In memoriam patru Vladimiru Horvatu

Vladimir Horvat rođen je 21. ožujka 1935. godine u Donjoj Dubravi u Međimurju od oca Ivana i majke Terezije. Uz Vladimira u obitelji su bili i brat Drago i sestra Anđelka. Godine 1941. Međimurje je okupirala Hortyjeva Mađarska s nakanom opće mađarizacije pa su odmah protjerali sve činovnike, učitelje i orguljaše, među kojima je bio i Vladimirov otac. Obitelj se seli u Koprivnicu gdje Vladimir pohađa osnovnu školu, a otac Ivan obavlja službu orguljaša u franjevačkom samostanu i kapeli gradske bolnice dok je Vlado ministrirao. Nakon rata 1945. majka Terezija vraća se s djecom u Donju Dubravu. Na žalost, bez supruga Ivana kojega su tzv. antifašisti, na montiranom procesu s lažnom optužnicom, osudili na smrt u Bjelovaru i pogubili 7. studenoga 1945. vjerojatno u šumi Lug. Nije pomoglo ni 40 potpisnika koji su posvjedočili njegovu nevinost. Prilikom posljednjeg posjeta suprugu Ivanu u Bjelovaru, iz njegove desne pružene ruke neprimjetno je preuzela oproštajno pismo u kojem je kao gorljivi katolik i domoljub napisao: Draga moja djeco, Vlado, Draga i mila Anđelka! Evo zadnje moje riječi vama, jer nema nade da ću se vratiti k vama. Pozivam vas svojim posljednjim glasom: budite dobri katolici i dobri Hrvati! Slušajte majku koja od sada i mene zamjenjuje. Budite marljivi, iskoristite svoje talente, pa ćete s milošću Božjom ostvariti sve najbolje u vašem životu za Boga i za naš narod. Preporučujem vas da molite svaki dan zajedno za svoga tatu i za povećanje vjere u našem narodu. Svaka noć proguta po nekoliko zatvorenika. S nama je u zatvoru jedan svećenik. On nas je pripremio za posljednje putovanje. Doviđenja u vječnosti. Vaš tata.

Vlado je bio živahno dijete, a nakon očeve smrti naglo je odrastao i u njemu je sazrjela odluka da postane svećenik. Od 1946. Vladimir pohađa Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati u Zagrebu, a 1952. g. ulazi u isusovački novicijat. Od 1957. do 1960. studira filozofiju. Školske godine 1961./'62. kao magistar bio je odgojitelj prvom razredu đaka na Šalati. Od 1961. do 1965. na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu studira teologiju. Za svećenika zaređen je 1964. godine uoči blagdana sv. Ignacija 30. srpnja. Prvu ili mladu misu služio je u rodnom mjestu 9. kolovoza iste godine. Slijedile su godine ubrzanoga stručnog i znanstvenog napredovanja i pedagoškog rada. U Zagrebu 1965. nije mogao pristupiti prijamnom ispitu zbog nepriznate sjemenišne mature. U Beogradu je najprije odbijen, ali kad je predao molbu, dobio je odgovor: Dopušta se upis bez prijamnoga ispita zbog jako dobrih ocjena. Od 1966. do 1968. boravio je u Sarajevu, gdje je u bogoslovnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda obavljao pastoralne dužnosti i u trima župama držao studentski vjeronauk. Godine 1969. završio je studij u Beogradu te je od jeseni iste godine u novootvorenoj gimnaziji Augustin Bea na Fratrovcu u Zagrebu počeo predavati hrvatski jezik i povijest filozofije, a ujedno preuzeo studentski vjeronauk u Palmotićevoj. Od 1973. profesor je u biskupijskom sjemeništu u Dubrovniku. Godine 1975. pod mentorstvom Jure Kaštelana obranio je magisterij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom iz hrvatske književnosti pod naslovom Matoševa novela Camao - strukturna analiza, sinteza, interpretacija i muzikološka analogija. Zatim je 1997., pod mentorstvom akademika Josipa Bratulića, obranio doktorski rad na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod naslovom Jezikoslovna problematika u djelima Bartola Kašića.

