Hitler, Milošević i Handke – što ih povezuje?

O švedskoj Akademiji i Handkeu može se reći da je prava nagrada došla u prave ruke, kako je espresso zaključio Nino Raspudić u Večernjem listu, s blagom dozom prijezira prema temi. A da nisu bila postavljena prava pitanja, kako bi rekla Louise Lambrichs. Na njezinu tragu: u svojim izborima za književnoga Nobela, čega je Švedska akademija simptom? Teško pitanje. Odgovorimo li „političke podobnosti“, ne imenujemo bolest nego njezinu manifestaciju, odnosno crveni osip.

Profesor književnosti koji postavlja pitanje 'zašto se čini samorazumljivim da vrhunski slikar, glazbenik ili centarfor može biti loš čovjek, ali pisac mora u svemu biti mudar i dobar', izaziva pomalo handkeovsku, dakle lažnu nedoumicu. Jer i slikar i glazbenik i centarfor rade svoj posao šutke, jedino pisac radi riječima. A riječima, prema Bibliji, Bog stvara svijet. I riječima, prema Bibliji, zmija uništava svijet. 'Nesreću svijeta', prema Camusu, 'povećava krivo imenovanje stvari'. 'U riječima', prema Baudelaireu, 'postoji nešto sveto što nam zabranjuje da ih pretvaramo u igru slučaja'. Zato je pisac odgovoran za riječ koju je odabrao kao sredstvo za rad, mnogo više nego slikar za kist ili centarfor za nogometnu loptu.

'U vrijeme Vukovara, 1991., Handke nije progovarao. Četiri godine, dok je srpska vojska bombardirala i okupirala Hrvatsku (...), sve to vrijeme u kojem smo mi dobro znali što se događa, njega se nije čulo. I 1995., nekako u vrijeme pokolja u Srebrenici, on naglo uzima naprtnjaču da bi posjetio srpski narod i zatražio pravdu za Srbiju. To je bila jedina stvar koja ga je zanimala', piše Lambrichs 2005., godinu dana prije izbijanja afere Handke u Francuskoj.

Handke je u ime umjetnosti hvalio zločinca protiv čovječnosti

Okidač za tu „staru“ polemiku bila je odluka Marcela Bozonneta, tadašnjega glavnog ravnatelja Comédie-Française, da 2006. zbog Handkeova gostovanja na Miloševićevu sprovodu skine s programa njegovo Putovanje u zvučnu zemlju ili umijeće postavljanja pitanja koje se trebalo igrati 2007. Francuski ministar kulture javno je pokazao neslaganje i odmah službeno primio Handkea, dok je nekolicina intelektualaca pokrenula peticiju protiv 'cenzuriranja' Handkea, koju je potpisala i nobelovka Elfride Jelinek (kao i Emir Kusturica).

'Marcel Bozonnet ima pravo reći ne', branio je njegovu odluku dramaturg i redatelj Olivier Py, direktor Nacionalnog kazališnoga centra u Orléansu, koji je pokrenuo i protupeticiju. „I ja sam se mogao naći u potpuno istom položaju. Handkea smatram najvažnijim germanofonim pjesnikom svoje generacije, ali ići Miloševiću na grob, danas kad je Međunarodni sud u Haagu potvrdio njegovu odgovornost, to je nešto drugo.“ Podrškom Bozonnetu pridružili su se mnogi iz kazališnih krugova, kao i dvojica pariških sveučilišnih profesora političke povijesti i političke sociologije, Jean-Louis Fournel i Emmanuel Wallon:

