Hrvatski tjednik
 

 U pokušaju proboja četrnaestogodišnji vukovarski dječak Igor Černok zarobljen i mučki ubijen u Marincima pokraj Vukovara

Posljednjih sati u pokušaju obrane grada stanovnici i branitelji Vukovara morali su donijeti odluku koja će im zauvijek obilježiti životni put. Ostati i čekati obećanu evakuaciju, pasti u zarobljeništvo, biti ubijen, ili jednako riskirati život u pokušaju proboja? Nakon puna tri mjeseca borbe, granatiranja, stradanja, života u uvjetima nedostojnima ljudskih bića svaki je idući trenutak bio ispunjen istim strahom. Krenuti u proboj dok se obruč oko grada steže, ili ostati i riskirati milost i nemilost pri zarobljavanju od tadašnje JNA, paravojnih i dobrovoljačkih srpskih odreda Cernko2ili pasti u ruke osobnih osveta dojučerašnjih susjeda, kolega s posla, bivših supružnika i poznanika. Odluka o odlasku u proboj donosila se brzo, sabirući u sebi pojedinačno svako za i protiv.

Misli o ranjenim suborcima, roditeljima, djevojkama i mladićima kod dijela je prevagnula u korist ostanka, dok je drugi dio ostao pri toj odluci u uvjerenju kako im je to jedini način da prežive. Do danas nije poznat službeni podatak o tomu koliko je branitelja i civila krenulo u zadnjim danima obrane grada u pokušaj proboja pa nije utvrđen niti broj onih koji su u proboju smrtno stradali od neprijateljskih mina, izravne borbe ili su zarobljeni i usmrćeni. S velikom tugom preživjeli svjedoci proboja prisjećaju se mučnih trenutaka prolazeći u nepoznato, u mrak kroz minska polja, prelazeći potoke, tik uz neprijateljske položaje, kroz neobrane kukuruze strepeći kako u svakom trenutku mogu zalutati ravno pred neprijatelja ili nagaziti na minu. Kada u takvu životnu neizvjesnost krene cijela jedna obitelj, tek tada se ocrtava razina straha i užasa u satima koji su slijedili pred slom obrane grada. Jedna od takvih obitelji je i vukovarska obitelj Černok. Do početka ratnih događanja obitelj Černok živjela je u gradskom naselju Slavija, u ulici Stanka Vraza. Otac Ivan radio je u pogonu Auto gume Semperit Borovo i u vlastitom automehaničarskom obrtu, dok je majka Marija rođ. Radman također radila kao zaposlenica u pogonu proizvodnje obuće Borovo.

Umjesto školskoga zvona – zvuk projektila

U ljeto 1977. dobili su sina Igora, a 1981. godine kćer Ivanu. Brat i sestra bili su učenici Osnovne škole „Stjepan Supanc“ na vukovarskom Sajmištu, danas Osnovna škola Antuna Bauera. Svoje predratne dane djetinjstva provodili su u dječjoj igri ispred sportskoga centra, družeći se s prijateljima iz okolnih ulica. Mirno slavonsko djetinjstvo na igralištu proveli su kao i većina vršnjaka odraslih u vremenu prije rata – ubacujući 'trice' u koš, igrajući odbojku i popularnog 'graničara'. Mlađa sestra Ivana s ponosom i tugom u očima spomenut će kako je njezin brat Igor bio vrlo društven i komunikativan, ali pomalo samozatajan. Često su vrijeme u igri provodili zajedno unatoč razlici u godinama i bratsko-sestrinskim odnosima. Bio je osoba koja se družila sa starijom djecom, a kao dvojicu najboljih bratovih prijatelja izdvojit će Roberta Kraljevića i Tomislava Karalića. Dolazak proljeća 1991. zauvijek je prekinulo bezbrižno odrastanje. Svakim danom postajalo je jasno kako je pitanje trenutka kada će krenuti otvoreni oružani sukob pa se Vuotac Ivan priključuje obrani grada pod zapovjedništvom Josipa Tomašića Ose na položaju Osa, kao pripadnik interventnoga voda.

