Uz sedamdesetu godišnjicu smrti Vladimira Nazora
Zadnjih se godina u nas vode raspre o ulozi velikoga hrvatskoga pjesnika, prozaika i prevoditelja Vladimira Nazora (1876. - 1949.) u partizanskome pokretu, načinu odlaska u partizane, dragovoljnome ili pod pritiskom, odnosno pod ucjenom komunističko-staljinističkih agitatora i prihvaćanja doktrine kojoj nikada do odlaska preko Kupe, s Ivanom Goranom Kovačićem, nije istinski pripadao. Potpuna istina ni izdaleka nije razvidna. No vrijedilo bi izložiti različite činjenice koje su pred nama, kao i potaknuti nova istraživanja kako bi se pjesniku hrvatskih kraljeva i hrvatske povijesti dalo istinito i cjelovito mjesto u našoj književnosti, kulturi i hrvatskome narodu. U tom prikazu koristit ćemo se tekstovima pojedinih važnih protagonista o Nazorovu životu i djelu: Milivoja Magdića (1900. - 1948.), hrvatskoga novinara i publicista, izručenoga od strane Britanaca iz Rima, osuđenoga na montiranom procesu od partizanskih vlasti 1947. i pogubljenoga 1948. godine.
Magdića se smatra jednim od najvećih hrvatskih novinara i publicista između dvaju ratova, koji je od prvotnih komunističkih zabluda sredinom tridesetih godina, pristupio hrvatskom nacionalističkom pokretu, katoličanstvu i hrvatskoj državi. Bio je jedan od ključnih novinara tjednika Spremnost. Za ilustraciju teme o Nazoru vrijedno je istaknuti Magdićev tekst objavljen u Spremnosti 1944. pod naslovom Od Rieči do Djela. Slijedi izvješće partizanskoga djelatnika Prvoslava Vasiljevića o razgovoru s Nazorom o pitanju uporabe hrvatskog književnog jezika na tlu Hrvatske. Vrijedno je zabilježiti sjećanja Bogdana Radice o njegovu neuspješnom pokušaju posjeta Vladimiru Nazoru u Zagrebu, uoči Radičina povratka/bijega u SAD. Posebno su važna sjećanja dr. Nedjeljka Mihanovića o susretima i razgovorima s mons. Svetozarom Rittigom i Nazorovom sestrom Irmom, koja je zabilježio u razgovoru s Mihanovićem pater Božidar Nadj. O kontroverznosti i ideološkim mijenama kod Nazora navodim i mišljenje akademika Dubravka Jelčića iz njegove Povijesti hrvatske književnosti. Priča o velikome pjesniku još ni izdaleka nije završena. Pa krenimo redom.
Odlazak u šumu - raskorak riječi i djela
Naime, nakon iznenadnoga i kontroverznoga odlaska u partizane Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića (1942.), nastao je u NDH muk i nevjerica. Što je ovu dvojicu, napose Nazora, nagnalo da odu u šumu, partizanima, kad to već nije učinio bard lijeve misli Miroslav Krleža? Javljale su se različite teorije: da su ih partizani oteli, da su njih dvojica zbog posebno prijateljskih odnosa htjeli zajedno napustiti Zagreb, da je taj njihov čin izraz njihova jugoslavenstva, otpora NDH s približavanjem partizanskom pokretu i sl. Nijedna od tih inačica nikada u cijelosti nije rasvijetljena. No nakon početnoga šoka, napose u redovima vlasti, počele su kapati različite informacije i informacije, no opet ni one nisu davale odgovor na pitanje što je ostarjeloga pjesnika hrvatskih kraljeva otjeralo u šumu, ideološkom pokretu za koji Nazor nikada do tada nije imao biranih riječi. To pitanje u tekstu: Od Rieči do Djela sebi postavlja Milivoj Magdić. On drži da se odgovor nazire u Nazorovoj zbirci pjesama Pjesme partizanske (1943.) u kojima se na relaciju - odnos riječi i djela - Nazor pozvao na talijanskoga pjesnika i političara Gabriela D'Annunzija. Njegov revolucionarni polet s nakanom prijelaza s riječi na djela, Magdić je usporedio s Nazorovim mišljenjem kako je u svom životu i sam osjetio da i u njega između riječi i djela postoji praznina, a da je ta praznina - taj njegov život - bio potpuno nepjesnički. Tu prazninu pjesnik Nazor, baš kao i D'Annunzio, htio je popuniti odlaskom u partizane. A kako tu prazninu, pjesnik hrvatskih kraljeva popunjava, vidljivo je u pjesmi Razgovor s mrtvim i u pjesmi Durmitor.
