Anatomija smrtonosnoga zagrljaja i političkoga poljupca Josipa Jože Manolića upućenoga Zoranu Milanoviću

Onoga oblačnog dana 2. listopada 2019. kad je Kolinda Grabar Kitarović najavila kandidaturu za drugi predsjednički mandat i kad je u hrvatske kino-dvorane stigao film Todda Phillipsa “Joker” - o poremećenome velezlikovcu (zlostavljanjem u djetinjstvu; kemijski na stranu dijaboličnoga zla pomaknutom Antikristu, Sotoni, Luciferu ili Nečastivome u ljudskom obliku koji dnevno guta sedam različitih tableta za nadzor teških duševnih poremećaja – kojega genijalno glumi Joaquin Phoenix – hrvatski oznaški, tamničarski, udbaški i politički „Joker“ Josip Joža Manolić javno je dao bezrezervnu potporu predsjedničkom kandidatu svekolike lijevoglave koalicije – Zoranu Milanoviću.

Razloge potpore iza koje stoji još malo pa stotinu godina burnoga života (rođen je 22. ožujka 1920. u mjestu Kalinovac kraj Đurđevca) ovako je objasnio: „Gospođa (Kolinda Grabar Kitarović) ne može pobijediti jer je polovica Hrvatske odmah na početku protiv nje zbog izbacivanja Tita (radi se o uklanjanju bijelo-mramorne Titove biste s Pantovčaka) kao nosioca jednog antifašizma. I sad ćemo MI objediniti i SDP i antifašizam i mislim da ćemo već u prvom krugu dobiti bitku protiv Gospođe.“ (navedeno prema N1 televiziji, 2. listopada 2019.)

Diskurs kojim se poslužio „Joker“ Manolić neodoljivo nas podsjeća na retoriku prvih partizanskih pušaka i ustanaka protiv fašističko-nacističko-ustaških zmija-aždaja i „domaćih izdajica“ utjelovljenih u – gle, vraga – jednoj „Gospođi“ (KGK).

Prošlo je više od deset dana, a Zoran Milanović ne zna što mu je činiti – zahvaliti se ili ograditi od javne potpore hrvatskoga Viteza političke tame (obavještajne, represivne, titoističke, krajačićevske) za kojega najugledniji živi hrvatski povjesničar dr. Ivo Banac tvrdi kako je „bio šef svih zatvora i koncentracijskih logora u Hrvatskoj od 1948. do 1963.“ (Manolić je bio glavni tamničar u Hrvatskoj, t-portal.hr 10. veljače 2011.)

Josip Manolić jokerski grli Zorana Milanovića nakon izborne pobjede Kukuriku koalicija (SDP, HNS, IDS i HSU) 2011.

Dobar dio javnosti zna da je Josip Manolić bio tamničar blaženika i budućega svetca Alojzija Stepinca, kojega je osobno, na temelju zapovijedi svoga uzora, idola i zaštitnika Ivana Steve Krajačića, 19. listopada 1946. „sproveo“ u zlokobni kazamat (službeni je naziv bio gotovo romantičan: „kazneno-popravni dom“) u Lepoglavi.

Pet godina kasnije, 5. prosinca 1951., Stepinca će preseliti u rodni Krašić na izdržavanje preostaloga dijela kazne u kućnome zatvoru; slobodu ne će dočekati: umro je 10. veljače 1960.

Želeći uvjeriti javnost kako Stepincu u kazamatu u Lepoglavi (kojim je Manolić osobno upravljao, kao i cijelim zatvorskim sustavom tadašnje Hrvatske) nije manjkalo ni ptičjega mlijeka, Manolić u memoarskoj knjizi ’Politika i domovina – Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku’’ citira rečenicu iz knjige (ima 833 stranice) svećenika Alekse Benigara „Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal“: “Nakon 30 godina preplivao je Kupu, veselo ronio, plivao na leđima, potrbuške, ležao na vodi i prepustio joj se da ga nosi.”