Deset godina, od 1975. do 1985., djelovao je u Parizu kao direktor Hrvatske katoličke misije. Bile su to doista teške ali plodne godine svestranoga djelovanja. Osnovao je i uređivao dvojezični bilten Naš glas – Notre voix, koji još uvijek izlazi. Horvat je utemeljio i vodio hrvatsku osnovnu i srednju školu koja će s vremenom dobiti ime Bartol Kašić. Od 1981. član je Ekipe za istraživanje hrvatske kulture u Centru za istraživanje poredbene književnosti na Sorboni, a s prof. dr. Henrikom Hegerom Juričanom sudjelovao je u osnivanju Hrvatskih studija u Parizu, gdje je bio članom upravnoga odbora. Godine 1978. u Parizu je ubijen hrvatski političar, emigrant, novinar i domoljub Bruno Bušić. Pater Horvat vodio je pogreb, što je izazvalo ljutnju jugoslavenskih vlasti. Godine 1985. oduzeli su mu putovnicu i onemogućili povratak u Pariz. Godine 1985., na jesen, prateći simpozij o 150. obljetnici Hrvatskoga narodnog preporoda u Akademiji, bio je iznenađen prešućivanjem uloge Crkve i crkvenih djelatnika u Preporodu. Jedan mu je znanstvenik tada rekao da je to razumljivo jer se članovi Akademije regrutiraju iz masonerije i Partije, pa stoga Crkvi ne žele priznati zasluge. Dodao je da bi Crkva morala reći istinu o svojim zaslugama u Hrvatskom narodnom preporodu. Rezultat je svega bio da se Horvat dao u pisanje serijala u Glasu Koncila Crkva u Hrvatskom narodnom preporodu. Nakon 12 nastavaka istraživanje je proširio i objavio u knjizi istoga naslova (GK, Zagreb, 1986.). Od 1986. do 1991. ponovno je djelovao u Beogradu, kao poglavar isusovaca, odnosno župnik u crkvi sv. Petra te dekan katoličkih župa. U Beogradu je obnovljenoj vjeronaučnoj dvorani dao ime Bartol Kašić i u njoj vodio mjesečne tribine iz područja religijske kulture, koje su u Beogradu postale glasovite i privlačile brojnu publiku pa su se, umjesto u dvorani, predavanja morala održavati u znatno većoj crkvi. Valja napomenuti da su na tim tribinama sudjelovali ili im nazočili mnogi profesori pravoslavne teologije i njihovi studenti. Nakon Beograda Horvat odlazi u Rim, gdje boravi od 1991. do 1992. kao stipendist Povijesnoga instituta Družbe Isusove, istražujući arhivsku građu o Bartolu Kašiću i njegovu vremenu. Sljedećih šest godina (1992.-1998.) pročelnik je Hrvatskoga povijesnog instituta u Beču osnovanoga od strane Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu. Na istom je Fakultetu kao profesor vodio kolegij Filozofske i religijske teme u svjetskoj i hrvatskoj književnosti. Na Hrvatskim je studijima imao izborni predmet Bartol Kašić. Kao umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta Družbe Isusove, ostao je neumoran i znanstveno produktivan, uostalom kao i cijelog radnog vijeka.

