Njemačka amaterska politika u svezi s pacificiranjem Sirije

Kad je riječ o vojnome podupiranju vanjskopolitičkih akcija NATO-a ili uopće nekih zapadnih država, Njemačka se uvijek držala upadljivo rezervirano. Ona nije sudjelovala u ratu protiv Sadamova Iraka i Gadafijeve Libije, što joj se može upisati u mudrije političke odluke. Za razliku od svih važnijih europskih država u kojima vlade odlučuju gdje će slati svoju vojsku u inozemstvo, to je u Njemačkoj u mjerodavnosti parlamenta Bundestaga. A kad se vlada sastoji od koalicijskih stranaka, onda obje stranke odlučuju o toj važnoj temi. Osim toga, Nijemci stalno naglašavaju kako radi svoje prošlosti ne smiju slati vojnike u krizna područja ili onamo gdje su nekad bili vojnici Wehrmachta. Najviše što nova njemačka vojska Bundeswehr čini u inozemstvu zrakoplovno je izviđanje u korist savezničkih kopnenih snaga i uvježbavanje domorodačkih postrojba.

Prije nekoliko dana izgledalo je da će Njemačka promijeniti tu zastarjelu praksu. Njemačka ministrica obrane i predsjednica vladajuće Kršćansko-demokratske Unije, CDU, Annegret Kramp-Karrenbauer (u daljnjem tekstu AKK) pokrenula je inicijativu da važnije države NATO-a u suradnji s Turskom i Rusijom nadgledaju sigurnosnu zonu na sirijsko-turskoj granici i to u robusnome obliku odašiljanja vojnika koji bi u slučaju potrebe mogli koristiti i oružje. To je područje dio većega prostora Sirije pod kontrolom kurdskih paravojnih postrojba koje su s Amerikancima vodile uspješnu borbu protiv militanata tzv. Islamske države. Američki predsjednik Donald Trump nedavno je naglo i bez savjetovanja sa saveznicima povukao svoje postrojbe iz toga dijela Sirije što su Kurdi s pravom ocijenili kao izdaju. Svrha je bila poništiti plan turskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana koji je prvi predložio da turska vojska osvoji područje uz sirijsko-tursku granicu u dubini od 30 kilometara i tu naseli oko dva i pol milijuna arapskih Sirijaca, dosad smještenih u Turskoj. Time bi Turska dvama udarcima postigla optimalne rezultate: umanjila bi utjecaj Kurda i riješila se sirijskih izbjeglica. Nije trebalo dugo čekati da se o tome sporazume Erdogan i ruski predsjednik Vladimir Putin. Sada uzduž sirijsko-turske granice zajednički patroliraju turski i ruski vojnici. Plan gospođe ministrice AKK postao je mrtvo slovo na papiru prije nego što su o njemu razgovarali i članovi njemačke koalicijske vlade, dok su njemački zapadni saveznici, prije svega Francuska, taj plan odbili s velikom skepsom ili jednostavno prešutjeli. Turci su stvorili gotove činjenice, njihova je vojska upala u tu navodnu zaštitnu zonu, pa Kurdima nije preostalo ništa drugo nego se povući (govori se o oko 250 tisuća civilnih izbjeglica i o kompletnim vojnim postrojbama koji su našli utočište na preostalome teritoriju pod upravom kurdske administracije) a postoji i mogućnost da dio tih izbjeglica potraži put prema Europi, prije svega Njemačkoj u kojoj živi oko pola milijuna Kurda koji posljednjih tjedana ogorčeno demonstriraju protiv američke izdaje.

Predsjednici Erdogan i Putin dogovorili su se u Sočiju o preuzimanju „zaštitne zone“, a da u tome plan gospođe ministrice AKK nije igrao nikakvu ulogu. Čak su se narogušili i socijaldemokratski ministri u njemačkoj vladi, prije svega ministar vanjskih poslova Heiko Maas koji je zapravo mjerodavan za tu tematiku pa je odmah otputovao u Tursku gdje se sastao sa svojim turskim kolegom Mevlütom Cavosogluom kojemu je plan gospođe AKK objasnio kao „teorijsku debatu“ čiji su sadržaj svi saveznici označili nerealnim. Time je ministrica obrane njemačke Savezne vlade i predsjednica njezine najveće stranke CDU-a AKK označena kao amaterska političarka, što nije daleko od istine jer je sve mjerodavne ministre i saveznike prekasno i nedovoljno informirala o svemu planu pacificiranja sjeverne Sirije. A ova gospođa nije samo ministrica i predsjednica stranke nego prema dosadašnjim predviđanjima i moguća nasljednica savezne kancelarke Angele Merkel koja je javno odobrila njezin plan i time se i sama blamirala, ali to joj ne će štetiti jer se već nalazi na „oproštajnoj turneji“ svoje vladavine.

Kako se može tumačiti ovu igrariju, posebice američko povlačenje iz Sirije koje je u međuvremenu ublaženo jer je predsjednik Trump vratio dio svoje vojske da čuva naftonosna područja, a to je izazvalo ruski prosvjed jer su Putin i Erdogan međusobno podijelili utjecajne zone u Siriji kao u Drugome svjetskom ratu Talijani i Nijemci u Hrvatskoj? Inače Rusi podupiru sirijskoga predsjednika Bašara al Asada kojega Zapad optužuje da je naredio bombardiranje civilnih objekata zabranjenim bombama i time počinio ratne zločine. Sirija je za Ruse važna kao zemlja u kojoj oni posjeduju svoja dva vojna uporišta, jedina na Sredozemlju, a ruska je vojska nemilice bombardirala bolnice i škole u Siriji ne obazirući se na goleme civilne žrtve. Sve je podređeno geopolitičkome utjecaju na trusnom srednjoistočnom području razrožnoga arapskoga svijeta. Američki predsjednik Trump vodi izrazito sebičnu nacionalističku politiku ne obazirući se na interese svojih zapadnih saveznika. Inače, Zapad je kao cjelina morao mnogo prije intervenirati u Siriji i tako spriječiti Ruse i Turke da se usidre u toj zemlji, ali američki predsjednik Barack Obama dugo je krzmao i nije ništa poduzeo. Ni Francuzi se nisu bolje ponijeli. U ovaj vakuum upao je ruski predsjednik Putin koji valjda jedini zna kako voditi politiku jedne supersile s golemim vanjskopolitičkim ambicijama. Njemački tjednik Der Spiegel nedavno je naslovio svoju raščlambu sirijskih prilika „Kapitulacija Zapada: „Kako pobjeda despota uništava jedan narod, jača IS i prijeti Europi“. Pod despotima se misli na Asada, Putina i Erdogana, a IS je tzv. Islamska država. Još jednom se moramo vratiti u prošlost, naime u vrijeme kad su Hitler i Mussolini privoljeli zapadne države da u ime mira žrtvuju Čehoslovačku, ali to nije spriječilo Drugi svjetski rat, bilo je samo pitanje vremena kad će Hitler nastaviti svoje osvajačke pohode. Zaključno možemo reći: tragedija Sirije nastavlja se, Turska želi uništiti Kurde kao Hitler Židove, a Putin se želi profilirati kao najveći ruski car, ili, točnije, generalni sekretar Komunističke partije boljševika. A američki predsjednik Trump sve gleda kroz dalekozor marke „America first“ . Ovdje se postavlja pitanje postoji li uopće Zapad kao cjelina?

Gojko Borić
Hrvatski tjednik