Uz Dan pobjede i domovinske zahvalnosti

Bio je i prošao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, dan hrvatskih branitelja. Ove godine obilježen je 24. put za redom i premda jeOluja - Dan pobjede prošlih godina bilo podosta nevoljkosti, nebrige, indolencije i otvorene opstrukcije, i premda još uvijek taj dan u manifestacijskome smislu nije možda zaživio kako zaslužuje, može se ipak reći da ga ne će nitko istisnuti iz kolektivne svijesti hrvatske nacije. Dan pobjede 5. kolovoza vječno je uklesan u neuništivi kamen kao jedan od najsvetijih datuma hrvatske povijesti. Oluja je bila veličanstvena pobjede Hrvatske vojske nad okupacijskom jugoslavenskom, najčišća u povijesti ratovanja pa je kao takva ušla u vojne udžbenike stranih država. Nama Hrvatima donijela je slobodu i samostalnost i zato, ako smo moralni, svake godine trebamo se klanjati svima koji su nam to omogućili. Uopće nije pretjerivanje kada čujemo da bi mnogi drugi narodi bili sretni kada bi imali takve slavne pobjede. Da je Dan pobjede uistinu već sada poseban datum, vidjelo se po rijekama ljudi svih naraštaja, najviše mladih, koji su hrlili na koncerte. Gotovo sto tisuća bilo ih je na koncertu Marka Perkovića Thompsona u Splitu, više tisuća na koncertu Miroslava Škore u malenome Trilju. U Zadru je u čast Oluje nastupio Jura Stublić sa svojom skupinom Film, na Forumu pred više tisuća gledatelja. Sve njegove hitove pjevali su ne samo ljudi njegova naraštaja, nego i mladići i djevojke koji o Domovinskome ratu znaju samo iz priča svojih roditelja. I kada je Jura Stublić počeo s pjesmom Bili cvitak, masa se ekstatično identificirala s melodijom i simbolikom koja se vezuje uz nju još od 90-ih. I kod mladih koji će biti rođeni desetak godina kasnije, ta je budnica svojom simbolikom postala pohranjena vrijednost.

Hrvatska mladost masovno pjeva domoljubne pjesme i veliča vrijednosti Domovinskoga rata. I koliko god smo prečesto frustrirani političko-ekonomskom situacijom u državi, optimizam se vraća kada ugledamo te slike. Uzalud su svi promidžbeni, Zvonko Kusićjavni i zakulisni napori anacionalnih i neprijateljskih snaga da ubiju taj zanos i povijesni duh nacije koji se prenosi s naraštaj na naraštaj. Nikada takvi ne će uvjeriti hrvatski narod u svoje bolesne teze. Ova je godina pokazala da je uzalud Plenkoviću Vijeće za prošlost, uzalud mu bijedni poltroni poput Zvonka Kusića u HAZU i u Ustavnomu sudu, uzalud mu sve, najveličanstveniji i najdivniji pozdrav Za dom spremni nitko ne može istisnuti iz hrvatskoga naroda. Hrvati znaju da se pod njime branila Domovina i da se pod tim pokličem nikada nije činila agresija ni prema komu u susjedstvu. Sada već toga postaje svjesna i najviša vlast. I aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kaže da je svaki pozdrav pod kojim je branjen Vukovar, uključujući, dakle, i pozdrav Za dom spremni prihvatljiv. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović sam se prošle godine obratio, u prigodi slučajnoga susreta, glazbeniku Marku Perkoviću Thompsonu rekavši mu da policije više ne će pisati prijave zbog pozdrava ZDS u pjesmi Bojna Čavoglave, a one što ih je do sada pisala, njegova je pogreška, priznao je Thompsonu ministar Božinović.

Hrvati čuvaju sjećanje na svoje pobjede i slave svoje junake i pozdrave. Premda to nikomu ne bi smjelo smetati, svake godine u doba obljetnice Oluje jave se ogorčeni izljevi mržnje Aleksandar Vučićuglavnom s istih adresa. Srbija se ne može pomiriti s porazom u Oluji kada su joj srušeni snovi o Velikoj Srbiji. Izvrćući naglavačke povijest s kraja 20. stoljeća, ona Hrvatsku i danas optužuje za fašizam, po čemu ispada da Hrvatska nije smjela oslobađati svoje teritorij i nije se smjela suprotstaviti srbijanskoj agresiji, zločinima i okupaciji. Takve su reakcije znak da akutne političke patologije u Srbiji u kojoj podjednako participiraju politička vrhuška i Srpska pravoslavna crkva. Takvoj luđačkoj Srbiji vjetar u leđa daju petokolonaški mediji i krugovi u Hrvatskoj svojim pokušajima da podjele odgovornost za rat 90-ih između Hrvatske i Srbije i tako oslobode Srbiju hipoteke jedinoga krivca. Patrijarh Irinej i ove je godine u maniri najgorega ratnog huškača, optužio da je Oluja bila zločin u režiji hrvatske države. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je poručio da su Srbi otjerani, ali da nisu nestali, njih, kako je rekao, 400 tisuća, njihov militantni ministar Vulić dodao Srbija nikad više ne će dopustiti Oluju. Sve te uvrede i laži mirno su slušali predstavnici Srba Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović. Nisu ni na koji način reagirali, relativizirali laži koje su se čule, ili se ogradili od njih, što znači zapravo da se slažu sa svime. Premda hrvatski dužnosnici, unosno plaćeni proračunskim sredstvima, njih su dvojica i ove godine participirali u manifestaciji koja je veličala zločinačku politiku koja je provodila agresiju na Hrvatsku 90-ih godina i činila najokrutnije zločine. Oni koji su se okupili u Krušedolu, bez iznimke, to su oni koji odobravaju Miloševićevu politiku iz 90-ih, samo zapravo žaluju što ta politike nije uspjela.