Znanstveni i stručni prinos patra Vladimira Horvata

Pater Horvat prve radove počeo je objavljivati već 1963. godine. Od tada do danas objavio je na stotine znanstvenih i stručnih priloga u novinama, časopisima, revijama, brojnim knjigama – kao urednik ili jedan od autora, u zbornicima sa znanstvenih skupova i simpozija, u leksikonima, enciklopedijama, na radiju i televiziji... Uredio je petnaestak knjiga, bio je organizator međunarodnih znanstvenih simpozija, prevoditelj i autor važnih knjiga za hrvatsku znanost i kulturu, utemeljitelj novina i časopisa. Bio je urednik Vrela i prinosa za povijest isusovačkog reda u hrvatskim krajevima i Biblioteke Vrela i prinosi te član uredničkoga vijeća Obnovljenoga života, isusovačkoga časopisa za religijsku kulturu. U Spomen-zborniku, objavljenom njemu u čast, kronološki je prikazan taj veliki Horvatov prinos. Tematski možemo govoriti o općecrkvenim temama – teološkim, općepovijesnim vezanim uz Družbu Isusovu u svijetu i u nas (Jezuistica), djelu zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, žrtvoslovlju u Crkvi u Hrvata, jezikoslovlju s posebnim naglaskom na djelo Bartola Kašića, A. G. Matoša, Charlesa Baudelaira, leksikografiju, opću političku povijest 20. stoljeća i dr. Ovdje ćemo se više osvrnuti na autorove knjige i na njihovu važnost. Godine 1981. u Parizu je pod pseudonimom M. Landercy na francuskom jeziku objavio knjigu: Le cardinal Stepinac, martyr des droits de l'homme – (Kardinal Stepinac, mučenik za ljudska prava). Knjiga je u dva mjeseca objavljena dvaput po tri tisuće primjeraka. Godine 1989. knjigu je na hrvatski preveo đakovački profesor dr. Ivan Zirdum i objavio pod naslovom Kardinal Alojzije Stepinac, uz pseudonim M. Landercy, koji je autor Vladimir Horvat tražio da ostane. Bila je to prva knjiga o Stepincu koja u Hrvatskoj nije bila zabranjena pa je bila toliko tražena te je tiskana u čak 30.000 primjeraka.

Prigodom 150. obljetnice ilirskoga pokreta objavio je 1986. knjigu Crkva u hrvatskom narodnom preporodu. Kada je Beogradu preuzeo župu 1986., počeo se intenzivnije baviti djelovanjem Bartola Kašića, koji je u Beograd prvi put došao 1612., pa je organizirao proslavu 375. obljetnice njegova dolaska. Na nagovor kolega sa studija u Beogradu za međunarodni simpozij Dva veka Vuka godine 1987. prijavio je referat pod naslovom Vukov Srpski rječnik (1818.) prema rječnicima isusovaca leksikografa: Kašića (1599.?) Mikalje (1649.) Habdelića (1670.) Della Belle (1728.) i Jambrešića (1742.). U pripremanju referata otkrio je postojanje do tada nepoznatog Hrvatsko-talijanskog rječnika Bartola Kašića, vjerojatno iz 1599. godine. Pater Horvat tragom je tih istraživanja raskrinkao Vuka Stefanovića Karadžića, koji je svoj tobožnji rječnik iz 1818. godine, napravio prema rječnicima isusovačkih leksikografa, a prvoga među njima Bartola Kašića. Temeljem toga otkrića akademik Radoslav Katičić unio je u međunarodnu enciklopediju leksikografije Bartola Kašića kao prvoga hrvatskog leksikografa. Zanimljivo je da je Kašić Rječnik napisao 50 godina prije nego što je Jakov Mikalja počeo objavljivati Blago jezika slovinskoga u Loretu 1649. i dovršio ga u Anconi 1651. To Horvatovo otkriće bilo je odlučujuće za brojne znanstvene radove o Bartolu Kašiću, ali i poticaj drugim jezikoslovcima, što je vidljivo i na stranicama Spomen-zbornika. U Beogradu je 1987. priredio knjigu Ignacio de Loyola, Načela jezuita, koja je drugo prošireno ukoričeno izdanje imala 1990. godine. Treće izdanje objavio je Verbum s modificiranim naslovom Načela duhovnosti (Split, 2008.). Godine 1990. objavio je Kašićev Hrvatsko-talijanski rječnik. Kašićev prijevod Rituala rimskog (Rim 1640.) priredio je s pogovorom za pretisak u Zagrebu 1993., a brošuru Bartol Kašić i četiri stoljeća hrvatskoga jezikoslovlja objavio je 1998. u 100.000 primjeraka, koji su darivani školama u našoj domovini. Godine 1999. objavio je monografiju Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja, a 2004. i drugo dopunjeno izdanje. Dodajmo još i da je objavio Autobiografiju Bartola Kašića u prijevodu i latinskom izvorniku (1575. – 1625.) u kojoj Bartol Kašić prikazuje samo prvih 50 godina svoga života. Stoga je zadnjih 25 godina Vladimir Horvat obradio u Dodatku (1625. – 1650.) na temelju arhivske građe (Školska knjiga, Zagreb, 2007.).