'Austrijski je pisac sam poremetio razliku između književnoga djela i čovjeka koji piše, jer on u ime svoje umjetnosti hvali zločinca protiv čovječnosti. (...) Nobelovka Elfriede Jelinek nazvala je skidanje Putovanja s programa 'zločinom protiv pjesnika i publike', posežući za izrazom koji se činio rezerviran za pustošenje u Vukovaru, muku u Sarajevu, ubijanje u Srebrenici ili 'čišćenje' u Prištini. Kakvi god da su tada bili njihovi stavovi o ovim užasima, mnogi Handkeovi branitelji preuzimaju njegovu teoriju o 'dijabolizaciji Srba' i njegov vokabular o 'jugoslavenskim građanskim ratovima'. Je li trebalo pružiti ruku i priteći u pomoć čovjeku koji oplakuje ubojičino truplo dok su grobovi poklanih i strijeljanih još svježi? Marcel Bozonnet bio je slobodan odbiti. A to što je ovim pitanjem odzvanjala kuća koju on vodi, služi joj na čast i dokazuje vitalnost kazališta u cjelini.'

Zatim se 10. svibnja 2006. u Libérationu oglasio i Handke, pod naslovom 'Pa progovorimo onda o Jugoslaviji':

'(...) Prestanimo sa svim usporedbama i paralelama u svezi s ratovima u Jugoslaviji. Ostanimo na već otkrivenim činjenicama koje su na svim stranama dovoljno strašne, kao činjenice jednoga građanskog rata koji je pokrenula ili barem koproducirala zlurada ili, barem, neuka Europa. Prestanimo uspoređivati Slobodana Miloševića s Hitlerom. Prestanimo uspoređivati njega i njegovu ženu Miru Marković s Macbethom i njegovom Lady ili vući paralele između toga para i diktatora Ceausescua i njegove žene Elene.

I ne upotrebljavajmo više nikada izraz „koncentracijski logori“ za logore instalirane u vrijeme secesionističkog rata u Jugoslaviji. (...) Prestanimo mehanički, u svojim glavama, povezivati te logore s bosanskim Srbima: bilo je ondje i hrvatskih i muslimanskih logora, prestanimo povezivati pokolje (među kojima su, u množini, pokolji u Srebrenici u srpnju 1995. daleko najodvratniji) sa srpskim snagama ili srpskim paramilitarcima. (...) Poslušajmo, kad smo poslušali 'srebreničke majke', i majke ili samo jednu majku iz sela Kravica, srpskoga, kako priča o pokolju na pravoslavni Božić 1992.-1993., što su ga počinile muslimanske snage iz Srebrenice, pokolju i protiv žena i djece u Kravici (jedinom zločinu kojem odgovara riječ genocid). (...) I prestanimo opsadu Sarajeva (užasnu, glupu, neshvatljivu) povezivati isključivo s bosno-srpskom vojskom (...) I prestanimo silovanja pripisivati samo Srbima. (...) Izlazite, zli duhovi. Iziđite napokon iz govora. Naučimo umijeće postavljanja pitanja, putujmo u zvučnu zemlju, u ime Jugoslavije, u ime neke druge Europe. Živjela druga Europa. Vive la Yougoslavie. Živela Yugoslavija.“

Mitovi o Srbiji koje je trebalo rušiti

Pet dana poslije, Libération objavljuje odgovor Louise Lambrichs:

'(...) Tko je pozorno pročitao 'Pa progovorimo onda o Jugoslaviji', možda je opazio 'pojedinost' koja, za mene, nije pojedinost: za Petera Handkea 'jedini zločin kojem odgovara riječ genocid' jest 'pokolj na pravoslavni Božić 1992.-1993., što su ga počinile muslimanske snage iz Srebrenice, pokolj i protiv žena i djece (srpske) u Kravici'. Tu smo u središtu odvratnosti koja je petnaest godina strukturirala sve govore, da ne kažem propagande o tom ratu. (...)

U Francuskoj još uvijek nije načeto pitanje koje postavlja Vukovar nikad ne ćemo vidjeti (L. Lambrichs, Nous ne verrons jamais Vukovar, Paris, Editions Philippe Rey, 2004), pitanje negacionizma srpskih nacionalista (jer Handke slijepo potpisuje baš taj negacionizam i daleko od toga da bi bio jedini). Povijesni dokumenti iz beogradskih arhiva, koje je komentirala hrvatska povjesničarka Ljubica Štefan (i ja sam ih objavila jer su u Francuskoj bili neobjavljeni) toliko su zaprepašćujući, toliko ruše naše predodžbe, toliko rasvjetljuju ono što se dogodilo, da bi bilo važno da svi znaju za njih, a osobito srpska mladost koja danas prosvjeduje protiv Miloševića i nije mu išla na sprovod odavati počast.

