Sarajevo polemizira protiv hrvatske predsjednice, spomenik holokaustu u Zagrebu kraj obnovljene sinagoge, Hrvatska se prekasno sjetila zasluga Jakše Kušana

U pristojnom društvu može se o svemu razgovarati, ali treba paziti ne samo na poštivanje istine nego i na način kako se govori. To vrijedi i za javne nastupe političara, ali i novinara koji o tomu pišu i govore. Predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović dogodile su se u svezi s navedenim dvije nezgode koje bacaju ružno svjetlo na novinare i još ružnije na političare koji su im povjerovali. Najprije ju je krivo citirala švicarska javna televizija koja je objavila kako je Predsjednica potvrdila navode o zlostavljanju izbjeglica na hrvatsko-bosanskohercegovačkoj granici, a to je očito bio kriv prijevod njezina intervjua. Mislim da je tu njezin glasnogovornik pogriješio jer nije predočio originalnu snimku toga razgovora da se vidi tko tu zaobilazi istinu.

Još gori incident zbio se za vrijeme Predsjedničina posjeta Izraelu, koji je inače protekao u najboljem skladu, ali je novinarka utjecajnoga Jeruzalem Posta objavila nešto što Predsjednica uopće nije rekla, naime da je Bosna i Hercegovina „vrlo nestabilna država koju su u određenom pogledu preuzeli ljudi povezani s Iranom i terorističkim organizacijama te da je ta zemlja danas pod kontrolom militantnoga islama koji je dominantan u određivanju stavova“ (Deutsche Welle). Ovu neistinu kao da su „naručili“ bosanskohercegovački predstavnici iz bošnjačkoga naroda pa su Predsjednicu i Republiku Hrvatsku napali najpogrdnijim psovkama iz komunističkoga rječnika, zna se kojima, da je fašistička i ksenofobna, da su njezine izjave toksične itd. Predsjednica Grabar Kitarović odmah je demantirala te podvale, a i novinarka Jerusalem Posta skinula je tu izmišljotinu sa stranica svoga lista, no to nije koristilo jer su polemike iz Sarajeva nastavljene još većom žestinom. Ovdje se našoj predsjednici događa ono što se često zbivalo njemačkim političarima u Grčkoj i Poljskoj: oni su ni krivi ni dužni bili psovani antifašističkim diskvalifikacijama kao da je riječ o nasljednicima Hitlera. Nijemci su to stoički podnosili, no Hrvatska to ne smije. Nije dovoljno demantiranje gospođe Grabar-Kitarović, Hrvatska u odnosima na „međunarodni protektorat“ Bosnu i Hercegovinu ima druge poluge koje su pogodne da urazume njezine preglasne političare i još bučnije novinare.

Predsjednica je rekla koliko je Hrvatska mnogo učinila za Bosnu i Hercegovinu za vrijeme Domovinskoga rata, no to nije sve što Hrvatska ima u tobolcu jer o Zagrebu ovisi dobar dio BiH budućnosti glede europskih i eventualno atlantskih integracija, ali i u praktičnom životu današnjice, imamo zajedničku granicu od oko tisuću kilometara; preko Hrvatske idu sve bosansko-hercegovačke veze sa zapadnim svijetom, pa ako to bošnjački političari i mediji žele ugroziti – alal im vjera. Mislim da ipak nisu toliko ludi. Da oni poznaju svoj zanat, preispitali bi Predsjedničine riječi u tišini međusobnih diplomatskih kanala, i tek nakon toga, ako bi bilo potrebe, pristojno reagirali, no očito oni to ne žele jer danas biti među Bošnjacima „antihrvat“ znači dobivati više glasova na izborima, što se najbolje potvrdilo biranjem Željka Komšića, i to bošnjačkim glasovima (!) za navodno hrvatskoga predstavnika u tročlanom Predsjedništvu države. Da je on imao i trunak hrvatske nacionalne svijesti, kad je vidio da ga Hrvati nisu izabrali, dao bi ostavku i onda bi se morao promijeniti izborni zakon pa bi Hrvati u BiH dobili zaista svoga predstavnika, no to on uopće nije u stanju shvatiti jer mu je guzica na predsjedničkom stolcu bliža od glave. I službena bi Hrvatska trebala prihvatiti činjenicu da sadašnja vlast u BiH nije prema njoj prijateljska bez obzira na to koliko to ponavljala jer za „međunarodni tango“ potrebno je dvoje.

