Skandalozno je što su mediji i prvi ljudi hrvatske države ignorirali pokop takvoga velikana kao što je bio akademik Katičić

U narodu postoji izreka – na pogreb se ne poziva. Svatko o tomu odlučuje po dužnosti i savjesti. Ali to što nema poziva, ne isključuje pričanje i prepričavanje koga se vidjelo, a koga nije na posljednjem oproštaju od pokojnika.

Zagreb i Hrvatska, oprostili su se 29. kolovoza 2019., na zagrebačkom Mirogoju, od filologa europskoga ugleda i jednoga od najvećih hrvatskih jezikoslovaca druge polovice 20. i početka 21. stoljeća, akademika Radoslava Katičića. Bilo je sedam oproštajnih govora (HAZU, Sveučilište u Zagrebu, Matica hrvatska, Školska knjiga, IHJJ, Filozofski fakultet u Zagrebu i Hrvatsko filološko društvo) i po tomu se ne bi moglo reći da njegovu ispraćaju nije dana dostojna pozornost. Upalo je, međutim, u oči da o tom ispraćaju mediji nisu donijeli ni slova. Jednako su postupile komercijalne i javna televizija.

Za neke su televizije dobri poznavatelji Katičićeva djela čak dali izjave, ali od toga ništa nije emitirano. Je li razlog izostanka medijske pozornosti u tomu što na oproštaju nisu bili prva državna imena? Ako je tako, onda se mora pitati: dolaze li mediji na posljednji oproštaj zbog ugleda i značenja pokojnika, odavanja mu počasti, ili radi političara, kako bi ih se javno pokazalo i u takvim prilikama? Očekivalo se da jedan vrhunski znanstvenik, kakav je bio Radoslav Katičić, zasluži državni oproštaj, na kojemu će govoriti predsjednik Hrvatskoga sabora ili premijer. Zašto ne i hrvatska predsjednica? Jer takvo što je akademik Radoslav Katičić zaslužio. To što su na oproštaju pribivali neki njihovi predstavnici, primjerice ministrica kulture, koja inače ne uživa neki osobit ugled u javnosti, ne znači ništa, posebno jer je onamo došla kao izgubljena, bez jasne i glasne poruke hrvatske državne politike spram rada i ostavštine pokojnika, naglaska na vrijednosti za koje se zalagao. I na tomu se pokazalo kako funkcionira hrvatska država, koliko njezini predstavnici drže do znanstvenika koji je nadišao nacionalne granice. Jedni su ga svojim odnosom spram Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika i izradbe novoga pravopisa pokušali poniziti, a drugi su ga kod oproštaja, iako su prethodno izrazili protokolarnu sućut, pokušali s cjelokupnom medijskom svitom ignorirati. To se može samo prolazno, nakratko. Jer hrvatsko civilizacijsko i kulturno pamćenje nešto je duže nego što si zamišljaju.

Akademik Katičić samozatajno je radio cijeli radni vijek ostavivši hrvatskoj i europskoj kulturi značajna jezična, književno-teoretska i povijesno-kulturna djela. Po tomu bi mogao biti uzor i učitelj novim naraštajima filologa i jezikoslovaca. Njegova briga bila je poglavito za hrvatski jezik. Budući da je umro neumorni "pastir" hrvatskog jezika, koji je nad tim jezikom skoro pedeset godina bdio, je li izostanak medijske pozornosti i nazočnosti prvih ljudi države na ispraćaju od znanstvenika, kakvim bi se podičili i veći narodi, zapravo poruka političke nomenklature kako im neke vrijednosti, kao što je briga za hrvatski jezik, znanstveni rad, bitne odrednice svakoga identiteta, ne znače mnogo? Je li sve bila tiha "osveta" za Katičićevu izreku – Jezik pripada jezikoslovcima, a ne politici i izvršnoj vlasti? Možda su od njega očekivali da im bude podložan, ali takav karakter nije bio. Odbijao je mnoge važne dužnosti, čak da bude predsjednik HAZU-a, jer je bio čitavim svojim bićem posvećen preuzetim sveučilišnim obvezama i znanstvenom radu. Bio je revan i odgovoran. Je li možda sve to bio odgovor na njegove apele da se donese Zakon o hrvatskom jeziku? Ako su njegovu maksimu o pripadnosti jezika jezikoslovcima primijenili na posljednji oproštaj, krivo su protumačili njegovu naširoko poznatu izjavu. Pokazali su se kao političari za jedan mandat, dok ih narod ne prozre. Na Špancirfest se moglo ići i do godine, u posjet Sveučilištu Sjever dan kasnije i ništa se bitno ne bi dogodilo.