To što je Srbija Milana Nedića vrlo žarko surađivala s nacistima, ruši mit koji još kruži Francuskom i kojim se vodio François Mitterrand, mit koji je više od četiri godine u očima javnosti i prečesto tiska, opravdavao francusku politiku u bivšoj Jugoslaviji (a čini mi se i englesku). Čini se da je došlo vrijeme, afera Handke nudi priliku, da se složimo oko strašne stvarnosti: nama je u Srbiji, u Bosni, u Hrvatskoj, bilo pred očima ono što može proizvesti izostanak rada na povijesnom pamćenju i sramotna manipulacija njime. I po prvi put u europskoj povijesti imali smo ilustraciju frojdovskoga mehanizma prema kojemu prešućivanje rađa ponavljanjem, na kolektivnoj ljestvici.

Svatko je odgovoran za ono što kaže i za ono što ne kaže

Da je srpski narod poznavao svoju prošlost, da se u titoističkoj Jugoslaviji mogao obaviti rad na povijesnom pamćenju, srpske nacionalističke političke elite nikad ne bi mogle s toliko uspjeha tvrditi da su Srbi bili poput židova žrtve genocida i da će se to ponoviti, da oni nikad nisu ništa napravili židovima, da to potvrđuje povijest (vidjeti pismo Vuka Draškovića izraelskim piscima 1985.). Naravno da je skandiranje takvoga zastrašujućeg govora, godinama, izludjelo stanovništvo i odmotalo crveni tepih pred četničkim postrojbama, kao i pred vojskom koje se Beograd dočepao.

Kada u Hrvatskoj ili u Bosni kažete da je taj rat bio ponavljanje Drugoga svjetskog rata, većina ljudi dočeka takvo tumačenje kao nešto očito. Čak dodaju da ne ćete moći ništa učiniti: opet će se ponoviti. Dakle postavlja se pitanje, ja postavljam pitanje njima kad idem onamo držati predavanja, i postavljam ga Francuskoj i EU: što smo mi spremni učiniti kako bismo izbjegli da ovaj mehanizam ponavljanja još jednom učini svoje? Graditi mir na Balkanu pretpostavlja rigorozno očitati taj rat. Ali to uzdrma predrasude i okvire tradicionalne ekspertize, pa nailazi samo na zid odbijanja. (Handke ga je pomogao učvrstiti.) Ova spasonosna afera poljuljala je taj zid, zahvaljujući Bruni Bayenu (pisac, prevoditelj i kazališni redatelj) i Marcelu Bozonnetu. Na koju će stranu pasti? (...) Kao što zna svaki pisac, a osobito oni za koje se kaže da su 'veliki', svatko je odgovoran za ono što kaže i ne kaže, za ono što napiše i ne napiše. Pred užasom bez imena ne postoji nevin govor, postoje samo ljudi koji žele znati, i oni drugi koji ne žele znati o čemu govore.'

Peter Handke: Odlomak iz knjige Zimsko putovanje prema Dunavu, Savi, Moravi i Drini – ili pravda za Srbiju, 1996.

Što je zapravo bilo s Dubrovnikom? Je li ta krasna mala urbana zdjelica, ili grad u zdjelici na dalmatinskoj obali, početkom zime 1991. doista bila bombardirana i rušena topovskim granatama? Ili je pak – a i to je već dovoljno ozbiljno – bila izložena epizodnoj paljbi? Ili su pak bombardirani ciljevi bili smješteni izvan debelih gradskih zidina? I je li bila riječ o sporadičnim pogotcima, namjernim ili nenamjernim, s previše ili premalo ravnom putanjom (što je također već dovoljno ozbiljno)?

Marija Bašić
Hrvatski tjednik