U dječjim očima rat postaje stvarnost kada su iz bakina dvorišta na sigurno odveli maleno ždrijebe, Vranka, kojega su Igor i Ivana posebno voljeli. Iako su pred prve jače napade 16. kolovoza 1991. proslavili Igorov četrnaesti rođendan, samo nekoliko dana kasnije s ostalim malim Vukovarcima autobusima će krenuti na otok Krk, s kojega su krajem kolovoza ponovo vraćeni u Vukovar. Umjesto bezbrižnoga povratka u školske klupe u kojima bi Igor krenuo u 8., a Ivana u 5. razred, hodnici skloništa iza tadašnje Osnovne škole Vladimira Nazora postali su njihova jedina sigurnost i svijet odrastanja. Igrajući se skrivača ili crtajući kako bi im brže prošlo vrijeme, zvuk školskoga zvona i glasovi učenika nakon kraja sata, zamijenili su zvuci nemilosrdnoga granatiranja, plača, straha i strepnje. Mačka Lili i maleni mješanac Đoni, pas kojega su morali napustiti odlaskom u sklonište, za desetogodišnju Ivanu ostat će trajna bol u prisjećanju na djelić ratnih strahota. Sve vrijeme Bitke za Vukovar majka Marija, Igor i Ivana provest će u spomenutom skloništu spoznajući svu surovost rata. I danas se Ivana prisjeća neopisivoga straha kada je majka izašla po vodu izvan skloništa, a u tom trenutku počelo je teško granatiranje. Otac Ivan posjećivao je obitelj u skloništu kada su to prilike dopuštale. Na svom je položaju ranjen u lijevu ruku, ali sa svojim suborcima ostaje držeći crtu sve do početka sloma obrane i odluke odlaska u proboj.

Pakao nakon pakla – proboj

Samo pastelno crveno nebo u očima desetogodišnje Ivane urezalo je sliku u sjećanje nakon izlaska iz skloništa i Vupogleda na ostatke grada u ruševinama. Toga 17. studenoga 1991. cijela obitelj Černok krenula je u pokušaj proboja. S velikom skupinom ljudi prošli su kroz središte grada prema tadašnjoj općini a potom do šume Adica gdje su gazeći do pojasa kroz hladnu rijeku Vuku krenuli u neizvjesnost, noseći djecu na rukama. Svakim daljnjim kretanjem u mrkloj i kišnoj noći skupina se iz različitih razloga sve više razbijala i stvarale su se manje, samostalne skupine. Pakao grada ostavljali su iza sebe dok ih je drugi čekao na obzoru. Kiša koja je padala na trenutke je pomagala kako bi se njihovo kretanje manje čulo, ali je uzimala danak u teškim koracima punima blata i promrzlosti. Danju kretanje nije bilo moguće dok su noću prijetile bombe, tzv. „kinder jaja” stavljane u unutrašnjost ploda kukuruza kao i nagazne mine. Marija i Ivana bile su pri početku kolone od 40 osoba dok je Igor bio na začelju s ocem. Od težine puta, iscrpljenosti i hodanja 24 sata, gdje su zaključili kako se vrte u krug, ne znajući kojim smjerom krenuti prema Nuštru i Vinkovcima, Igor nije više mogao hodati te ga je otac uz pomoć suboraca nosio. U jednom trenutku netko od sudionika proboja stao je na minu, ranjenik je od zadobivenih ozljeda iskrvario. Pred zoru 19. studenog skupina s kojom su bili u blizini Marinaca otkrivena je i na njih je otvorena vatra. Od straha se nisu odzivali na prve pozive na predaju, ali s ranjenima i djecom zaključili su kako nemaju izbora. Marija i Ivana odvedene su s ostalim zarobljenicima u obiteljsku kuću u Marince pa u Petrovce gdje su im pripadnici dragovoljačkih srpskih odreda prijetili te ih vrijeđali kako bi saznali o ostalim sudionicima proboja, među njima i o ocu i bratu. Nakon toga odvedene su u Šid gdje su evidentirane od strane Međunarodnog Crvenog križa pa do Bijeljine, a zatim su šinobusom stigle do Slavonskoga Broda i napokon, nakon punih pet dana, u Zagreb. Nada da će ondje sresti svoje najmilije, Igora i Ivana, polako se ugasila kada ih ni nakon povratka zarobljenika iz srpskih logora i razmjene Svi za sve u kolovozu 1992. nisu dočekale.

