Stogodišnji srbijanski teror nad Hrvatskom i hrvatskih narodom
Stoljeće srbijanskoga terora u Hrvatskoj od 1918. do 2018. prošle su godine obilježila dva događaja. Film Jakova Sedlara 'Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj' i knjiga Nenada Piskača 'Stoljeće srbijanskoga terora 1918. - 2018.'. Film je s prijevodom na engleski jezik prikazan diljem Hrvatske i u izvandomovinstvu. I prije premijere doživio je kritiku srbijanskoga državnoga vrha i domaće pete kolone. Knjiga je pak u Hrvatskoj prešućena pa je ove godine prevedena na engleski jezik. Dostupna je na globalnom tržištu putem internetskih knjižara Amazon i Lulu.
I film i knjiga, realizirani bez kune proračunskoga novca, na temelju provjerenih povijesnih vrela dokazuju kontinuitet srbijanskoga terora od Pribićevića i Karađorđevića do Pupovca i Vučića. Kako se srbijanski teror nad hrvatskom državom i narodom nastavlja i poslije 2018. godine, hrvatska javnost mogla je prepoznati i u ljetošnjim izjavama Milorada Pupovca, koji je Hrvatsku usporedio s NDH, pokušavajući u hrvatski i međunarodni politički prostor ponovno progurati mit o tomu da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi od navodnoga hrvatskoga fašizma. Tim mitom pokušava se opravdati i oprati velikosrbijanska politika i agresija. Riječ je zapravo o kontinuitetu velikosrbijanske politike o kojemu govori Sedlarov film i Piskačeva knjiga.
Svaka im je hrvatska država bila, jest i ostat će zločinačka
Kad je bosanski Srbin Gavrilo Princip u Sarajevu 28. lipnja godine 1914. ubio austrougarskoga prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu, izbio je Prvi svjetski rat. Kraljevina Srbija Niškom deklaracijom 1914. definirala je ratne ciljeve – ujedinjenje Hrvata i Slovenaca iz Austro-Ugarske Monarhije sa Srbijom i Crnom Gorom. U ratu je poginulo oko 130.000 Hrvata. Tijekom rata u Parizu je osnovan Jugoslavenski odbor, Londonskim sporazumom Antanta je Italiji obećala velike dijelove hrvatske obale, otoke i poluotok Istru, Srbija je priznala Italiji pravo na okupaciju dijela istočne jadranske obale s nadom da će ostatak hrvatskoga Jadrana 'prisajediniti' Beogradu. S političke karte Europe nestala je Austro-Ugarska Monarhija.
Hrvatski sabor 29. listopada 1918. prihvatio je zaključak o raskidu državnopravnih sveza hrvatskih zemalja s Austro-Ugarskom i o proglašenju Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Rijekom nezavisnom državom koja s ostalim zemljama do tada pod austrougarskom vlašću ulazi u zajedničku Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, kojoj je na čelu Narodno vijeće i obuhvaća područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine. Srbi koji su živjeli na teritoriju nove Države SHS, osobito političar Svetozar Pribićević i Kraljevina Srbija, rade pritisak na novu državu s ciljem da ju priključe Beogradu. Predstavnici Države SHS, na čelu s Antom Pavelićem starijim i Svetozarom Pribićevićem odlaze 'kao guske u maglu' u Beograd i 1. prosinca 1918. nazoče jednostranome proglašenju 'prisajedinjenja'Države SHS Kraljevini Srbiji i imenovanju države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Odmah se pokazalo kako nije riječ o ujedinjenju dviju država, već o klasičnoj okupaciji. Započelo je stoljeće srbijanskoga terora nad hrvatskim narodom. Prve dvije i pol godine 'prisajedinjenje' se provodilo bez državnoga ustava.
Krvavo stoljeće sastoji se od nekoliko razdoblja. Prvo je razdoblje od srbijanske okupacije Hrvatske 1. prosinca 1918. do uspostave hrvatske države 10. travnja 1941. Drugo je od 1941. do obnove Jugoslavije 1945. Slijedi dugotrajno razdoblje jugoslavenskoga komunističkoga totalitarizma od 1945. do uspostave Republike Hrvatske s Danom državnosti 30. svibnja 1991. Posebno su zanimljiva zadnja dva razdoblja: doba hrvatskoga oslobođenja od srbijanskoga i jugoslavenskoga komunističkoga terora od 1991. do 2000. i doba puzeće obnove jugoslavenskih odnosa i pristajanja na balkansko pozicioniranje hrvatske države u godinama od 2000. do 2018. U svim razdobljima Srbija je provodila istu imperijalističku vanjsku politiku prema nesrpskim narodima na Balkanu, smatrajući ih svojim kolonijama.