Analizirajući te pjesme Magdić navodi kako se ovaj hrvatski D'Annunzio odlučio za sjekire, požar i mržnju, opravdavajući svoju prošlost i šutnju s današnjim stanjem. Sličan primjer Magdić nalazi i kod partizanskoga pjesnika Branka Ćopića u zbirci pjesama Ognjeno rađanje domovine, u kojoj pjesnik krvoločno doziva: Hej, heej, djeco, vučadi rasla u gori/ Napried, ne stojte, napried!/Žestoko, rajo! Obori! Sličan njima je i Radovan Zogović. Magdić se dalje pita je li Nazor svojim odlaskom u partizane riješio svoj nesklad između Riječi i Djela - pjesničkim sjekirama, požarima i mržnjom?! On je samo oponašao D'Annunzija, kao da je na njega djelovao vanjski izgled D'Annunzija izletom u političku stvarnost. Dok se D'Annunzio borio za imperijalne ciljeve svoje domovine, Vladimir je Nazor postao bijedna marioneta u rukama rafiniranih boljševičkih taktičara. Nazoru u partizanima nije omogućeno prebroditi svoj ponor između Riječi i Djela. On je postao obični politički propagator koji je sebe sama zavaravao o svojoj mladosti! Ja se osjećam sada zdravijim i jačim nego prije: čini mi se da sam se s partizanima pomladio, ja više nisam star, staroga druga Nazora više nema!? U tome Magdić kod Nazora vidi infantilnost starca koja ga je i odvela u šumu i koja je pokazala kako više nije gospodar svojih čina. Nazoru je povlađivao i Moša Pijade koji ga je prozvao najmlađim hrvatskim pjesnikom!
Putem kojim je krenuo Nazor, ne rješavaju se ovakve dvojbe i problemi; jer pripadati eliti jednoga naroda znači i snositi odgovornost, za svoje riječi i djela. Magdić zaključuje kako neki pripadnici naše elite nisu o tomu vodili računa, a napose ne Vladimir Nazor, koji je na taj način prestao biti pripadnikom elite i postao oruđem u rukama čovjeka-gomile. (Izraz čovjek-gomila dio je filozofskoga svjetonazora španjolskoga filozofa Ortege y Gasseta, op. a.). Magdić je u odgovornosti spram svjetonazora Nazora i Cesarca, etičku prednost dao Cesarcu, držeći njegovo ljevičarstvo iskrenim i poštenim, za razliku od Nazora čija je partizanija bila plod njegovih unutrašnjih dvojba, protuslovlja i taštine, praznine – koju nikada nije popunio odlaskom u partizaniju. I pitanje je pod kojim je uvjetima Nazor pisao te pjesme –ode –inače njemu posve stranom svjetonazoru?! U Pjesmama partizanskima, Legendama o drugu Titu i posthumnim Himnama i odama nije dosegnuo ranije pjesničke standarde, premda je u nekim pjesmama (npr. Krutim se, 1943. i Slova na kamenu, 1943. ta razina ostala koliko toliko uočljivom). U tom Nazorovu ciklusu dominira patetika, mitomanija, aktivizam, partijske davorije i pohvalnice - sve u duhu ondašnjega komunističkog agitpropa, i posve su ispod razine njegova ranijega pjesništva. No ta tematika pripada nekom drugom osvrtu!
U Hrvatskoj treba biti hrvatski jezik
Koliko su Magdićeve ocjene o tomu da je Nazor postao puko oruđe Titovih staljinista bile dalekosežne i točne, vidljivo je iz njegova položaja, uoči i po završetku rata. Ponajprije iz Izvješća jednoga partizanskog aktivista (Prvoslav Vasiljević) o razgovoru s predsjednikom Zavnoha Vladimirom Nazorom o njegovu prosvjedu zbog unošenja i nametanja na tlu Hrvatske jezika beogradske čaršije. Nazor je doslovno upozorio Vasiljevića i predstavnike jugoslavensko-srpskih informativnih glasila i biltena da, dok djeluju na teritoriju Hrvatske, moraju pisati hrvatski, odnosno sve što iz Hrvatske izlazi i u nju ulazi, mora biti na hrvatskom jeziku. A tko ne zna hrvatski, ne može u njima ni raditi. O tom razgovoru Vasiljević kao načelnik Ozne izvješćuje Aleksandra Rankovića (u rujnu 1944. iz Topuskoga) i Milovana Đilasa, s uputom da s tim izvješćem treba biti upoznat i drug Bevc (Edvard Kardelj, op.a.). Dakle Đilas, Ranković (Ozna) i Bevc, ali nitko iz hrvatskih redova!