Zagreb se nalazi u neusporedivo boljem položaju nego Sarajevo

Neshvatljivo je još nešto. Službeno Sarajevo duri se na Zagreb zbog izgradnje Pelješkoga mosta na hrvatskom teritoriju jer da je prije toga trebalo srediti „pitanje granice“ kod Neuma, a most grade Kinezi, financira ga Europska unija i bit će itekako koristan i okolnim hercegovačkim ljudima. Zar kavgači iz Sarajeva misle da se mogu uhvatiti u koštac s pola čovječanstva? Zar misle da se mogu rogušiti i na Izrael, malu ali moćnu državu koja ima više utjecaja u svjetskoj supersili Sjedinjenim Američkim Državama nego sav arapski svijet? Zar ne shvaćaju da Hrvatska nije bilo neka tamo „balkanska država“, ona je članica Europske Unije i NATO-a pa ako je budu izazivali, ne će dobro proći. Prigodom nedavnoga posjeta buduće predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, Zagrebu. Njemica je rekla kako je „Hrvatska najmlađa, ali izvanredna članica EU-a.“ Hrvatsku je proglasila „uzornom državom“ glede europskih integracija. Utjecajni Frankfurter Allgemeine Zeitung piše u povodu toga posjeta kako je Hrvatska unutar Unije Musterschüller, uzoran đak, dok će Bosni i Hercegovini treba još koje desetljeće da uopće smogne zakucati na vrata EU-a. Da su odgovorni političari i novinari u Sarajevu pametni, ne bi se upuštali u suvišne svađe s europskim Zagrebom koji se nalazi u neusporedivo boljem svjetsko-političkom položaju nego oni, pa ipak neki bošnjački tvrdoglavci misle da ga mogu nepristojno izazivati kao da smo mi raja, a oni begovi. Ne shvaćaju da su osmanska vremena davna prošlost.

Spomenik holokaustu u Zagrebu postaviti uz obnovljenu sinagogu

Predsjedničin posjet Izraelu bio je uspješan, no ipak ima barem dvije sjene. Nije potrebno ponavljati očitu neistinu da je Hrvatska, osim na Domovinskom ratu, nastala i na antifašizmu, i kao drugo, trebala je prije odlaska u Izrael apelirati na obje frakcije židovske zajednice u nas da napokon odstupe od tvrdoglavoga odustajanja od komemoriranja prodora zatvorenika u Jasenovcu jer to je ujdurma Pupovčevih Srba i ne bi trebalo opterećivati ostale nacionalne manjine. Iz komemoracija treba izbaciti taktiziranje i politiku jer to šteti uspomeni na sve nevine žrtve. Nije politički mudro da se neka lokalna židovska zajednica stavi u suprotan položaj od matice svih Židova u svijetu, Izraela, a to upravo čine naši Židovi.

Još jedan suvišan problem opterećuje hrvatsku javnost: riječ je o postavljanju spomenika holokaustu kraj zagrebačkoga Glavnog kolodvora. Prepirka je nastala zbog različitih pogleda na posvetu spomenika. Naime, Grad Zagreb želi da se odnosi na sve žrtve holokausta, židovska zajednica na samo endehazijske žrtve svojih sunarodnjaka. Ovo je vrlo delikatno pitanje. Mislim da bi trebalo pogledati kako su to riješili Nijemci u čije ime su počinjeni najveći zločini nad Židovima u europskim dimenzijama. Diskusija o odgovarajućem spomeniku u blizini Brandenburških vrata u strogom središtu glavnog njemačkoga grada trajala je više desetljeća. Mnogi su se Nijemci odupirali „preuzimanju sveukupne krivnje“ za holokaust. Bilo je više prijedloga o izgledu i veličini spomenika. Na kraju je pobijedio nacrt spomenika iz ateljea američkoga arhitekta i Židova Petera Eisemana, a sastoji se od 2.711 betonskih stupova različite visine na prostoru od 19.000 četvornih metara.

Ovaj impresivan ansambl posjeduje podzemnu prostoriju s odgovarajućom dokumentacijom, a posvećen je – ovo upamtimo – ubijenim Židovima Europe. Ne samo njemačkim žrtvama holokausta! Mislim da su ovdje Nijemci, posebice njemački Židovi, bili u pravu jer holokaust nije moguće ograničiti samo na jednu zemlju. Na kraju krajeva, ustaško ubijanje i deportiranje Židova nastalo je pod velikim pritiskom Njemačkoga Reicha, imalo je ponekih mogućnosti njihova spašavanja putem službenih odredaba kao što su bile one o „mješovitim brakovima“, „počasnim arijevcima“, intervencijama Katoličke crkve, emigriranjem u talijansku zonu NDH i bijegom u partizane itd., čime ne želim umanjiti hrvatski dio krivnje za holokaust nego upozoriti na moguće rješenje prema kojemu bi spomenik holokaustu u Zagrebu trebalo posvetiti i hrvatskim i europskim žrtvama ovog zasigurno najvećeg zločina u 20. stoljeću, ako ne i u većem razdoblju. Možda bi bilo svrsishodnije da se taj spomenik, zid s kovčezima, postavi na jedno od pročelja obnovljene sinagoge u središtu Zagrebu. Krajnje je vrijeme da se ponovno sagradi ta bogomolja sa svojim vanjskim izgledom, ali unutra moderna, čime bi se Zagreb odužio svojim žrtvama holokausta, a ne da taj prostor danas zjapi u blizini Jelačić placa kao usta krezube babe.