Srbijanski teror nad Hrvatima u prošlih sto godina provodio se fizički i pravosudno, jezično i teritorijalno, mitovima i propagandom. Kontinuirano je likvidirao i zatvarao brojne Hrvate, nametao nepostojeći jezik i ćirilizirao Hrvatsku, otimao hrvatske državne i povijesne teritorije i u hrvatsko društvo i međunarodnu zajednicu ugrađivao velikosrpske i jugoslavenske mitove. Srpska intelektualna, klerikalna i politička elita polazi od toga da Hrvati nisu politički narod dostojan vlastite države. Na Balkanu samo su Srbi politički narod. Ondje gdje Srbi u 'srpskim zemljama' nisu politički narod, oni to trebaju postati. Stoga su srbijanski i prosrbijanski režimi u prošlih stotinu godina poticali pljačku, iseljavanje, sijali strah i nad Hrvatima provodili masovne zločine s elementima genocida, a svaku hrvatsku državu proglašavali zločinačkom.
Uvijek je Beograd imao svoje ljude u Zagrebu
Srbijanski teror nad nesrpskim narodima ideološku i političku podlogu ima u planu koji je 1844. u doba raspadanja Osmanskoga Carstva izradio srbijanski ministar vanjskih poslova, Ilija Garašanin, o tomu kako slavenske zemlje iz okružja priključiti srpskoj državi. Plan se oslanjao na teze Vuka Stefanovića Karadžića: postoje Srbi pripadnici triju vjera i svi štokavci su Srbi, te na crkvenu jurisdikciju pećkoga patrijarha. Od Garašanina do danas operativna su polazišta Srbije nepromjenjiva: Na Balkanu su 'Srbi svi i svuda', granice srbijanske države na zapadu obasežu sva područja gdje žive Srbi, napokon, sve 'srpske zemlje' treba 'osloboditi' i 'prisajediniti' ne birajući sredstva, kao što je početkom 1989. objasnio Slobodan Milošević: 'Institucionalno ili vaninstitucionalno, statutarno ili nestatutarno, na ulici ili unutra, populistički ili elitistički, argumentovano ili neargumentovano'.
U područja koja je smatrala 'srpskim zemljama', Kraljevina Srbija još u 19. stoljeću poslala je svoje agente kako bi pripremali uvjete za 'oslobođenje' svih Srba i 'prisajedinjenje' svih 'srpskih zemalja'. S tom praksom nastavilo se u Hrvatskoj do današnjih dana. Tijekom posjeta Hrvatskoj godine 2018. srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić prokazao je zastupnika Hrvatskoga sabora, Milorada Pupovca, kao čovjeka Beograda, a hrvatske političke elite lažno su prikazale četnika Vučića kao 'europskoga Vučića'. Na isti način prije stotinu godina Pribićević je prikazivao srbijanskoga Kralja kao idealno rješenje hrvatskoga pitanja.
U Zagrebu je Beograd uvijek imao svoje ljude. Prenoseći poruku Beograda zagrebački list srpske nacionalne manjine Srbobran 1902. objavljuje tekst Nikole Stojanovića u kojemu je zanijekao hrvatsku narodnost i jezik. Najavio je: 'Hrvati, dakle, nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu srpska narodnost... Proces toga pretapanja niko ne može zaustaviti. Pretapanje Hrvata u Srbe, međutim, zaustavljeno je 1941. i 1991. uspostavom hrvatskih država. Prva je nestala obnovom Jugoslavije, a drugu su nakon početnih uspjeha, suvremene guske u magli dotjerale na rub održivosti.
Uoči veleizdaje i okupacije, 13. studenoga 1918., u Zagreb je stigao opunomoćenik srbijanske Vrhovne komande, pukovnik Dušan Simović. Rekao je predstavnicima Narodnoga vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba kako Srbija ne može dopustiti na svojim granicama formiranje nove države koja bi u svoj sastav uzela njezine sunarodnjake. Dodao je - Srbiji po pravu oružja pripadaju Srijem, dio Slavonije, Bosna i Hercegovina i Dalmacija. I zaključio: „Izvan te teritorije možete se opredjeljivati po volji.' Unatoč tomu, veleizdajnici i guske, prihvatili su 1. prosinca 1918. politiku pretapanja Hrvata u Srbe i utapanja Hrvatske u Srbiju. Taj se proces nije mogao provesti bez prisile, nasilja i diktature. Srbija je, naime, čin 'ujedinjenja' u Kraljevinu SHS planirala, provela i održavala isključivo kao proširenje Srbije.