Zanimljiva je glede toga Izvješća preporuka Đilasa: Učiniti kraj ovim ispadima (čijim, op. a.) i pronaći inspiratora (kojega, op.a.) - to je moje mišljenje - javlja Đido! Iz Vasiljevićeva izvješća vidljiva je njegova osuda Nazora kao hrvatskoga nacionalista, a Vasiljević kaže kako ga je u razgovoru, kao Srbina više puta uvrijedio, a da on nije imao ingerencija da protuslovi predsjedniku hrvatske države! Već iz ovoga izvješća vidljivo je kako ostarjeli Nazor nije imao nikakav utjecaj ni na što, pa čak ni na pitanje hrvatskoga jezika, bez obzira na to što se volio titulirati predsjednikom Zavnoha i predsjednikom hrvatske države. Dakle već 1944. godine počinje isljeđivanje Nazora kao predsjednika hrvatske države! Poslije rata Nazor stoluje u Zagrebu, a do njega se nije moglo doći. U svojim uspomenama iz 1945. godine (Hrvatska 1945.) piše i Bogdan Radica: Nazora je u tome velikome strahu Zagreba 1945. bilo nemoguće vidjeti. On je bio pod nadzorom Ozne. Čovjek koji vas je mogao uvesti k Nazoru bio je neki primitivac i analfabet Mile Počuča. Srbin iz Hrvatske, u svakom je Hrvatu vidio ustašu. On je, netom me je ugledao, donio odluku da ja, hrvatski novinar iz Amerike, ne smijem prići Nazoru. Tako Vladimira Nazora nikad nisam vidio. Taj Mile Počuča bio je tipični Srbin koji je u Zagrebu htio svakome pokazati kako su hrvatska vremena u Zagrebu prošla. U to vrijeme su, naime, Srbi preplavili Zagreb, otvarali i po Zagrebu srpske knjižare i srpske prodavaonice. Biti Srbin u to vrijeme značilo je biti vlast. I dalje: Svi ti Nazori, Bakarići, Krstulovići, Krleže primali su sve to (obezvrjeđivanje i ponižavanje svega hrvatskog (op. a.) bez otpora i cinično, dok je Tito s podsmjesima trljao ruke i presvlačio svoja bezbrojna odjela da bi se, valjda, izgubio trag krvi koja se lila potocima.
Do smrti u potpunoj izolaciji - u rukama Mile Počuče
Nedjeljko Mihanović u razgovorima sa sestrom Vladimira Nazora Irmom došao je do daljnjih spoznaja o potpunoj izoliranosti Nazora, čak i od vlastite sestre. Vrhunac zločina prema ostarjelome, prevarenom i naivnom hrvatskom pjesniku bio je, kada ga njegova sestra nije mogla posjetiti u bolničkoj sobi, ispred koje su s puškama na gotovs stajala dva partizanska oficira, i prema njezinim riječima uskraćivanju vlasti na djelotvornu liječničku pomoć. Na kraju su ga pokopali, kao katoličkoga vjernika uz vojne plotune, bez svećenika i križa na posljednjem počivalištu (?!). O tomu je, među inim, zapisao Nedjeljko Mihanović, u ulozi urednika knjige: Vladimir Nazor: Ja vjerujem - Poezija religioznog nadahnuća, Glas Koncila, Zagreb, 2014.
(…) Podatak o njegovu odlasku u partizane, koji se ovdje prvi put iznosi, saznao sam prije šezdeset i dvije godine, u kasnu jesen 1952., kada sam zbog reguliranja moga dotadašnjeg sjemenišnog školovanja razgovarao s monsinjorom Svetozarom Rittigom, predsjednikom Komisije za vjerske poslove, a njegovim posredovanjem i s Nazorovom sestrom, gospođom Irmom, u njezinu stanu u Zagrebu u Gregorijančevoj ulici 36. Nastavlja Mihanović: U jedno hladno jesensko jutro, krajem mjeseca studenoga, došao sam po dogovoru u crkvu sv. Marka na Gornjem gradu, u kojoj je velečasni Rittig svakoga dana u 9 sati služio misu. Kad smo nakon mise izišli iz crkve, bila je obvezna zagrebačka hladna magla. Monsinjor Rittig predložio je da pođemo njegovim automobilom, u njegov stan u Nazorovoj ulici br. 61. Kola je vozio njegov osobni šofer. Ušli smo u ugodno zagrijani stan, u sobu za blagovanje. Poslije podužeg razgovora o nekim školskim problemima Rittig me je zamolio da obavim jedan razgovor s Nazorovom sestrom Irmom i da ga o tome obavijestim. Predao mi je jedan paket da ga izručim Nazorovoj sestri.