Godine 1994. Horvat je objavio knjigu Prilog Matoševoj poetici: Camao – Prva pjesma – Baudelaire. U Matoševoj noveli Camao otkrio je strukturu klasičnoga sonatnog stavka i bogatu religijsku simboliku, a u noveli Prva pjesma otkrio je autorov slobodni stih. Za Baudelairea je znanstvenom analizom utvrdio da naslov Les Fleurs du mal treba prevoditi Cvjetovi boli, a ne Cvjetovi zla, kako se to uobičajilo u svim jezicima.Godine 2008. s Vladimirom Mrkocijem objavio je knjigu Ogoljela laž logora Jasenovac, u kojoj su demistificirali velikosrpske polustoljetne laži o jasenovačkom logoru. Posebice su važne zasluge patra Horvata na poticanju rada istaknute hrvatske povjesničarke Ljubice Štefan u traženju istine u beogradskim arhivima, što je za posljedicu imalo nekoliko njezinih briljantnih radova. Ne smijemo zaboraviti ni njegovu prevažnu ulogu u utemeljenju Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Od Mure do mora, od Save do Seine

Godine 2015. pater Vladimir Horvat navršio je 80 godina života, 50 godina svećeništva i više od pola stoljeća znanstvenoga rada. Tom prigodom, slavljeniku u čast, u Zagrebu je 30. lipnja 2015. predstavljen spomen-zbornik pod naslovom Od Mure do mora, od Save do Seine. Priređivači spomen-zbornika na samom početku napisali su: Ovim spomen-zbornikom patru Vladimiru Horvatu SJ, doktoru znanosti i zaslužnom profesoru jezikoslovlja, književnosti i religiologije te djelatniku u pastoralu, ekumenizmu i religijskoj kulturi čestitaju 80 godina života (Donja Dubrava, 21. ožujka 1935.) i 50 godina znanstvenog rada i svećeništva profesori, subraća i studenti, suradnici, prijatelji i znanci. Urednik spomen-zbornika bio je prof. dr. sc. Ivan Šestak, dekan Filozofskog fakulteta Družbe Isusove. Recenzenti su bili prof. dr. sc. Niko Bilić i prof. dr. sc. Hrvoje Kačić. Naslov spomen-zbornika, kako to u predgovoru ističe njegov urednik Ivan Šestak, na simboličan način, obalama rijeka i mora, izriče podrijetlo i djelovanje našega svečara. Našem smo slavljeniku, uz obilje zdravlja, novih znanstvenih rezultata i Božjeg blagoslova, poželjeli da doživi da i njegovo Međimurje, njegova rijeka Mura, uđe u tekst hrvatske himne Lijepa naša. Činjenica je da je rijeka Mura od doseljenja Hrvata bila najsjevernija granica Hrvatske, pa nema nikakva razloga da se u hrvatskoj himni u stihu Teci Dravo, Savo teci prva riječ ne zamijeni riječju Muro, pa bi stih tada glasio: Muro, Dravo, Savo teci! To je na međunarodnom znanstvenom skupu o Zrinskima i Frankopanima u listopadu 2010. godine prvi predložio prof. dr. sc. Zvonimir Bartolić. Dobro znamo da je i naš dragi pater Horvat bio veliki pobornik i promicatelj te ideje. Sada kad ga više nema među nama, ne zaboravimo tu hvale vrijednu inicijativu, i da što prije čujemo taj stih u Lijepoj Našoj: Muro, Dravo, Savo teci! Kao jednom od hrvatskih najzaslužnijih isusovaca pripada najviše mjesto u aureoli hrvatskih intelektualaca i domoljuba. K tome i najviša priznanja koja ne bi smjela izostati, bez obzira na našu poznatu hrvatsku zaboravljivost i nemar.

Neka ti je dragi naš Vlado lahka hrvatska gruda koju si toliko volio i toliko dobroga učinio za Katoličku crkvu i svoj hrvatski narod! Ne ćemo Te zaboraviti!

Mijo Ivurek
Hrvatski tjednik