1. razdoblje od 1918. do 1941.
Srbijanska okupacija u izravnoj je suprotnosti planu od 14 točaka američkoga predsjednika Wodrowa Wilsona, prema kojemu poslije završetka Prvoga svjetskoga rata pokoreni narodi imaju pravo na samoodređenje i samostalnost. Okupaciji, jednostranom ujedinjenju, usprotivila se Hrvatska pučka seljačka stranka sa Stjepanom Radićem i Hrvatska stranka prava - frankovci. Neustavni okupacijski režim odmah je pokazao velikosrpske namjere i diktatorski način održavanja vlasti.
Šef policije Grga Anđelinović 4. prosinca 1918. zabranio je izlaženje zagrebačkog dnevnika 'Hrvatska', koji je dan ranije objavio proglas „Hrvatskom narodu“ u kojemu u povodu 'ujedinjenja' piše: 'Oduzeše Tebi, hrvatski narode, Tvoju suverenost i prenesoše vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na N. V. srpskoga kralja Petra I. (...) za Tvoju odluku u tom važnom času nitko Te nije pitao.' Hrvati su 5. prosinca u Zagrebu demonstrirali protiv veleizdaje i okupacije. Anđelinovićevi žandari ubili su 15 i ranili više od 20 demonstranata. Anđelinović se kasnije javno ponosio 'svojim krvavim rukama'. U prosinačke žrtve spadaju i 23 dočasnika i časnika koje je vojni sud osudio na kazne zatvora od 18 mjeseci do 10 godina upravo na dan kad je srbijanska Narodna skupština 29. prosinca potvrdila akt 'ujedinjenja', koji Hrvatski sabor nikad nije ratificirao. Vojnu vlast u Hrvatskoj preuzima srbijanski pukovnik Dušan Simović sa svojim oficirima. U prosincu oduzeto je oružje domobranskim pukovnijama, dijelom su raspuštene, dijelom pridružene srpskoj vojsci. Hrvatska je razoružana! Velikosrpski bal vampira mogao je neometano početi. I počeo je!
Za početak Hrvatska je temeljito opljačkana. Režim je odredio: 4 krune vrijede 1 srpski dinar. Hrvati su zamjenom valute ostali bez tri četvrtine kapitala. Hrvatska je ostala bez milijarde i 400 milijuna dinara gotovine. Suočila se i s najezdom koruptivne državne uprave, čijeg se korijenja nije riješila do 2018. Rudolf Bićanić piše: „Jedan glomazni, tromi, lijeni, indiferentni, do očaja formalistički, neekspeditivni, nepraktični, neracionalni i ignorantski, a strašno skupi birokratski aparat s orijentalnim tradicijama, metodama i moralom koji se samo 'mazivom' može da pokreće, koji se održava samo ličnim protekcijama ili pak strada od ličnih partijskih osveta, a koji uz to drži u svojim rukama čitavu moć i vlast u državi... – najpodesniji je milieu za korupciju, koja se odatle širi po cijeloj državi.“
Pljačkalo se i velikim opterećenjem uvoza i izvoza – koje su plaćali zapadni krajevi kao najveći izvoznici i uvoznici, potom i poreznom nejednakošću, zaduženjima države koje opet porezom najviše plaćaju Hrvati. Zemljarine i kućarine iznose i do četiri puta više u Hrvatskoj negoli u Srbiji. Pruge se za razliku od Srbije u Hrvatskoj ne grade, u luke se ne ulaže, kako bi Hrvatska sve više zaostajala. Godine 1934. investicije u građevinske objekte u Srbiji iznose 220 milijuna dinara, istodobno u Hrvatskoj 38 milijuna. Beograd je digao zajam od sto milijuna dolara na 40 godina otplate s kamatom od 8 posto za gradnju tzv. „Jadranske željeznice“ koja je trebala spojiti Beograd s Kotorom preko Loznice, Višegrada, Foče i Nikšića. Hrvatska kadrovi participiraju u državnim službama samo s 15 posto.
Ćirilica tada, ćirilica danas
Vlada Kraljevine SHS na prvoj sjednici 21. prosinca 1918. proglasila je „na cijelom državnom području ravnopravnost upotrebe latinice i ćirilice“, što je utrlo put nametanju ćirilice i potiskivanju latinice u Hrvatskoj, Bačkoj i Bosni i Hercegovini – sto godina kasnije Hrvatska još nema zakon o hrvatskome jeziku. Ćirilica je postala sredstvom srbijanske hegemonije. Ćirilizacija se razmahala poslije donošenja Vidovdanskoga ustava, osobito poslije „Uredbe o podeli zemlje na oblasti“. U 33 državne oblasti postaje jedinim pismom komunikacije državne uprave, na tiskanicama, u školstvu, na novčanicama, u vojsci, na željeznici... Punih dvadeset godina ostala je dijelom službene državne i jezične politike. Stoljeće poslije svjedoci smo pokušaja ćirilizacije Vukovara i progona njezinih protivnika.
