Bez zakona o hrvatskom jeziku Povjerenstvo o normizaciji zemljopisnih imena gotovo je suvišno

Prošlo je šest godina otkako je nekadašnji ministar znanosti Željko Jovanović ukinuo Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Od tada su se promijenila dva ministra, koja su javno obećavali ponovno uspostaviti Vijeće, ali od toga nije bilo ništa. Početkom lipnja 2017. stupila je na dužnost nova ministrica znanosti Blaženka Divjak koja se do sada nije javno očitovala kani li ponovno pokrenuti rad spomenutoga vijeća. Na pismeni upit kani li Ministarstvo zanosti i obrazovanja hrvatskoj Vladi predložiti ponovno osnivanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika upućen njezinoj službi za odnose s javnošću nismo dobili odgovor. Na televizijskim kanalima svenazočna ministrica kao da je u kampanji za predsjednicu države, izjavljuje kako građane zanimaju samo rješenja, a ona ih nudi. Možda bi bilo dobro da ponudi rješenje u svezi s Vijećem za normu hrvatskoga standardnog jezika, koje ne traže samo jezikoslovci nego je nasušna potreba svakoga živoga jezika, pa i hrvatskoga.

Da je tomu tako, potvrđuje odluka hrvatske Vlade, koja je 28. ožujka imenovala Povjerenstvo za standardizaciju geografskih imena, koje ima, uz ino, zadatak utvrditi načela pisanja i uporabe stranih zemljopisnih imena u obrazovanju, znanosti, hrvatskoj diplomaciji, davati prijedloge i preporuke standardizacije zemljopisnih imena u Hrvatskoj i takvih stranih imena te preporuke za poboljšanje registra tih imena. Za predsjednika 12-članoga Povjerenstva imenovan je ravnatelj Državne geodetske uprave Damir Šantek. Članovi povjerenstva uglavnom su stručnjaci iz područja prirodoslovlja. Lingvističke naobrazbe u tome povjerenstvu je Goranka Blagus Bartolec s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ). Da se izvršna vlast 2013. godine nije grubo umiješala u jezikoslovlje, ne bismo došli u situaciju, šest godina poslije, da hrvatska Vlada imenuje 'specijalizirano povjerenstvo' za toponime, već bi taj posao obavilo Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. I svakako, to se povjerenstvo ne bi zvalo za standardizaciju geografskih, nego zemljopisnih imena. Ako bi se nastavila ovakva praksa moglo bi se dogoditi da za svako jezično pitanje ili prijepor bude imenovano, zasebno, novo povjerenstvo. To bi bila prava šuma povjerenstava. Hrvatski pravopis, autora Babić, Finka, Moguš (V. prerađeno izdanje, ŠK, 2000.) jasno definira pisanje riječi iz drugih jezika pa i nazive gradova i država.

Dakle pravila su već poznata. I ne samo to, nego je poznat i popis hrvatskih naziva država i pravila o pisanju naseljenih mjesta, kako naših tako i tuđih. Stvar je u tomu da ih se prema pravilima poštuje, a nedoumice i prijepore rješava Vijeće za normu. Iskustvo pokazuje da preporuke, bez zakonske snage, nisu djelotvorne, da najčešće ostaju mrtvo slovo na papiru. Zato bi trebalo najprije ponovno pokrenuti rad Vijeća za normu, čiji bi prvi zadatak bio predložiti hrvatskoj Vladi prijedlog zakona o porabi hrvatskog jezika. Otvara se još jedno pitanje: hoće li to novo povjerenstvo ozakoniti pisanje Bleiburg i blajburški kako traži IHJJ ili će preporučiti Bleiburg i bleiburški kako traži hrvatska pravopisna tradicija. Moguć je prvi ishod jer u tom povjerenstvu sjedi kao članica navedena zaposlenica IHJJ-a, ujedno i autorica Hrvatskog pravopisa, koji traži pisanje blajburški umjesto bleiburški. Hoće li se ulica u Splitu i Zadru od sada zvati Blajburških žrtava ili Bleiburških žrtava? Hoće li izaslanica ravnatelja IHJJ-a u povjerenstvu uspjeti nagovoriti ostale članove da odstupe od uvriježene hrvatske tradicije i priklone se srbijanskoj?

Zašto je potrebno Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika?