Budući svetac Stepinac i njegov „humani“ tamničar Joža Joker

Iako je u odnosu na sužnja i mučenika Stepinca dobio ulogu (od Steve Krajačića) koju u noveli Danila Kiša „Grobnica za Borisa Davidoviča“ ima staljinistički istražitelj Fedjukin, Manolić je ne tako davno javno tvrdio kako je za svoj „humanizam“ zaslužio priznanje i zaštitu Kaptola: „Zamjeram Kaptolu što nije odao priznanje ljudima poput mene koji su prema preuzvišenom Stepincu postupali humano i nije ih zaštitio od neutemeljenih napada s desnice.“ (Nacional, 22. lipnja 2015.)

Dakako, Stepinac je dobro znao kakvo je, partijsko-udbaško, poslanje imao njegov pratitelj i tamničar pa je odbio svaki razgovor s Manolićem, koji je, po vlastitom ponosnom priznanju, do nadbiskupa 19. listopada 1946. stigao luksuznim Chevroletom kako bi ga „sproveo“ u Lepoglavu.

Manolić piše: “Taj prvi susret protekao je dosta mučno. Nadbiskup nije prihvaćao razgovor, odavao je dojam čovjeka kojemu nije ni do kakve komunikacije. Ja sam pak imao obvezu da ga što detaljnije informiram o uvjetima koji ga očekuju u zatvoru. Nadbiskup je od prvog dana izdržavanja kazne bio u posebnom povlaštenom režimu kućnog reda.“
Zatim nastavlja: „Koliko je sustav išao daleko u zaštiti Stepinca, govori i podatak da su o prehrani brinule i supruge zapovjednika zatvora i kasnije straže, a jeo je isto što i te obitelji.“

Da je Manolićeva bajka o navodnoj povlaštenosti i zaštiti Stepinca puka špijunsko-tamničarska laž, pokazao je i dokazao dr. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim blaženog kardinala Stepinca, u polemičkom osvrtu „Stepinčevo je srce danima čuvano u samostanu, a nadbiskup Šeper predao ga je agentima Udbe tek nakon prijetnje“, objavljenome u Jutarnjem listu 25. srpnja 2015.

Što se samoga Manolića tiče, umjesto da napokon objavi stvarne ili izmišljene osobne dnevničke bilješke o Stepinčevu tamnovanju (jednom je izjavio: „Vodio sam i dugo vremena bilješke o Stepinčevim danima u Lepoglavi koje se danas nalaze u arhivima i iz kojih je vidljiv odnos ondašnje politike prema Stepinčevu izdržavanju zatvorske kazne.“, Jutarnji list, 9. srpnja 2015.), on sebe javnosti godinama predstavlja kao žrtvu fantomske desničarske, navodno ustaške, političke propagande: „Nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac ostaje nesumnjivo osoba za koju me i danas, 59 godina od mog prvog susreta s njim, prepoznatljivo povezuje hrvatska javnost. Nema događaja iz mog života o kome je pisano tako mnogo neistina, o čemu su sačinjene televizijske emisije, snimljeni filmovi i na čemu taj interes za moju neku ulogu ni danas ne splašnjava, a sve s jednim političko-propagandnim ciljem – da me osobno povežu u najnegativnijem kontekstu s tragedijom ovog zagrebačkog prelata” (Tito je poslao oficira Ozne da likvidira Alojzija Stepinca, ali je Stevo Krajačić kardinala upozorio da se skloni, Jutarnji list, 8. srpnja 2015.)

Manolićeve lažne vijesti i alternativne činjenice

U svakom obavještajnome nadzemlju, prizemlju i podzemlju, a posebice u onome oznaškom, kosovskom i udbaškom, uvijek je teško odrediti granice između istina, poluistina, obavještajnih-udbaških igri i opakih, zlokobnih, pa i smrtonosnih laži.

Da je tomu tako, možda najbolje pokazuju dvije knjige koje je Josip Manolić objavio 2015.: „Politika i domovina: Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku “ i „Špijuni i domovina: Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku“.

Pisane diskursom karakterističnim za špijunsko-obavještajni senzacionalizam, Manolić u knjizi „Špijuni i domovina“ tvrdi, primjerice, kako arhivska građa NDH (nalazi se u Beogradu) i izjave svjedoka pokazuju da je dr. Franjo Tuđman cijeloga života tajio i na onaj svijet odnio tajnu da je od uspostave NDH do lipnja 1942. radio za Ministarstvo domobranstva NDH.

Kako bi pozornost javnosti skrenuo na objavljenu knjigu „Špijuni i domovina“, Manolić, odnosno njegov gosti-pisci (najvažniji je dr. Franjo Maletić koji knjige potpisuje kao „priređivač“), iznosi bombastičnu tvrdnju: “Nisam bio siguran je li mladi Tuđman prikriveni ustaša ili skojevac.”

Srpski i srbijanski mediji jedva su dočekali to „senzacionalno otkriće“ Jože Jokera te su na udarnim mjestima objavili „senzacionalnu vijest“: „Tuđman je sve do 1942. bio ustaša“.

U jokerovskoj demonizaciji brojnih bivših stranačkih kolega, pa i cijele stranke (HDZ) koju je i sam stvarao i, neuspješno, 1994., sa Stipom Mesićem, Josipom Boljkovcem, Slavkom Degoricijom, ali i Tomislavom Karamarkom, rušio, Manolić u knjizi “Politika i domovina” tvrdi kako je od 48 utemeljitelja HDZ-a koji su 17. lipnja 1989. u tajnosti osnovali stranku u dvorani NK Borac na Jarunu bilo čak „desetak“ agenata i suradnika-doušnika SDS-a (Udbe).

Upravo to njegovo svjedočenje postat će jedno od glavnih polazišta apatridske, jugobolne teze kako su i HDZ i RH navodno stvorili Udba i udbaši.

Evo kako (na stranici 119. „Politike i domovine“) opisuje ulogu i ponašanje agenata Udbe u osnivanju HDZ-a: “Od agenata suradnika koji su prešli na našu stranu, a neki su nudili svoje usluge i prije izbora (servisirali nas obilato informacijama) saznao sam da je policija došla do informacije o novoj lokaciji skupštine od našega užeg rukovodstva. Naime, desetak članova osnivačke skupštine bili su suradnici Udbe. Štoviše, moji su sugovornici potvrdili da je ona (Udba) i snimila cijeli skup i kamerom i tonskim zapisom. Ipak nisu prekidali skup niti su idućih dana razaslali u medije pikanterije koje bi nas mogle uzdrmati, imali smo korektan postupak, činili su mnogo više nego što smo očekivali, što je u pojedinim trenutcima i nas same zbunjivalo.”

Uspješne igre bez političkih i vlastodržačkih granica s agentima i doušnicima „Udbe“ (čitaj: SDS-a i KOS-a) vodio je od prvih dana uspostave hrvatske vlasti, jer su 1991. i 1992. izrađene tri „rekonstrukcije“ agenata, suradnika i doušnika Udbe i KOS-a koje su završavale na stolu i u ladicama Josipa Manolića, a on ih je koristio za političke obračune s nekima od vodećih ljudi iz vrha HDZ-a s kojima se nije svjetonazorski, ideologijski i politički slagao.

Prvu rekonstrukciju izradio je u rano proljeće 1991. Franjo Vugrinec, savjetnik šefa SZUP-a Jerka Vukasa. U izradi „rekonstrukcije“ ključni izvori informacija bili su mu Josip Perković (za SDS) i Zdravko Mustać (KOS). „Rekonstrukciju“ je dr. Franjo Tuđman uz puno povjerenje predao tadašnjem predstojniku novoosnovanoga (odlukom Predsjednika Republike 27. svibnja 1991. ) Ureda za zaštitu ustavnoga poretka Josipu Manoliću koji je na tom položaju bio do ukidanja UZUP-a 26. ožujka 1993.

Drugu, znatno ozbiljniju, rekonstrukciju obavještajnoga sustava SFRJ izradio je HIS također 1991., uz dorade 1992., 1993. i 1994. U tim rekonstrukcijama težište je bilo na prikazu i analizi špijunskoga i represivnoga sustava SFRJ u zemlji i svijetu, a sadržavala je i prikaz i popis agenata, agentura, važnijih i manje važnih suradnika-doušnika. O izradi tih rekonstrukcija javno je u nekoliko navrata govorio dr. Miroslav Tuđman, utemeljitelj i ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS), koji je 1992. i 1993. bio voditelj Centra za strategijska istraživanja.