Režim Kraljevine SHS iskazao se i promjenom toponima. Karlsdorf je preimenovan u „Karadjordjevo“, Alajbegovci u „Petrovo Selo“, Marija Zvijezda u „Putnikovo brdo“ . Sutivan je postao „Sv. Jovan“, Sućuraj - „Sv. Gjorgje“, Nerežišća – Nerezi. Mali Ker i Stari Ker prekršteni su po živim srbijanskim političarima u Pribićevićevo i Pašićevo. Česte su i promjene prezimena u „politički korektna“, kao Deutch u Dragić, Dragojević u Prodanović, Franjić u Gjurković, Grünwald u Gorjan, Hajduk u Hajduković, Spannbauer u Ferić...
Okupatorska vlada Nikole Pašića od početka je provodila pravoslavno klerikalnu politiku. Iz državnoga proračuna vladikama Srpske pravoslavne crkve isplaćivala je plaću od 10.000 dinara, a katoličkim biskupima 3.976. Mirovina vladike iznosila je 9.000 dinara, više negoli plaća dvaju katoličkih biskupa. Katoličkoj crkvi agrarnom reformom oduzeti su posjedi, no, kako nisu bili gruntovno preneseni, za oduzete posjede plaćala je porez. Katoličke bolnice i gimnazije u stalnoj su opasnosti od ukinuća, svećenici zatvarani i ubijani. Režim i Srpska pravoslavna crkva onemogućavali su konkordatsko uređenje položaja Katoličke crkve.
Izbornim zakonom određeno je da izborne jedinice ne mogu imati manje od 30.000 ni više od 45.000 stanovnika, što je otvorilo vrata izbornim manipulacijama. U Srbiji se birao veći broj narodnih zastupnika budući da su u njoj utvrđene izborne jedinice s manjim brojem stanovnika negoli u Hrvatskoj.
Radićeva stranka 3. veljače 1919. upućuje Memorandum Mirovnoj konferenciji u Parizu sa zahtjevom za pravo na hrvatsko samoodređenje s potpisima dvjesto tisuća Hrvata. Pribićević, ministar policije, 25. ožujka uhićuje Radića i drži ga 11 mjeseci u zatvoru. Italija je u rujnu 1919. okupirala Rijeku provodeći Londonski sporazum iz 1915. s kojim se suglasila srbijanska vlada, a sada i Vlada Kraljevine SHS. Talijanske vlasti u Istri godine 1923. ukinut će i hrvatske škole. Hrvatsku istodobno teroriziraju Italija i Srbija.
Prepuštanje hrvatskoga teritorija Italiji
Kraljevina SHS 1920. u Rapallu Italiji je prepustila Istru, Cres, Lošinj, Zadar, Lastovo i Palagružu. Usvojila je, bez Hrvata, tzv. Vidovdanski ustav 1921. kojim je promoviran unitarizam i državni centralizam. Razbijene su hrvatske povijesne cjeline. Ukinuta je saborska institucija i banska čast. Zatim je usvojen i Zakon o zaštiti države. Njime su ozakonjene brutalne kazne sve do smrtne, za one koji su se suprotstavljali okupacijskoj politici „prisajedinjenja svih srpskih zemalja“.
Okupatorska vlada prepustila je Mađarskoj Pečuh, Mohač, Barč, Siget i Baju, čime je tamošnji hrvatski korpus od 350.000 Hrvata razdijeljen na mađarski i srpski dio. Srbijanski režim potiče plansku srbijanizaciju, osobito Vojvodine, naseljavanjem srpskih dobrovoljaca, tzv. „solunaca“, nametanjem srpskoga jezika i pisma. Godine 1922. Uredbom o administrativnoj podjeli države Hrvatska je razdijeljena na 6 oblasti, Boka kotorska izdvojena je iz Dalmacije, Baranja je pripojena bačkoj oblasti. Rimskim ugovorima između fašista Mussolinija i Pašića okupatorska vlast 1924. prepustila je hrvatsku Rijeku Italiji.