Vijeće za normu trebalo bi biti znakom državne skrbi o hrvatskom jeziku kao o nacionalnoj vrijednosti i kulturnom dobru jer bez takva Vijeća svijest o tomu stalno će slabjeti. Time će slabjeti i nacionalna svijest i pozitivna spoznaja vlastitoga jezika kao dijela hrvatskoga identiteta i kulture. Vijeće za normu ne može raditi bez Zakona o hrvatskom jeziku, koji bi trebao prethoditi osnutku Vijeća kao provedbenoga tijela zakonskih odredaba. Bez toga će se samo nastaviti posvemašnji jezični nered koji se očituje i u novoj obrazovnoj reformi, koja ne vodi računa o hrvatskom jeziku kao identitetskoj i kulturnoj sastavnici, pa čak u samom nazivu koristi ishitrenu kovanicu kurikulum, umjesto kurikul ili uputnik. Jezik kojim je pisan tekst reforme ne bi izdržao imalo ozbiljniju lekturu, a u medijima je na udaru prave poplave anglizama. Nepotrebni anglizmi slabe jezičnu kulturu i bacaju je do samoga dna. Političari kad hoće protivnika "zadiviti ili umiriti", ne služe se hrvatskim izrekama nego engleskim frazama. Time samo daju povoda za komične izreke, pa tako imamo: city race, food bazar, plastik fri adventura itd. Što to uopće i na kojem jeziku znači? Vijeće za normu trebalo bi biti sastavljeno od vrsnih, a ne podobnih jezikoslovaca, onih jezikoslovaca o kojima govore njihovi radovi.

Na čelu prvoga Vijeća bio je ak. Stjepan Babić, a na čelu drugoga ak. Radoslav Katičić. Na taj bi se način, ugledajući se na njihovu izvrsnost, održavala i primjerena razina jezikoslovnih istraživanja i rezultata pa ne bismo spali na priručnike za osnovnu školu koje radi brze zarade 'štanca' IHJJ. Bez Vijeća nema normativnoga oslonca i arbitra u jezičnim pitanjima koja su sporna. Nema odgovara na provokacije sa srpske strane o tomu da je hrvatski 'odmetnuti' srpski (16. međunarodni kongres slavista u Beogradu, od 20. do 27. kolovoza 2018.) kao i zadovoljavajućega hrvatskoga odgovora na Deklaraciju o zajedničkom jeziku (Sarajevo, 30. ožujak 2017.). Ured Predsjednice i Ured predsjednika Vlade nemaju jezikoslovne snage za to, a oni koji bi trebali odgovarati na provokacije, sjede na tom istom kongresu, čitaju Deklaraciju o zajedničkom jeziku, bez riječi i ne odgovarajući ni na što, nego osluškujući politički žamor, ravnaju se prema politici, a ne prema istini o hrvatskom jeziku. Zbog potpune znanstvene nekompetentnosti, njihov položaj ovisi isključivo o političkom posluhu i političkim poznanstvima i vezama.

Predsjednik Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika Radoslav Katičić upozoravao je kako jezik pripada jezikoslovcima, a ne politici i izvršnoj vlasti, kao u doba Khuena Hedervaryja. Znao je reći - svaka sila za vremena. Međutim, ako je suditi po sudbini Vijeća za normu, kao da je ta sudbina 'dulja' od vremena. Katičić je jasno govorio kako Hrvatskoj treba zakon koji propisuje porabu hrvatskoga jezika i zabranjuje njegovo potiskivanje na bilo koji način. Zorni primjer kako je potisnut hrvatski jezik, glavna je zagrebačka ulica od Trga bana Jelačića, Ilica (od Trga bana Jelačića do Frankopanske ulice) u kojoj gotovo da nema hrvatskoga naziva trgovine, osim prodavaonice kolača i konditorskih proizvoda. 'Ne treba zakon o tome kakav treba biti hrvatski jezik. To je stvar naobrazbe i valjanoga školovanja. Takav bi zakon hrvatskome jeziku i Hrvatskoj nanosio samo štetu', rekao je Katičić u intervjuu Hrvatskom tjedniku, 14. ožujka 2013.

Dva mandata na čelu IHJJ-a bez autorske knjige

O hrvatskom jeziku u bivšoj državi najviše je skrbila Matica hrvatska. Njezinim zatiranjem 1971. nastaje velika praznina. Osnivanjem Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao zasebne ustanove, očekivalo se da će ta skrb prijeći na tu ustanovu i da će se praznina popuniti na korist hrvatskomu jeziku. Matica je pokušala s Hrvatskim pravopisom, ali to je dovelo do jezikoslovnih prijepora, a ne rješenja. Neuspio je bio i pokušaj u svezi s nacrtom Zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika (2013.). Čini se da svaki novi predsjednik Matice izvlači zakon o jeziku kao svoj izborni adut. Hrvatska Vlada nije se zainteresirala za taj prijedlog, što je bilo teško i očekivati, jer je njen ministar Jovanović ukinuo Vijeće za normu i time otvorio nesmetani put za izradbu novoga tzv. jedinstvenoga pravopisa. Taj posao povjeren je ravnatelju Željku Joziću. Nasuprot mišljenju struke, kako pravopis nije potreban, upustio se u izradbu Hrvatskoga pravopisa, koji je uglavnom postao izvor zarade.