Treću (nazovimo ju) korektivnu, rekonstrukciju izradili su 1992. Vice Vukojević i Bože Vukušić na temelju ovlaštenja ili naloga dr. Franje Tuđmana da „pogledaju“ tko su bili agenti i doušnici Udbe u bliskom okruženju oko Brune Bušića. Vukojević i Vukušić otkrili su nekoliko važnih suradnika Udbe koje je Josip Manolić prešutio Tuđmanu, jer ih je tako mogao koristiti kao osobne – zaštitom ucijenjene – privatne špijune i doušnike.

U skiciranom „rekonstrukcijskom“ kontekstu treba analizirati Manolićeve javne (pa i pravosudne: u slučaju Tomislava Karamarka) obračune s nekim od „desetorice“ osnivača HDZ-a, za Jožu Jokera nepodobnih suradnika jugoslavenskih tajnih služba i bezrezervnu zaštitu onih koji su mu bili i do danas ostali vjerni i odani.

U poglavlju “Prva previranja u HDZ-u, nametanje proustaštva, pripreme za puč” kao suradnike SDS-a, bez ikakvih sumnja i ograda, spominje agente pod kodnim nazivima „Sova“ (tvrdi da je to bilo kodno ime za Vladimira Šeksa), „Forum“ (piše da je to bilo konspirativno ime za dr. Dalibora Brozovića) i „Srećko“ (tvrdi da je to bio Ivan Vekić), dok kao agente i suradnike SDS-a ne spominje, primjerice, njemu vječno vjerne i odane Stipu Mesića, Antu Barišića i dr. Krunislava Olujića, koji će mu se odužiti lažnim svjedočenjem da je Tomislav Karamarko bio ucijenjeni doušnik SDS-a.
Da se politički poigravao sa sudbinama ljudi koje je Franjo Vugrinec, uz asistenciju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, označio kao agente i doušnike SDS-a i KOS-a, Joža Joker uopće ne taji.

Piše: “Desetak dana nosio sam se s tim spoznajama (da su Šeks, Brozović i Vekić agenti SDS-a – op. S.L.) pokušavajući ih zadržati za sebe. Takvim informacijama nisam pridavao neko značenje. Mislio sam da su to ljudska ponašanja izazvana u nekim posebnim stanjima i da nije korektno danas te spoznaje zloupotrebljavati. O tim sam spoznajama odlučio ne izvijestiti predsjednika Tuđmana, zaštititi te ljude, oni su ipak izabrali pravu stranu, odlučili su prkositi svjesni tereta koji nose. Tuđman je svoj stav o osjetljivoj temi izrekao jedno jutro ničim izazvan, bila je to nervozna konstatacija o tomu kako se neki ugledni pojedinci bave razbijanjem jedinstva vrhovništva, u svojem prepoznatljivom stilu objasnio je kako 'to ne će proći'. Nisam odmah shvatio na koga se odnosi ta aluzija dok nije ispričao priču o istome pismu koje posjedujem i ja, o agentima Sovi, Srećku i Forumu. 'Joža, ako je i istina, ne dozvoli tim žbirima da rovare, prihvatili smo pomirbu i neka na tome i ostane', a ja sam prešutio da sve te informacije imam već desetak dana i da se mučim što s njima učiniti. S tim ćemo spoznajama i stavovima ući u zapetljanu stranačku raspravu.”

Joža Joker navršit će 22. ožujka 2020. 100 godina.

Dakle, agente i doušnike Udbe (SDS-a i KOS-a) Joža Joker „štitio je“ dok su mu bili bespogovorni pokornici i poslušnicu, a prokazivao ih je – Tuđmanu i javnosti – kad su postali neposlušni „urotnici“: tako u knjizi naziva niz pojedinaca koji su navodno, po njegovu i Tuđmanovu mišljenju, željeli stvarati „ustašku državu“: Vladimir Šeks (Manolić citira navodne Tuđmanove riječi o Šeksu: „organizator i inspirator ovih režija koje djeluju u Hrvatskom saboru“), Ante Kutle, Vera Stanić, Ivan Bobetko, Žarko Domljan, Milan Kovač, Vice Vukojević, Petar Šale i dr.