Oproštaju od znanstvenoga i kulturnoga gorostasa, koji uživa golem ugled u hrvatskom, europskom i slavenskom kulturnom svijetu, moglo se pribivati samo 29. kolovoza, toga vrućeg i sparnog dana, kada je našao vječni mir na Mirogoju. Ako hrvatski političari ne mogu sačuvati sami svoj obraz u ovakvim prilikama i biti na razini dužnosti koju su im povjerili građani – tko će im ga sačuvati? Na posljednjem ispraćaju akademika Radoslava Katičića na Mirogoju govorili su: u ime HAZU-a tajnik Razreda za filološke znanosti Darko Novaković, u ime rektora Sveučilišta u Zagrebu Mislav Ježić, predsjednik Matice hrvatske Stipe Botica, vlasnik Školske knjige Ante Žužul, dekanica zagrebačkoga Filozofskog fakulteta prof. dr. sc. Vesna Vlahović-Štetić, ravnatelj IHJJ-a Željko Jozić te u ime Hrvatskoga filološkog društva, odnosno Odsjeka za orijentalistiku Zdravka Matišić.

Radoslav Katičić rodio se je 3. srpnja 1930. u Zagrebu. Umro je 10. kolovoza 2019. u Beču u 90. godini.

Akademik Darko Novaković: Nijedan hrvatski filolog nije se tako autoritativno bavio raznovrsnim područjima

Odlazak akademika Radoslava Katičića pretužna je vijest za Razred za filološke znanosti HAZU, pretužna za cjelinu nacionalne kulture. U Razredu je proveo gotovo pola stoljeća, od 1973. kao izvanredni, od 1986. kao redoviti član. U tom je vremenu svojim savjetima, prijedlozima i, dakako, radovima odsudno obilježio djelovanje Razreda.

Nijedan hrvatski filolog nije se tako autoritativno bavio tako raznovrsnim područjima kao akademik Katičić. O njegovoj međunarodnoj prepoznatljivosti na uvjerljiv način svjedoče i članstva u nekoliko inozemnih akademija. Brojne odgovore koje je ponudio u svojemu golemom djelu protok vremena nije ni okrznuo, kamoli opovrgnuo.

Akademik Mislav Ježić: Katičić je obogatio hrvatsku kulturu kao malo tko

Prije nekoliko dana napustio je ovaj svijet i ovo tijelo duh koji je duboko obilježio humanističku znanost i hrvatsku kulturu svojim stvaralaštvom od sredine 20. stoljeća do danas. Gorostas umom, a i velik čovjek, kakva se rijetko sreće. On nije bio samo izuzetan znanstvenik i profesor u zagrebačkoj i hrvatskoj sredini nego i u bečkoj, europskoj i svjetskoj. I čak je doživio i priznanja koja to pokazuju, što se takvim ljudima ne događa uvijek. Ne samo naše Sveučilište, nego ni Sveučilište u Beču nema mnogo profesora čijim se članstvom diči čak sedam akademija znanosti: hrvatska, austrijska, norveška, bosansko-hercegovačka, kosovska, Academia Europea i Accademia Nazionale dei Lincei u Rimu. No taj sjaj priznanja samo je usputna posljedica veličine i širine njegova duha i djela. Bio je tako sjajan učitelj. Otvarao je pred našim očima svjetove, davne i suvremene, neusporedivo šire od stvarnosti u kojoj smo živjeli, iznosio neprestano veliko bogatstvo istančanih obavijesti iz riznice svojega znanja, i tumačio i najteže teme s tolikom jasnoćom razumijevanja da je to izgledalo kao da nam svugdje kroz neprobojni gustiš prašume činjenica otvara putove kojima se može lako prolaziti i dolaziti do dalekih i širokih vidika. U svim svojim radovima Radoslav Katičić dolazio je do najvećih i najpouzdanijih rezultata upravo zahvaljujući širini svojih znanja, širini područja kojima je ovladao, multidisciplinarnomu pristupu, kao i snazi prosudaba i oštroumnosti s kojom je umio prosuđivati pitanja kojima se bavio. Među književnopovijesnim se djelima kao magnum opus ističe Katičićevo djelo Litterarum studia (Matica hrvatska, Zagreb 1998.), kako se zove hrvatska preradba djela pisana za Austrijsku akademiju znanosti. Tu je na temelju izvrsna poznavanja izvora na svim jezicima na kojima se mogu naći i na temelju nepregledne, ali većinom fragmentarne, sekundarne literature iz niza disciplina filoloških, arheoloških, povijesnih i drugih, Katičić dao divovsku sustavnu sliku hrvatske kulture i književnosti i njihovih temelja, sažeto od pretpovijesti, a iscrpno od kasne antike pa do 12. stoljeća. Samo to djelo bilo bi dostatno da ga uvrsti u nenadmašne velikane hrvatske znanosti, a i međunarodne medijevistike! Možda je duh Radoslava Katičića napustio ovo tijelo i ovaj vidljivi svijet, ali nikada ne će napustiti znanosti kojima je dao gorostasne prinose, niti hrvatsku kulturu koju je obogatio kao malo tko, niti će napustiti nas koji smo imali sreću poznavati ga, učiti od njega i osjećali veliku zahvalnost i ljubav prema njemu za sve što smo od njega primali!