Govorilo se o besplatnom pravopisu i optuživalo ranije autore na velikim zaradama od pravopisu. Sve je bilo bacanje prašine u oči. Kad je zarada od pravopisa u IHJJ počela opadati, predloženo je Hrvatskom saboru da proglasi Dan glagoljice i glagoljaštva. Pritom se zaboravilo da hrvatsko pismo nije samo glagoljica. No sve je opet pretvoreno u trgovinu, u IHJJ se računalo na zaradu od prodaje kišobrana ukrašenih slovima glagoljice. Nedavno uz Dan znakovnog jezika moglo se na mrežnim stranicama IHJJ sudjelovati u kvizu znakovnoga jezika. Tako se znanstvena ustanova pretvorila u jeftinu igraonicu. Kviz znakovnoga jezika održavao se na stranicama Instituta pod nazivom: Nauči slova znakovnog jezika. Je li to posao IHJJ-a? Osim toga, koja su to slova znakovnoga jezika? U znakovnom sporazumijevanju ne postoje slova nego znakovi. Pravopis regulira normu pravopisanja, a ne znakove. Kviz o znakovnome jeziku više bi odgovarao mrežnim stranicama nekoga školskog portala. No, kako bilo, približava se kraj drugoga mandata aktualnome ravnatelju IHJJ-a Željku Joziću koji se zakonski nema pravo natjecati po treći put na tu dužnost. Predviđajući dolazak HDZ-a na vlast i strahujući od eventualne smjene, svojedobno je nekoliko mjeseci ranije raspisan natječaj i obavljen reizbor.

Za ravnatelja IHJJ-a, prema postojećem Statutu, može biti izabrana osoba koja je znanstveni suradnik, što je najniže znanstveno zvanje, sukladno zvanju docenta na fakultetima. Za to je zvanje dostatno imati doktorat i nekoliko radova. Tako reguliranim uvjetima bez sumnje obezvrjeđuje se IHJJ jer je to prenisko zvanje za ravnatelja. Ravnatelj ne mora čak imati ni autorsku knjigu, a Željko Jozić, nakon sedam godina ravnateljevanja još ju nema. Nekoliko puta najavljivao je knjigu 'Govori slavonske i bosanske Posavine - Štitar i Donja Mahala', ali još nije ugledala svjetlo dana. Zašto nijedno Upravno vijeće nije primijenilo pravilo zbog kojega je morala napustiti dužnost bivša ravnateljica Dunja Rončević Brozović, iako je radila u vrlo složenim okolnostima - rješavanja prostora IHJJ-a itd.? U kuloarima se može čuti kako su Jozića u nekim 'kritičnim' trenutcima po njega zagovarali s lijeva, centra i s desna – podjednako – kako su intervencije u nekim trenutcima dolazile i od vrha vlasti. Svi su se upregli da znanstveno slabašnoga, ali spretnoga ravnatelja, osnaže i zaštite. Bit će da je bio koristan za ostvarivanje ciljeva koji nisu poznati, ali sudeći po institucijskoj šutnji u važnim trenutcima, mogu se nazrijeti. No, usprkos kuloarima, ostaje pitanje može li na čelu jednog takvog Instituta biti u dva mandata osoba koja praktično ima samo doktorat?

Do isteka mandata Joziću ostalo je nešto više od sedam mjeseci. Tek ćemo vidjeti hoće li aktualno Upravno vijeće IHJJ-a raspisati natječaj kao i prilikom prvoga reizbora, šest mjeseci ranije, budući da mu mandat istječe 15. svibnja 2020. U znanstvenim krugovima može se čuti kako ga već drugi put Matični odbor odbio promaknuti u zvanje znanstvenoga savjetnika, što je istovrijednica redovitom profesoru. Razlog je što nema autorsku knjigu, a i radovi su mu nezadovoljavajući. Kad je biran prije više godina u zvanje višega znanstvenoga suradnika (izvanredni profesor), imao je četveroautorsku knjigu i tada je bilo sporno je li uopće to dovoljno za izbor u višega znanstvenog suradnika i može li se uopće taj četvoroautorski zbornik smatrati knjigom. Vlastima kao nekada više odgovaraju politički podobni, negoli znanstveno izvrsni. Bez jačega glasa nacionalnih institucija, nema na vidiku snažnoga demokratskoga hrvatskog društva. Za čelna mjesta tih institucija potrebni su vrsni znanstvenici koji su istodobno politički hrabri suprotstaviti se vlasti kad to zatreba, kao što je to bilo kad nismo imali suverenu i neovisnu državu.

Marko Curać
Hrvatski tjednik