Hrvatska se škrto i prekasno sjetila zasluga Jakše Kušana

Hrvatska i inače ima poteškoća oduživati se svojim zaslužnim građanima što se tako uočljivo vidjelo u povodu smrti zasigurno najvažnijega emigrantskog novinara, publicista i nakladnika Jakše Kušana, glavnoga urednika londonske „Nove Hrvatske“. Kušan nas je napustio 29. srpnja, ali toga dana o tomu javni mediji nisu izustili gotovo ni riječi. Izašli su nekrolozi iz pera nekih njegovih prijatelja i poznanika, oglasila se i vlada, ali to je sve bilo vrlo škrto i prekasno. Kušan se vratio u Hrvatsku nakon 32-godišnjega egzila gdje je uređivao najbolji emigrantski list „Novu Hrvatsku“, izdao po komunistima spaljeni „Hrvatski pravopis“ od tada zvan Londonac, sudjelovao u krovnoj organizaciji izbjeglih Hrvata, Hrvatskom narodnom vijeću itd. Vrativši se u Zagreb, pokušao je izdavati „Novu Hrvatsku“ i „Hrvatski tjednik“, ali očito su ga u tomu spriječili postkomunisti koji su se inače busali u prsa da su „veliki Hrvati“. Radio je neko vrijeme i za Soroša (uostalom kao i Viktor Orban) i u Hrvatskoj matici iseljenika, no i tu nije bio velike sreće. Povukao se u izolaciju svjedočeći o tomu koliko ga je obnovljena Hrvatska malo cijenila. Za poznavanje njegova političkoga života svakako treba pročitati njegovu vrlo zanimljivu knjigu uspomena „Bitka za novu Hrvatsku“, Otokar Keršovani, Rijeka, 2000.

Najbolje je o njegovu neuspjehu u Hrvatskoj napisao nekoliko značajnih rečenica njegov povremeni emigrantski suborac Vladimir Pavlinić: „Trideset i dvije godine on je, u osami i oskudici izgnanstva, bio slobodni glas za suvremenu demokratsku državu. Kad je država bila ostvarena, prostor za slobodan glas on je izgubio, stjeran u šutnju... Dogodilo se da iz inozemstva nisu pristigli demokrati, nego oni koji su htjeli dobro naplatiti svoje emigrantske patnje i Hrvatsku vratiti 50 godina unatrag, u 1941. godinu. Kad sam se kao svježi izbjeglica 1973. u Beču, prije odlaska u London, dnevice družio s privremeno izbjeglim književnikom Petrom Šegedinom, čitali smo Novu Hrvatsku. On je u Kušanovim uvodnicima uočio neobičnu zrelost političkoga realizma, osobito u gledištu da se oslobođenje Hrvatske iz Jugoslavije ne će moći ostvariti bez suradnje s hrvatskim komunistima. Suprotno fantazmagorijama ostaloga emigrantskog tiska svih boja. Taj se dio predviđanja poslije obistinio, ali Kušan, kao ni ostali koji smo mu se pridružili, nije u svojoj dalekovidnosti uključio mogućnost da bi se ti naši komunisti u odlučnom času udružili s „primitivnim ustašoidnim elementima iz emigracije, a demokrate otpirili..." (autograf.hr ).

Kušanu i još nekim demokratskim emigrantima koji su se vratili u domovinu ili su to planirali, ali nisu našli svoje mjesto u novim političkim strukturama, dogodilo se ono što se zbilo njemačkim demokratskim izbjeglicama nakon sloma Hitlerova Reicha; oni su se sudarili s debelim zidom bivših nacista koji su vješto glumili demokrate prikrivajući svoju mračnu prošlost i zatvarajući sva vrata pridošlicama kako bi sačuvali monopol u novoj vlasti, što im je uspjelo sve do dolaska svježih garnitura javnih djelatnika koji nisu imali nikakve veze s nacionalsocijalizmom, a to je trajalo oko dva naraštaja, dakle gotovo 50 godina. Za to vrijeme brojni su se njemački egzilanti vratili u svoje emigrantske postojbine, odnosno u staroj domovini politički potpuno povukli u privatnost. A njihova je domovina Njemačka time mnogo izgubila, isto tako kao što je izgubila i Hrvatska koja nije uočila vrijednost demokratske emigracije i angažirala njezine najbolje pripadnike u borbi za bolje društvo i uspješniju državu. Stoga smo danas tu gdje jesmo, u besplodnim natezanjima oko nerješivih problema prošlosti koji otežavaju čišćenje političkoga ozračja danas i zamagljuju njezinu budućnost za Bog zna koliko još vremena.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik