Nije uzmogao biti ni hrvatski Solženjicin, ni građanski Saharov, ali je izabrao Titov ćurak i maršalovu smradnu gomilu

U Krleže nema jedne jedine ljudske univerzalne konstitutivne misli da ju je izrekao iz sebe i po svojemu. Krleža je vjernik, poput onih o kojima kazuje kao da su konjski izmet; vjernik diktature proletarijata, desna i lijeva ruka njegova.

Trapavi se veleum u temelju nije udaljio od promišljaja divljega banalca: "Čovjek u strahu pred prazninom, bojeći se istine, postaje vjernik. Bolje je klečati i vjerovati, nego očajavati u samoći, prepušten samome sebi. Čovjek se tješi vjerom kao dijete u kolijevci zvečkom. Vjera je zaista opijum, a opijum uspavljuje stišavajući bolove...", izriče nam krivotvoreni velikan pijučući nam svoju kognicijsku plitkost...

"Zar vi zaista nikada niste pomislili od čega je sastavljen vaš nacionalni mitos: od opanaka, od poderanih opanaka, od crkvenih zvona, od rakije, od kolača, od kobasica, od tamburica o Božiću, od naivnog klečanja nad grobovima mrtvih feudalnih kriminalaca i baraba, od groblja i zvonika..."

Krleža prezire naše opanke jer ne razumije otajstvo niti posebičnog niti kolektivnog, jer ne razumije sebe. Svoju parazitnu trakavicu razvlači naslijepo, ne zapaža zapretaj vlastitih crijeva, ali u svima nama vidi barabe.

Krleža je kafkijanski kotrljan, tuđe nam brabonjke podvaljuje pod valjaniju istinu. Nema valjanijih istina, sve su usporedno jednako valjane, izim - ne pretočimo li neku u nacionalni mitos.

Ali nacionalni mitos nije analitika marksijanskih iluzionista, nego identitetski metafizički obris dotične ljudske zajednice po sebi. Njegova je kozmološka svrha olakšati pripadajućemu narodu svjetovni bitak, jednako kao je što svrha osobnoga identiteta olakšati postojanje posebičnog čovjeka.

„U gomili smrdi, ali je toplo”, i to nam kaza Krleža.

Konformistički je frik za svoj vrjednosni bivak izabrao Titov ćurak i maršalovu smradnu gomilu; njegov se rijek odnosi na njega samoga!

Onaj koji nije uzmogao biti ni hrvatski Solženjicin, ni građanski Saharov, ali rado bijaše drug i consigliere dokazanu satrapu, morao bi ući u izobrazne udžbenike makar zarad ove ljigavosti.

Na Krležinoj se bestidnosti ušmrkavaju naraštaji hrvatskih nenarodnosnih tupoglavaca koji nam već stotinu godina podvaljuju literarnu erudiciju i stilistiku pod mudrost. Hoćete li suzbijati hrvatsku ljevicu, prvo prokažite Krležu!

Conte Ivano Bajamonti
Hrvatski tjednik