Kad g. Josipa Manolića opisujem kao metaforičkoga Jokera, utjelovljenje Zloga, imam na umu opis koji je Batmanov batler Alfred u „Vitezu tame“ dao o Jokerovoj navodno iracionalnoj osvetničko-destruktivnoj motivaciji: „Neki ljudi ne traže ništa logično, poput novca. Njih se ne može kupiti, prisiliti, urazumiti. S njima se ne može pregovarati. Neki ljudi samo žele gledati kako svijet gori."

Joža Joker prožet je i opsjednut mržnjom prema svom „Batmanu“ (Franji Tuđmanu) – prvom susjedu (drugi im je susjed bio obožavani Ivan Stevo Krajačić za kojega tvrdi da je od sigurne smrti, koju je naredio Tito, spasio Stepinca) koji ga politički stvorio, imenovao (bio sam protiv toga) za predsjednika Vlade i nakon toga za nadzornika svih tajnih služba, ali, u ratno doba, i potisnuo u drugi plan „prigrlivši“ Gojka Šuška.

Zbog neizmjerne, neobuzdane, sotonske težnje za osvetom, Joža Joker već punih 25 godina politički i verbalno ratuje protiv toga istog Tuđmana: šest godina za njegova života i 19 godina nakon njegove smrti.

U spomenutim knjigama i intervjuima koje je dao prije ili poslije objave knjiga, svoga prvog susjeda dr. Franju Tuđmana, odavno mrtvoga, optužio je za sva najgora zla i opačine koje prethode i prate nastanak hrvatske države:

(1) u knjizi tvrdi da je kao major JNA Franjo Tuđman, s ostalim viđenijim majorima JNA iz Hrvatske – Ivanom Gošnjakom, Veljkom Kadijevićem i Dušanom Bilandžićem – uhitio Andriju Hebranga starijega i da ga je odveo u jednu od zgrada Generalštaba JNA; uz to tvrdi da je 1990. Tuđman osobno uzeo Hebrangov dosje iz Hrvatskog državnog arhiva kako bi uklonio trag o vlastitoj ulozi u njegovu uhićenju; (2) dokazuje da je po općem sudu nepravedna i lopovska pretvorba i privatizacija bila također Tuđmanovo „maslo“; (3) tvrdi (u intervjuu koji je svojedobno dao Dubravku Merliću za N1) da su Tuđman i Šušak odgovorni za likvidaciju Blaža Kraljevića, Ante Paradžika i Mire Barišića (na Merlićevo pitanje tko je NAREDIO njihovo ubojstvo, ovako je odgovorio: “To je na liniji pitanja odnosa prema Bosni. Kraljević je surađivao s Bobanom, a onda se okrenuo Izetbegoviću. Radio je za interese struktura koje su bile protiv politike Tuđmana. Zna se tko je sasjekao Kraljevića i doživio je što je doživio. Tuđman je izbjegao da ja to obavljam. To je povjerio Šušku. Tuđmana su optuživali da provodi Šuškovu politiku u BiH.”); (4) na Haškom je sudu kao krunski svjedok optužbe (uz Stipu Mesića) potvrdio inkriminaciju tužiteljstva da su Tuđman i Milošević podijelili Bosnu i Hercegovinu i (5) optužio ga je, ranije sam to objasnio, kao tajnog Pavelićeva službenika, da ne kažem „zakletog“ konspirativnog ustašu.

A, evo, kako je o odavno mrtvom Tuđmanu svjedočio na Haaškom sudu. Na pitanje Kennetha Scotta o svrsi i sadržaju razgovora Milošević-Tuđman u Karađorđevu: "Ostajem kod svoga iskaza o Karađorđevu (...) Centralno pitanje je uloga predsjednika Tuđmana u podjeli BiH. On nam je nakon tog sastanka rekao kako su se (on i Milošević) načelno sporazumjeli da će se dogovoriti kako ćemo podijeliti prostor Hrvatske, Srbije i BiH."

