Nobelova nagrada Miloševićevu apologetu

Peter Handke je 2006. na Miloševićevu sprovodu zauzeo stavove koji su u Francuskoj i Njemačkoj tada pokrenuli aferu Handke i izazvali brojne reakcije intelektualnih i umjetničkih krugova. Ta je polemika prestala, a da se dubinska rasprava nije mogla otvoriti jer nisu bila postavljena prava pitanja. Sada je dodjela Nobelove nagrade za književnost ovom austrijskom piscu s prebivalištem u Francuskoj, kao mehanički, pokrenula iste polemike i od istih pera. Do čega će to dovesti? Prema mom mišljenju: ni do čega. Jer svatko ostaje pri svojim stavovima, ne otvarajući pravu raspravu. Taj osjećaj bezizlaznosti naveo me da u svojoj zemlji ovoga puta ne reagiram.

Nema ničega šokantnoga u tomu da jedno tako opsežno djelo kao što je Handkeovo, bude okrunjeno Nobelovom nagradom. Miloševića je podržalo mnogo drugih pjesnika i pisaca koji nisu napisali tako značajna djela. I mnogo intelektualaca, i mnogo novinara. Jedino pitanje koje se meni čini zanimljivo – i njime se u svakomu slučaju vodio moj vlastiti rad – jest pitanje o tomu čega je Peter Handke bio, i ostao simptom? Na koncu sam otkrila kako je on uspio, sam, utjeloviti europsko i UN-ovsko odbijanje stvarnosti. To mu je počasni naslov. U njegovu djelu odbijanje je vidljivo čim ga povežemo s povijesnim kontekstom, i čim mu pristupimo klinički. Drugim riječima, Handke utjelovljuje jednu europsku boljku, boljku u europskoj kulturi. Problem je očito u tomu što on tu boljku utjelovljuje nesvjesno, ne znajući i ne želeći znati.

Čini mi se da je pitanje o kojemu Peter Handke, po svemu sudeći, ne želi ništa znati, važno prestati usmjeravati na njega. Zauzvrat, bilo bi dobro da se ozbiljno prijeđe na posao i jasno utvrdi što se dogodilo u tom ratu koji je i dalje predmet mnogih odbijanja, koja rađaju mnogim ponavljanjima, a ova pak, ostavljaju obeshrabrujući dojam da se vrtimo u krugu.

Da bi se gradio trajni mir u ovoj regiji i u Europi, trebalo bi početi time da se osvijesti činjenica kako je na Haaškome sudu za bivšu Jugoslaviju provedeno izostavljanje ratnoga napada Srbije na RH, BiH i Kosovo, a to je, na žalost, kontraproduktivno za otvaranje neke staložene rasprave. Trebalo bi se dati na posao, udruženo, ozbiljno, bez igre skrivača i bez očekivanja da drugi naprave umjesto vas ono što biste mogli napraviti vi. To ja već godinama pokušavam poručiti, predlažući nov pristup tom konfliktnom pitanju. Istina, bez mnogo uspjeha. Ali nije sramota ne uspjeti. Barem to.

Louise Lambrichs
Hrvatski tjednik