Ugašeni sjaj plavookoga dječaka

Godine su prolazile, ali traga o njihovoj sudbini nije bilo. Vjerovanja da će se baš, eto, ovdje, negdje, pojaviti, možda u nekom drugom gradu, možda čekajući u Vukovaru iz kojega ne mogu izaći. Pitanja je bilo bezbroj. Tek nakon početka mirne reintegracije i otvaranjem masovnih grobnica ugasila se posljednja nada. Sva se punina zla, okrutnosti i monstruoznosti pokazala kada su na području Kervež, rubnoga dijela, u kanalu uz oranice pokraj Marinaca pronađena tri tijela, među njima dvojice mještana, Andrije Benjaka i Josipa Kuntića Jožike. Nakon ekshumacije, obdukcijom je ustanovljeno kako je jedan mještanin mučki ubijen te je pronađeno tijelo bez – glave. Treća osoba u spomenutoj grobnici imala je zelene čizme gležnjače, smeđe samtene hlače, debeli bež pulover i kabanicu. Sva je Cernko1odjeća i obuća pripadala vukovarskom dječaku, Igoru Černoku. Uzrokom smrti četrnaestogodišnjeg Igora utvrđeno je – hladno oružje.

Crni šešir i žute čizme

Otac Ivan i danas se vodi nestalom osobom i njegovi posmrtni ostatci nisu pronađeni. Posljednji je puta viđen u kamionu u kojem je s drugim zarobljenicima odvezen poljskim putem između Marinaca u Petrovce, po iskazima preživjelih svjedoka, uz veliku sumnju da je upravo on jedan od izdvojenih i ubijenih na tom putu. Ivan je nosio veliki crni šešir, žutu McCloud jaknu, zelene ZNG hlače i na nogama borovske žute čizme. Što se dogodilo Igoru, te kako je i zašto tako strahovito mučki ubijen te bačen u kanal poljskoga puta, s dvojicom mještana, pitanja su na koja majka i sestra nikada nisu dobile odgovore, a dužni smo ih svi postavljati. Marinci su jedno od rijetkih, ako ne i jedino, okupirano mjesto koje je pronašlo sve svoje nestale i ubijene mještane. U tom je uvelike pomogao pravoslavni svećenik koji je početkom mirne reintegracije stao pred svoje vjernike i zamolio ih da barem anonimno podijele svoja saznanja o mogućim grobnicama. Kada bi se u njegov primjer ugledali mještani Petrovaca i Negoslavaca možda bi i druge vukovarske obitelji i obitelji branitelja Vukovara mogle konačno pokopati svoje najmilije i pronaći dugo priželjkivani mir. Težina žrtve koju je obitelj Černok u Domovinskom ratu podnijela, duboka je kao bezdan. Osim gubitka oca i brata, 1995. godine za vrijeme tzv. SAO Krajine ubijen je i zatočeni djed, majčin otac Jozo Radman koji je pronađen pokopan u Bršadinu. Godine traženja informacija, bar suvislih odgovora i dalje ne prestaju, u nadi da će pronaći i posmrtne ostatke supruga i oca Ivana, te ga dostojno pokopati. Previše je lijepih trenutka, od Božića do rođendana, u prošlim godinama ostalo s dvama praznim mjestima za stolom. Sestra Ivana unatoč proživljenom ratnom užasu, odrastanju u drugom gradu, bez saznanja o sudbini oca i brata, završila je fakultet, a svojom je ljepotom predstavljala Domovinu na nekoliko izbora ljepote diljem svijeta. Danas je majka dvoje djece, Tie i Matea koji o svojom djedu i ujaku mogu čuti samo iz riznice njihovih sjećanja. U unucima utjehu je pronašla i majka, danas baka Marija.

Dana 3. svibnja 2012. godine, majka i sestra, nećaci, obitelj i prijatelji, na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata u Vukovaru oprostili su se od voljenoga sina i brata. Njegovo vukovarsko djetinjstvo monstruozno su prekinuli neidentificirani zločinci, pristalice velikosrpske agresije na grad Vukovar 1991. Oni koji na savjesti nose zločinom ugašeni sjaj u očima nevinoga plavookog dječaka. Oni, koji vjerojatno nikada ne će biti dovedeni pred lice pravde i odgovarati za zarobljavanje i svirepo ubojstvo nad četrnaestogodišnjim dječakom koji je samo želio pronaći svoj put – u slobodu.

Ani Galović
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Čet, 17-10-2019, 06:10:39

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.