Nakon toga Sudu objašnjava kako su Milošević i Tuđman nakon Karađorđeva osnovali posebne komisije (to je općepoznata činjenica) „za realizaciju postignutoga sporazuma“ o podjeli BiH (svrha je rada komisija bio dogovor o unutrašnjim razgraničenjima u BiH): „U Hrvatskoj je vođenje te komisije povjereno akademiku Dušanu Bilandžiću. Akademik Bilandžić iznosi da ga je Tuđman pozvao 10. travnja 1991. (10. travnja nije slučajno spomenuo – op. S.L.) i rekao mu kako formira ekspertni tim u kojemu će biti on i još trojica uglednih ljudi hrvatske politike i jedan član Ustavnoga suda. Komisija je trebala pripremiti dokumente za realizaciju načelnoga sporazuma s Miloševićem."

Dr. Franjo Tuđman okružen – vrijeme će pokazati – vlastitim zlodusima, zavidnicima, jalnicima, nesuđenim pučistima i lažnim svjedocima-očevidcima Haaškoga suda o Tuđmanu kao „djelitelju Bosne i Hercegovine“ Stjepanom Stipom Mesićem i Josipom Jožom Manolićem.

Jokerov bijes i drakonska „partizanska“ osveta nesuđenom „lustratoru“ Karamarku

U doba kad je predsjednica VRH-a bila Jadranka Kosor, a ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, Dorh koji je vodio Mladen Bajić odlučio je – nakon punih 65 godina prešutne amnestije – procesuirati neke od rijetkih još uvijek živih počinitelje poratnih „revolucionarnih“ (komunističkih i partizanskih) zločina.

Kao prvi konkretni čin te nove „lustracijske“ politike bilo je uhićenje bivšega partizana i prvog ministra unutarnjih poslova RH Josipa Boljkovca. Specijalna policija Boljkovca je – imao je 91 godinu i bio je teško pokretan – uhitila 2. studenoga 2011. u ranim jutarnjim satima u Vukovoj Gorici. Uhićen je zbog osnovane sumnje da je krajem Drugoga svjetskog rata na širem karlovačkom području počinio ratne zločine; uhićenje je uslijedilo nakon dugogodišnje istrage koju je vodio Županijski sud u Karlovcu.

Iako Tomislav Karamarko kao ministar unutarnjih poslova nije odlučivao o uhićenju Josipa Boljkovca, za Josipa Manolića, Stipu Mesića i druge „znane i neznane“ protivnike svakoga vida lustracije, on je postao glavnim krivcem jer su ga smatrali izdajicom ideja i politika detuđmanizacije za koje su se borili od 1994. do današnjih dana.

Duboka špijunska država na čelu koje je bio Joža Joker već je tada donijela odluku da se na neki način, prije ili kasnije, osveti „izdajici“ Tomislavu Karamarku.

U intervjuu koji je dao tjedniku Nacional 5. lipnja 2015., povodom izlaska iz tiska knjige „Politika i domovina“, Josip Manolić javno je optužio Karamarka da je bio – agent Udbe.

Na pitanje novinara „Je li točna priča da je Karamarko bio agent Udbe zato što su ga ucijenili?“, Manolić je odgovorio: „Da, ucijenili su ga. Imao je neku vezu sa sitnim kriminalom, policija je došla do toga pa je on, kako se ne bi kompromitirao pred roditeljima i pred svojim prijateljima na fakultetu, prihvatio suradnju. A oni su mu zauzvrat zakamuflirali te sitne veze s kriminalcima.“

Bez ozbiljnoga razmišljanja o tomu kako bi mogao izgledati sudski proces, Karamarko je najprije najavio, a zatim i tužio Manolića za klevetu.

Epilog sudskoga postupka pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu nije bilo teško predvidjeti: Josip Manolić oslobođen je 2. ožujka 2018. optužbe da je oklevetao Tomislava Karamarka kad je u ranije spomenutom intervjuu izjavio da je bio doušnik Udbe.

Sud je donio takvu odluku jer su tri ključna svjedoka obrane, suradnika i štićenika Jože Jokera – Stipe Mesić, dr. Krunislav Olujić i prof.dr. Ante Barišić – potvrdili tvrdnju svoga špijunskog gurua.