Još od 28. travnja 1919. na područjima „neprijateljskih oblasti“, „prisajedinjenih“ od Države SHS, vrijedi članak 298. srbijanskoga „krivičnoga“ zakona: „Stanovnici neprijateljskih oblasti koje je vojska zauzela, predležu suđenju vojnih sudova“. Kaznu batinanja uveo je srbijanski pukovnik Teslić, a nebrojeno puta odobrio Svetozar Pribićević. Zagovornik republike kažnjavan je s 25 udaraca batinom. Obitelj strijeljanoga Hrvata morala je okupatoru platiti metke kojima je ubijen! U prvim godinama Kraljevine u Hrvatskoj je izravno terorizirano više od 30.000 ljudi.
Kanadski general F. E. Burnham po povratku iz Kraljevine SHS izjavio je: „Ono što se sada zove Jugoslavija, to je krvavi pandemonijum nečuvenih grozota, progona, pljačkanja, političkoga podjarmljivanja i najstrašnijih represalija. Pučanstvo Crne Gore, Albanci, Makedonci, Hrvati i Muslimani složni su u dubokoj mržnji protiv svojih tlačitelja, koji se služe najgroznijim metodama, kao u srednjem vijeku.“
Srbijanski režim podupire ondašnje tzv. „nevladine organizacije“, fašističku Pribićevićevu Organizaciju jugoslavenskih nacionalista i Pašićevu Srpsku nacionalnu omladinu. Ove terorističke organizacije nesmetano provode teror nad neistomišljenicima režima i protivnicima srbijanske okupacije.
Vrhunac srbijanskoga terora dogodio se 1928. kad je srpski zastupnik Puniša Račić usred beogradske skupštine ubio zastupnike HSS-a Đuru Basaričeka i Pavla Radića, ranio Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića, vodećega hrvatskog političara koji je od zadobivenih rana ubrzo preminuo. Zdravomu razumu u tom je trenutku preminuo svaki oblik jugoslavenske zajednice.
Ne bi li smirio nezadovoljstvo, kralj Aleksandar Karađorđević predlaže Pribićeviću velikosrpski Amputacijski plan izdvajanja Hrvatske iz Kraljevine uz oduzimanje Slavonije, Dalmacije i dijela središnje Hrvatske s granicom velike Srbije na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag. HSS je odbio plan. U Zagrebu sveučilištarci proglašavaju generalni štrajk, koji je završio novim krvoprolićem, povučen je veliki župan, a uprava je povjerena srpskom pukovniku Maksimoviću.
Kralj je 1929. izvršio državni udar i uveo tzv. šestojanuarsku diktaturu, pod geslom „jedan kralj, jedan narod, jedna država“. Skupština je raspuštena. Ustav suspendiran. Zabranjene su nacionalne stranke i političke slobode. Šef vlade postaje zapovjednik Kraljevske garde srbijanski general Petar Živković, poznat kao Pera Kapija. Beogradski sud za zaštitu države osuđuje na smrt potpisnike zajedničke Deklaracije Hrvata i Makedonaca kojom se zalažu za ljudska i nacionalna prava, političke slobode i potpunu nezavisnost Hrvatske i Makedonije. Među osuđenicima je i Ante Pavelić mlađi, koji odlazi u emigraciju. Hrvatsku stranku prava preuzima književnik Mile Budak.
Banovine
Kraljevina SHS preimenovana je 1929. u Kraljevinu Jugoslaviju podijeljenu na 9 banovina čije granice nisu uvažavale etničke i zemljopisne cjeline. Hrvatska je raskomadana na četiri banovine kako bi se poništio nacionalni i povijesni identitet hrvatskoga naroda. Od nje je izuzet Srijem, a od Dalmacije dubrovačka oblast južno od Neretve. Politika se provodi pod unitarističkim sloganom „Stvorili smo Jugoslaviju, stvorimo Jugoslovene“. Jugoslavenstvo postaje državnom ideologijom, a brisanje nacionalnih identiteta ostvaruje se najgrubljom silom.
Takvo stanje izaziva hrvatske reakcije. U Italiji 1930. djeluje organizacija Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret. Istodobno HSS šalje Ligi naroda Memorandum u kojemu ističe apsolutistički režim kralja i sve lošiji položaj Hrvata i njihovih prava. Upozorava na zabranu kulturnih i znanstvenih društava, na nestanak hrvatskoga jezika iz škola i javnih služba, na krivotvorenje i brisanje hrvatske povijesti u udžbenicima te da srbijanska diktatura zaustavlja kulturni napredak Hrvata, zapostavlja katoličku vjeru, oštećuje nadgrobne spomenike...
(Nastavak u sljedećem broju)
Nenad Piskač
Hrvatski tjednik