U Kninu, pak, na obilježavanju 24. obljetnice te slavne pobjede okupio se državni vrh Republike Hrvatske. Predsjednik VladeAndrej Plenković RH Andrej Plenković ustvrdio je da je Oluja bila presudan pothvat kojim je osigurana opstojnost hrvatske države i njezina teritorijalna cjelovitost, legitiman odgovor okupatoru te ključna bitka kojom je zadan koban udarac velikosrpskom posezanju za hrvatskom zemljom.

To što je rekao Plenković Oluji, točno je, ali točka na kojoj se demonstrira vjerodostojnost tek slijedi. Naime, Dan pobjede je prošao, iz Knina se Plenković vratio u Zagreb, a iz Krušedola u Srbiji se vratio i njegov najbliskiji koalicijski partner Milorad Pupovac. Njih dvojica personificiraju dvije različite, suprotstavljene i međusobno neprijateljske politike iz 90-ih, Plenković Tuđmanovu, Pupovac Miloševićevu, barem na retoričkoj razini, a sutra će se rukovati srdačno u Banskim dvorima. Onaj tko iskreno poštuje Oluju, njezine rezultate i pale žrtve za hrvatsku slobodu ni u jednome normalnom poretku stvari nema što raditi u zajedništvu s onim tko i danas obilježava Miloševićevu politiku i veliča najokrutnije zločine nad Hrvatima. Zakonski i moralno je neodrživa ta simbioza. Prema tome, sasvim je logično priupitati, Plenkoviću nije li te stid koalicije s Pupovcem, čovjekom koji i ove godine o hrvatskome trošku bio uz zločinačku politiku koja je izvršila agresiju i najstrašnije zločine nad Hrvatima. Protiv toga paradoksa morali bi ustati svi čimbenici u Hrvatskoj kojima je stalo do pravde, povijesne istine i očuvanja zakonskoga i moralnoga poretka stvari, a prije svih predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović bi trebala ukazati na tu sramotuKolinda Grabar Kitarović neovisno o mogućim posljedicama u predsjedničkoj kampanji. Postoje, naime, situacije kada više nisu važna naša ni imena, ni stvari, ni godine, ni ambicije ni karijere i kada, da ne bismo pali na dno dna, moramo spašavati hrvatsku i kozmičku istinu.

I dok se srbijanska histerija može objasniti psihologijom raspamećenoga gubitnika, kako objasniti poruke prepune mržnje koje su prošloga tjedna stigle iz Bosne i Hercegovine na račun Hrvatske. Povod su bile nepostojeće izjave predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u Izraelu. Premda je Jeruzalem Post priznao pogrešku, takav val primitivizma i mržnje rijetko se događa. Etnički Hrvati poput Komšića, potpuno odnarođeni od Hrvata, prednjačili su u govoru mržnje, ali to se dade objasniti vječnom potrebom poturica da dokazuju lojalnost tuđincima plamtećom mržnjom i prema svojima od kojih su pobjegli. Nedvojbeno je sljedeće: da nije bilo hrvatske svakovrsne pomoći, da nije bilo Tuđmana i Hrvata u BiH, Bosne i Hercegovine danas ne bi bilo, a Bošnjaci bi nestali. Pravo je pitanje zašto danas Bošnjaci često više mrze Hrvate koji su ih spašavali, liječili, obučavali, udomljavali, hranili, školovali i naoružavali, nego Srbe koji su ih tamanili. Nude se različiti odgovori. Po nekima, zato što se Srba i dalje boje, a mekanih Hrvata ne, zato što su im propali snovi da se na račun Hrvata namire za gubitke sa Srbima, ili psihosocijalna teza da su Hrvati spriječili Osmanlije u pohodu na Europu. Što god bilo, takva mržnja i nezahvalnost nije normalno, nego bolesno stanje te bošnjačke komponente u BiH. Pomozi sirotu na svoju sramotu!

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Sub, 14-12-2024, 14:57:45

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.