Sutradan sam otišao u vilu u Gregorijančevoj ulici i najavio se gospođi Irmi da dolazim po preporuci velečasnoga Rittiga. Predao sam joj njegov paket i gotovo kao da se dugo poznajemo otpočeli razgovor. Među nama se ubrzo razvio srdačan odnos, posebice nakon utvrđivanja zajedničkih poljičkih korijena. Monsinjora Rittiga je posebice određeno zanimalo da sazna, kako je došlo do državnoga ceremonijala, koji se održao prigodom Nazorova sprovoda. Gospođa Irma raspričala se na dugo i široko, od trenutka odvlačenja njezina brata u partizane do smrti i pokopa. Ograničit ću se ovom prigodom da taj razgovor iznesem ukratko. A najznačajnije je u svemu to, što sam tada saznao u svezi s Nazorovim „odlaskom“ u partizane. Do toga je došlo ovako.
Prema izjavi gospođe Irme, njezin brat nije svojevoljno otišao među partizane. On je 29. prosinca 1942. od partizanskoga obavještajca i agenta agitpropa Ive Marinkovića lukavo izveden iz stana, ubačen u automobil i bez vlastite pjesnikove privole odveden preko Kupe na partizansko područje. Pričala je kako je Marinković uvjeravao njezina brata da je policija ušla u trag njihovom druženju i da moraju biti na oprezu. (Marinković je ucjenjivao Nazora s nagradom koju mu je dodijelio poglavnik Pavelić na Antunovo 13. lipnja 1942., jer kako će to on opravdati kada oni uđu u Zagreb?!, op.a.) Uvjeravao ga je, da je najsigurnije da se spusti do automobila, koji čeka pred kućom, pa će obaviti razgovor na nekom tajnom mjestu. Ivan Goran Kovačić već je čekao u automobilu. A bila je snježna mećava. (Marinković je po kazivanju Josipa Manolića bio povjerenik KPH u Zagrebu. op.a.).
Gospođa Irma mi je tom prigodom, između ostaloga, kazala: 'Dragi Mihanoviću, oteli su mi ga živa, pa su mi ga kad je umro, oteli i mrtva. (Pri tome je ciljala na službeni državni sprovod, koji su partijske vlasti, zbog vanjskog efekta, priredile njezinu bratu. A obiteljski dogovor je bio da Nazorov sprovod bude obavljen u crkvi sv. Marka u Zagrebu i da obred predvodi monsinjor Svetozar Rittig. Rittigu je posebice smetalo, što je Nazor poput D'Annunzija vožen na vojničkom lafetu, kao kondotjer i ratni avanturist. A poznato je, da je D'Annunzio bio osoba kojega je Nazor kao pjesnika najviše cijenio, ali kao čovjeka i fašističkoga pripadnika najviše mrzio.)
Iz svekolikog pričanja gospođe Irme spoznavalo se kako je njezinu bratu bilo teško donijeti odluku o odlasku u partizane. To mu je dugoročno nagovaranje toliko zatrovalo život da je izgubio 17 kilograma na tjelesnoj težini. Teško mu je bilo napustiti udobnost vlastita doma i brižnu skrb svoje sestre. A i njegova pokretljivost, zbog reumatskih smetnja, bila je otežana. Iako je trajao rat, Nazor se mogao posvetiti pisanju i redigiranju svojih Sabranih djela koje je Hrvatski izdavalački bibliografski zavod u reprezentativnoj opremi izdavao. On nije bio čovjek politike. Prikovan uz radni stol, stajao je po strani od svakoga strančarstva i politikantstva, isključivo predan svome literarnom poslu.(…) I dalje: Umro je u zoru 19. lipnja (1949. op.a.) pod nerazjašnjenim okolnostima. Na njegovo uporno inzistiranje da mu dovedu u bolnicu sestru, tu želju mu nisu udovoljili. Postoji ozbiljna sumnja da je umro od podmuklog umorstva trovanjem. – Mrtvo je tijelo bilo balzamirano i izloženo u zgradi Hrvatskoga sabora na Trgu sv. Marka. S pogrebnom povorkom ispraćen je 21. lipnja iz sabornice i uz državnu pompu pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj. Dolaskom demokracije u Republiku Hrvatsku obitelj Vladimira Nazora na zagrebačkom je Mirogoju na spomenik, umjesto postojeće zvijezde petokrake, postavila križ.