Evo kako su to učinili:

Stipe Mesić: “Na jednom sastanku na kojem smo bili predsjednik Franjo Tuđman, Josip Manolić i ja, Tuđman nas je pitao: ‘Čujte, ljudi, ja dobivam informacije da su tu neki radili za obavještajne službe, a sad su vrlo glasni. Što da radimo s njima?’. Na to je Joža Manolić rekao da nema veze što su oni radili sa Službom, da ih sada treba pustiti jer su korisni i govore čak ono što se drugi ne usuđuju. Rekao je i da će, ako naš projekt preuzimanja vlasti uspije, ti ljudi biti nagrađeni, a ako ne uspije, oni su i ovako i onako bili na zadatku. U tom kontekstu Manolić je spomenuo i Karamarka, ali njegova uloga nije bila značajna.”

Dr. Krunislav Olujić: “Razgovarali smo u Predsjednikovu uredu, a Tuđman je izrekao konstataciju o udbašima koji ga okružuju. Govoreći o ‘sovi ušari’ i ‘malom konfidentu’, ljutito je šakom lupio o stol na kojem su bili fascikli, a na njima je pisalo Šeks V. i Karamarko T.“

Dr. Ante Barišić: "Kao operativni radnik SDS-a bio sam neposredno uključen u postupanju u okviru grupne operativne obrade naziva ‘Trs‘, a koja se u kontinuitetu odvijala od 1981. do 1990. Nositelji te obrade bili su centri SDS-a Zagreb i Split, a svrha operativne grupne obrade ‘Trs‘ bila je kontroliranje žarišta tzv. neprijateljske djelatnosti koja se manifestirala u vidu aktivnosti određenih vjerskih zajednica i u svrhu identifikacije nositelja tih djelatnosti. U dokumentaciji o grupnoj obradi nema izravne tvrdnje da je privatni tužitelj (Tomislav Karamarko) doušnik Udbe, odnosno u okviru naše Službe, ali to se može iščitati iz sadržaja dokumentacije koja se nalazi u arhivima. Dokumentaciju sam ja osobno pisao i potpisao pa bi uvid u dosje operativne grupne obrade ‘Trs‘ dao odgovor na sva pitanje. Ne smijem reći u kojemu je svojstvu bio privatni tužitelj naveden u toj dokumentaciji jer se to sve može utvrditi uvidom u tu dokumentaciju."

Autoritet institucija koje su stajale i životopisi svjedoka optužbe (Mesić je bio predsjednik hrvatske Vlade, predsjednik SFRJ i predsjednik RH; Olujić predsjednik Vrhovnog suda RH i predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, a Barišić Tuđmanov savjetnik – na taj ga je položaj prošvercao Manolić - bivši šef odsjeka Službe državne sigurnosti u Zagrebu od 1980. do 1990. te sveučilišni profesor) ostavili su Karamarka bez ikakve šanse u procesu traženja pravde i istine pred sudom.

Stipe Mesić dodjeljuje 20. lipnja 2008. Joži Jokeru odlikovanje Velereda kraljice Jelene s lentom i Danicom.

Isto je odlikovanje toga dana dobio i dr. Ivo Sanader.

Hrvatska fascinacija Zlima

Za Josipa Manolića donošenje odluke o bezrezervnoj potpori predsjedničkome kandidatu Zoranu Milanoviću bila je laka i logična. U njegovoj svijesti KGK simbol je metaforičkoga drugog ubojstva Josipa Broza Tita; Miroslav Škoro po tome se nimalo ne razlikuje, dok je Zoran Milanović ne samo „antifašist“ i „titoist“ nego i zaštitnik ljudi do kojima je Joži Jokeru jedino istinski stalo: bivših agenata Udbe i KOS-a koji su, kako je napisao, „ipak izabrali pravu (hrvatsku) stranu“ i koji su „odlučili prkositi svjesni tereta (udbaškoga, kosovskog) koji nose“.

Činjenica što je Zoran Milanović 28. lipnja 2013. Saboru nametnuo izmjene "Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije" (Lex Perković) kojim je pokušao spriječiti izručenje Josipa Perkovića, Zdravka Mustača i drugih nalogodavaca i počinitelja političkih ubojstava u zemljama Europske unije prije 7. kolovoza 2002. pretvorilo je današnjeg „Predsjednika s karakterom“ u omiljenoga Manolićeva junaka.

