnaravnih znanstvenih i inih vrlina predsjedničkog kandidata HSLS-a, već je danas teško razdvojiti koje je laži i poluistine on ponudio novinarima i voditeljima, a koje su posljedica burne novinarske mašte, ali i naivnosti i neznanja o akademskom životu u Europi, Americi i Hrvatskoj. Upravo zbog toga nije moguće ni procijeniti pati li ili ne kolega Kovač od nekoga od brojnih oblika blagoga ili teškoga münchhausenskog sindroma ili poremećaja. Činjenica što je dr. Dejan Kovač novinara Dražena Ciglenečkoga i svoga patrona Darija Hrebaka Transparentnog, gradonačelnika Bjelovara pokušao uvjeriti kako će tijekom kampanje iz već objavljene publikacije i disertacije izbaciti usporedbe Ante i Adolfa, daje naslutiti da je izgubio dodir sa stvarnošću koji se često manifestira stvaranjem ovisnosti o bezazlenim, manje bezazlenim i velikim lažima koje su rezultat münchhausenske mašte. Na samom kraju nekoliko riječi o imenu Ante u Hrvata. Na samogeneriranoj mrežnoj stranici actacroatica.com piše da danas u Hrvatskoj živi preko 30.000 Anta; u taj broj nisu uračunata imena istoga korijena i smisla: Tonko, Antun, Anton, Antonio, Antek, Toni, Tona, Tonči, Tonći, Tonček itd. Ime Ante bilo je najpopularnije od 1928. do 1938. godine. Najpopularnija godina bila je 1930. Ime Ante izgubilo je bitno na popularnosti u razdoblju od 2003. do 2013. godine. Javlja se gotovo isključivo u Dalmaciji, Istri i Primorju. Većina osoba imena Ante žive u sljedećim gradovima odnosno općinama: Split (preko pet tisuća), Zagreb (preko četiri tisuće), Zadar (preko tisuću).

Relativno gledano, najveći postotak imenjaka živi u mjestu Lećevica (3.93 posto ukupnoga stanovništva), pa se Lećevica može smatrati prijestolnicom svih Anta i njihovih sinonima.

dr. sc. Slaven Letica
Hrvatski tjednik