Na kraju spomenute knjige nalazi se Razgovor s Dr. Nedjeljkom Mihanovićem što ga je vodio pater dr. sc. Božidar Nagy (str. 287. -300.) pod naslovom: Oteli su mi ga živa i oteli su mi ga mrtva, a isti razgovor u skraćenom je obliku objavljen u uskrsnom broju Glasa Koncila, br. 16., str. 19., od 20. travnja 2014. godine. Iz ovoga razgovora naglasio bih još samo dvije zanimljive pojedinosti. Prvi je spomenuo isusovac p. Stjepan Šimeta koji je još prije rata prijateljevao s Nazorom. Nakon rata slučajno se sreo s Nazorom na Trgu bana Josipa Jelačića, koji mu je, povukavši ga malo u stranu, rekao: E, moj padre, nismo se mi za ovo borili. I druga: U svome rukopisnome dnevniku Večernje bilješke Nazor je napisao: Doduše, dodijeliše mi čast, ali ne i vlast!
Da je svojoj sudbini i kontroverznosti doprinio i sam Nazor, piše u svojoj Povijesti hrvatske književnosti Dubravko Jelčić: Lako je uočiti, da je Nazor od početka miješao slavenstvo i hrvatstvo, hrvatstvo i jugoslavenstvo. Iz te neizdiferencirane nacionalne svijesti nije se izbavio nikada. Kao i Gjalskome, hrvatstvo i jugoslavenstvo ni njemu nije bilo protuslovno, štoviše, hrvatstvo mu nije bilo ni podređeno jugoslavenstvu nego koordinirano s njim. Zato je stvaranje Jugoslavije 1. prosinca 1918. pozdravio himničnom pjesmom Radost, koju je ponovio 1943. kada se u jeku građanskoga rata povukao iz Zagreba, s područja pod vlašću Nezavisne Države Hrvatske na područje vlasti zavnohovsko-komunističke Federalne Hrvatske.
Hrvatska javnost također nije zaboravila Nazoru da 1934. nije podupro tzv. Zagrebački memorandum, a da je na skupštinskim izborima 1935. glasovao za listu Bogoljuba Jeftića, što ga je izložilo bojkotu hrvatske javnosti.
Poslužio Titovoj vlasti koja ga je položila na lafet kao kondotjera i ratnoga avanturista
I danas nakon 70 godina od njegove smrti mnogo toga vezanoga uz njegov odlazak u partizane (u šumu kako se to govorilo!) i smrt ostaje nejasno. Mi smo izložili nekoliko različitih mišljenja i argumenata. Svi smjeraju traženju istine. No ono što posebice ostaje zapamćeno, ponižavajući je odnos komunističkih vlasti prema velikome pjesniku, koje su mu dodijelile čast (s potpunom kontrolom Ozne, op.a.) bez ikakve vlasti. Ostao je predmetom manipulacija, tada, ali i po mnogo čemu do dana današnjega. Ostaje nerazjašnjenom i smrt njegova prijatelja Ivana Gorana Kovačića. U srpskoj se javnosti već dugo govori kako Gorana Kovačića nisu ubili četnici, kako se to desetljećima službeno tvrdilo, već partizani jer je shvatio kamo je došao i kako je njegov izbor očito bio posve kriv. Što god bilo, a istina se nikada ne će moći skriti, i jedan i drugi poslužili su u tom trenutku Titovoj komunističkoj vlasti i propagandi. No istina polako dolazi na vrata! Među brojnim skrivenim istinama obitelj velikoga pjesnika mogla bi službeno zatražiti ekshumaciju Nazorova tijela kako bi se, kao što je bio slučaj sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, ustvrdio uzrok smrti, odnosno razlozi zbog kojih je njegovoj sestri Irmi, u Nazorovoj bolesti i pred smrt, onemogućen posjet bratu i spoznaja o naravi bolesti i liječenju. Kao ni drugima koji su ga poznavali i prijateljevali s njim!? Jedino Mili Počuči i Titovim oficirima sa šmajserima na gotovs ispred Nazorove bolesničke sobe. A u sobi je očito sve bilo po pravilima Rankovićeve Ozne! O svim navedenim i brojnim drugim temama iz djela i života hrvatskoga pjesnika Vladimira Nazora, a u prigodi obilježavanja sedamdesete godišnjice smrti, hrvatske kulturno-povijesne i književničke ustanove, mogle bi se očitovati znanstvenim simpozijem sa zadaćom utvrđivanja pune istine.
Mijo Ivurek
Hrvatatski tjednik