Što se odnosa Josipa Manolića prema istini i laži tiče, najbolja je ilustracija za taj odnos njegov prilog za moju neobjavljenu knjigu „Ljudi koji su stvarali Hrvatsku“, koju sam planirao pisati pradavne 1994.

Iz opsežnoga životopisnog zapisa (21 stranica), ovdje objavljujem faksimil dijela 6. stranice koji izvrsno ilustrira svijest i savjest Jože Jokera. U tekstu koji je diktirao i koji je otisnut stoji da je njegov brat Slavko „poginuo 1941. godine na Kordunu kao pripadnik ustaške pripremne bojne“. U naknadnoj rukopisnoj intervenciji riječ „ustaške“ promijenio je u „neprijateljske“.

Podjednako je zanimljiva i druga redaktura. Opisujući svoj posao načelnika Ozne na području Bjelovara, piše kako je njemu podređeni Joso Vasliljević „pobio desetak ljudi pohvatanih u 'češljanju terena' tražeći križare“. Nakon što je promislio i zaključio kako bi mogao biti odgovoran po zapovjednoj odgovornosti za ubojstvo desetak ljudi, rukopisom je umjesto „pobio“ napisao „nanio teške protuzakonitosti prema ljudima“.

Faksimil dijela opsežnog (21 stranica) životopisnoga zapisa koje mi je za nesuđenu knjigu „Ljudi koji su stvarali Hrvatsku“ Josip Manolić napisao i uručio u ožujku 1994.

Što mogu napisati u zaključnom osvrtu na fenomen Jože Jokera i njegove javne potpore predsjedničkom kandidatu Zoranu Milanoviću te o velikom interesu medija i javnosti za Manolićev privatni i politički život?

Što se interesa javnosti tiče, može se kazati da živimo u vremenu i civilizaciji koja je opsjednuta i fascinirana tamnom stranom ljudske prirode i antijunacima koji ju utjelovljuju.

Radi se o civilizaciji u kojoj dobro i plemenito postaju dosadnima, a zlo i zli „seksi“ i „kul“ (cool).

Doduše, ljudska fascinacija s palim anđelima, vitezovima tame, sotonama i vrazima prati ljudsku prirodu od prapočela. Jedna od najčešćih moralnih i metafizičkih kritika „Izgubljenog raja“ Johna Miltona počiva na tezi da je Sotonu, Zloga, vlastitim pjesničkim genijem pretvorio u tragičnoga junaka koji kod čitatelja izaziva osjećaje razumijevanja, pa i sućuti.
Genijalni mistik i ilustrator Izgubljenoga raja William Blake rekao je kako je Milton bio „iz đavolje stranke, iako to nije znao“.

Kad je Joža Joker u pitanju, brojni novinari, nesvjesno, postaju također članovima „njegove stranke, a da toga nisu svjesni“. U prologu intervjuu koji je objavio u Jutarnjem listu, novinar Zlatko Šimić ovako čitateljima predstavlja svoga junaka: „Dok smo sjedili u pivnici, potezali smo i teška pitanja iz njegove i naše prošlosti, ali popularni Joža na sva naša pitanja smireno je odgovarao. Pišemo popularni jer u to smo se i uvjerili kada smo u susretu s mladima koji su ga susretali vidjeli simpatije i poštovanje prema vitalnom starčeku o kojem se informiraju preko društvenih mreža poput Facebook stranice.“

Vjerojatno i „predsjednik s karakterom“ Zoran Milanović vjeruje da je javnu potporu za vlastitu kandidaturu dobio od „vitalnoga starčeka“ koji je, uz to, kako kaže politička legenda bio „najbliži suradnik i prijatelj Franje Tuđmana“.

Nadam se da je esej koji privodim kraju pokazao kako se iza „vitalnoga starčeka“ skriva čovjek satkan od zluradosti, zlopamćenja, sa strasnom željom za osvetom i uništenjem svega i svakog tko mu nije odan i vjeran. Ukratko: vječni titoist i vječni oznaš-udbaš Joža Joker!

dr. sc. Slaven Letica
Hrvatski tjednik