Dr. Ante Žužul: Katičić je kardinal hrvatskoga jezika i najvjerniji potomak sv. Jeronima

Samozatajni znanstvenik svjetskoga glasa, akademik Radoslav Katičić svojim radom donosi mudrost i svjetlost s istoka, od koje su učili i Grci i Rimljani. Tako znanstveno i snažno oprisućen potpuno se dariva hrvatskom jeziku i narodu. Katičić je najvjerniji potomak svetoga Jeronima, kojega su naši stari zvali Hrvatin. Ono što je sveti Jeronim kao utemeljitelj hrvatskoga jezika i pisma bio u petom stoljeću, to je Radoslav Katičić bio u 20. i 21. stoljeću. Nitko kao akademik Katičić nije zaorao tako duboko u slavistiku i njezina znanja, od pretkršćanskoga doba sve do naših dana. Nitko čistije, jasnije i točnije nije od akademika Katičića prepoznao zasebnost hrvatskoga jezika, pa danas ovdje mogu reći da je akademik Katičić bio kardinal hrvatskoga jezika. Za sebe je samozatajno govorio da je bio pisar Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika, ali će u povijesti ostati zapamćen kao apostol Deklaracije. Filolog svjetskoga glasa prenio je vrijedne pojmove hrvatske povijesti preko zamućene rijeke do današnje hrvatske suvremenosti. Kao znanstveni utemeljitelj i recenzent Velikog rječnika hrvatskog standardnog jezika napisao je sljedeće: "Plovidba hrvatskoga standardnog jezika nikada nije bila mirna i glatka. Nije mu se to dopuštalo. Osjećamo to i danas, u slobodnoj Hrvatskoj. Ipak, sve su stvarne zapreke prevladane. Treba još samo čvrsto osvijestiti da imamo hrvatski jezik, da ga imamo na svim razinama na kojima jezik postoji, treba ozbiljno usvojiti znanje o tome kakav je naš jezik i kakva je njegova povijest, jer kad se o jeziku radi jedno je od drugoga neodvojivo: jezik naime postoji svojom poviješću. I treba mu se veseliti svom onom životnošću kojom su ga naši stari stvarali, razvijali i održavali, od praslavenskoga doba do ove naše elektroničke postindustrijske civilizacije."

Školska knjiga je u vrijeme velike borbe za slobodu hrvatskoga jezika objavila Pravopis hrvatskoga jezika, kasnije poznati Londonac, a u isto vrijeme 1971. godine objavila je Jezikoslovne oglede vrlo važna djelo akademika Radoslava Katičića i od tada je Školska knjiga njegov dom. Dom u kojem se njeguje i čuva hrvatski jezik, a za Školsku knjigu sam akademik Katičić govorio da je "ambar hrvatske povijesti, jezika i kulture". To su bile godine kada su Hrvati odgovorno znali zbrajati svoju nacionalnu pamet, tražeći put do hrvatske slobode.

Nikada ne ću zaboraviti naš susret 2011. godine pred izlogom Školske knjige u Masarykovoj ulici. Dok je gledao nova izdanja, tada sam ga zamolio:"Akademiče, da sam kojim slučajem ovdje sreo Nikolu Teslu, pitao bih ga: hoćete li napisati jedno djelo o stvaranju i prenošenju električne energije, Vas sada pitam, dragi Akademiče: hoćete li za Školsku knjigu iz svoga pera napisati svoje djelo o hrvatskom jeziku?“ Tako je 2013. godine objavljeno veliko djelo Radoslava Katičića Hrvatski jezik.

Dragi akademiče, hvala za darove Vašega jedinstvenoga uma koje ste poklonili Školskoj knjizi, hrvatskoj i svjetskoj znanosti.

Marko Curać
Hrvatski tjednik