Dramatični sati mostarske kompanije

Što god se dogodi u noći s utorka na srijedu (10. srpnja 2019.), sudbina posrnuloga mostarskog giganta Aluminija bit će preslik pozicije Hrvata u toj zemlji, koji su u oba entiteta, većinskom srpskom i bošnjačkom, osuđeni na podređeni položaj i postupno gašenje – najprije političkih i gospodarskih prava, a na kraju i na njihovo nestajanje. Pa ipak, treći entitet uokviren u nazivu Herceg-Bosna i formalno postoji kada hrvatske kompanije i pojedinci trebaju ispuniti obveze, a kada je pak ostvarivanje prava u pitanju, onda ih se upućuje na to kako je Federacija BiH jedan entitet u kojemu to i nije moguće izvesti te je presudna volja bošnjačke većine. Naizgled komplicirana formula iz prethodne rečenice u stvari je razlog sloma nekadašnjega gospodarskog giganta Aluminija čiji opstanak ovisi o dobroj (samo)volji bošnjačkih političkih stranaka i javnosti u Sarajevu, a s druge strane na nedefiniranoj hrvatskoj strategiji njegova opstanka i očuvanja. Čak bi i takav scenarij mogao biti drukčiji da Hrvati u federalnoj u vlasti nemaju ulogu statista, što jest rezultat presudne odluke većine, ali i njihove nezainteresiranosti za stvarne probleme giganta i desetina tisuća ljudi koji su naslonjeni na njegovo funkcioniranje. Pri tome treba izdvojiti aktualnoga čelnika HNS-a BiH Dragana Čovića zahvaljujući kojemu se pokušava povezati strujni krug i zainteresirati Zagreb i ključne partnere kako bi se proizvodnja nastavila i osigurala dugoročno rješenje.

Problemi Aluminija započeli su kao i za druge aluminijske kompanije s financijskom krizom 2008. godine, no tu kompaniju nakon višedesetljetnog vođenja napušta nekadašnji direktor Mijo Brajković s plusom od 94 milijuna maraka (oko 48 milijuna eura). Od tada, iako to nije pravilo, Aluminij je s obzirom na današnji 'rezultat', svaku godinu završavao u minusu od oko 25 milijuna eura. Najlošije su se prema ovoj kompaniji ophodile uprave u vrijeme antihrvatske Političke platforme (2010.-2014.) kada su ključne bošnjačke stranke SDA i SDP iskoristile mogućnost i izbacile hrvatske stranke iz vlasti. U tome razdoblju pod vodstvom kriminaliziranih nekadašnjih saveznika i kumova Stipe Mesića – braće Lijanovića i HSP-a BiH koji se prodao političkom Sarajevu, ovu su kompaniju gurnule u minus 100 milijuna eura kada su banke i ključni partneri počeli postavljati mnogo teže uvjete poslovanja.

Struja presudna

Ključnu razliku u poslovanju Aluminija čini cijena električne energije i upravo je u tomu bila umješnost Brajkovićeva upravljanja. Čak je uspijevao preko njemačkih posrednika kompanije Debis pri Daimler Chrysleru kupovati električnu energiju od Elektroprivrede BiH koja ju pak nije željela izravno prodavati Aluminiju zbog kampanje unutar bošnjačke javnosti kako se radi o 'hrvatskome plijenu', kompaniji u kojoj ne rade Bošnjaci i Srbi. Kao da takva situacija nije u kompanijama pod bošnjačkim nadzorom, ali se uspješnim manipulacijama Aluminij postavio na stup srama i poslano je upozorenje svakome od Bošnjaka tko s njim surađuje i tko mu želi pomoći.

Tijekom posljednjega desetljeća u najvećem dijelu mostarska kompanija orijentirana je na Elektroprivredu HercegBosne (EP HZHB) koja samostalno ne može podmiriti potrebe konzumnoga područja koji opskrbljuje. Aluminiju je doslovno trebalo cijela njezina proizvodnja, a još polovica te zamišljene proizvodnje potrebna je za sve ostale potrošače, uključujući građane i kompanije. Upravo se tu rađaju ključni problemi. EP HZ HB uvozi skupu struju i prodaje ju Aluminiju zbog čega je cijena koju plaća ova kompanija daleko veća od bilo koje u državi. Što je apsurdno, ekonomski i tržišno neodrživo, ali ima pozadinu. Naime, Aluminij je orijentiran na 'HercegBosnu', dok istodobno ne može dobiti izravno struju od Elektroprivrede BiH koja je pak 'bošnjački plijen'. Zanimljivo je zapaziti kako sada ministar energetike, industrije i rudarstva Nermin Džindić kaže kako je neprihvatljiva cijena električne energije od 50 eura po megavatsatu koju je ponudio švicarski Glencore do kraja godine kako bi se pronašao model za preživljavanje i nastavak proizvodnje u Aluminiju. Ova kompanija plaća sada 78 eura po megavatsatu, dok istodobno kompanija Mital, bivša Zenička željezara koja je bošnjački ratni plijen, dobiva struju po cijeni od 42 eura. A njihova potrošnja električne energije čak je pet puta manja od Aluminija koji u punom pogonu troši 2 teravatsata električne energije godišnje. Radi usporedbe, to je isto kao da netko na tržnici otkupljuje 100 kg trešanja ili pak cijeli kamion. Onaj tko kupuje cijeli kamion, dobiva diskont za najmanje polovicu redovite cijene. A ako, primjerice, taj isti kupac dolazi svakoga dana i ponovno kupuje istu robu, onda je popust još veći. Aluminij radi 24 sata bez prekida. I plaća najskuplju cijenu električne energije u državi. Postavlja se pitanje kako je to moguće, gdje je diskont?

Pa moguće je jer bošnjačke federalne vlasti, prije svega ministarstvo energetike, u okviru utvrđivanja energetske bilance uopće ne računaju s potrebama Aluminija niti ga želi uvrstiti u energetsku bilancu. A to pak za posljedicu znači kako im EP BiH (bošnjački plijen) nije dužna isporučiti električnu energiju prije nego što ju ponudi tržištu na prodaju, bilo stranim ili domaćim trgovačkim mešetarima. Zanimljivo je kako Aluminij tu istu energiju kupuje neizravno od EP BiH nego od trgovaca. Na taj način bošnjačke strukture u vlasti uspjele su u dvostrukom cilju. Aluminij je doveden na rub propasti, a cilj je bio u isti položaj dovesti i EP HZ HB kako bi jednim metkom srušili dva 'hrvatska plijena'. Ovoj kompaniji Aluminij sada duguje oko 140 milijuna eura i u slučaju nelikvidnosti ta bi kompanija bila lak plijen za integriranje, odnosno potpuno nestajanje u okviru EP BiH, kojom bi, naravno, opet suvereno vladali Bošnjaci, te pokoji hrvatski privjesak željan automobila, tajnice i dobre plaće.

Arapi kao obmana

Kada bi bilo ekonomske i odgovorne logike, a ne promoviranja osvete i ratne logike, onda se ne bi na rudnike, Krivaje, Konjuhe, namjensku industriju u kojima gotovo isključivo rade Bošnjaci ili Aluminij, gdje su zaposleni Hrvati, jer je to rezultat rata, gledalo kao na 'plijen', odnosno vlastitu publiku uvjeravalo kako je opravdano ubiti susjedu kravu. Dapače, Aluminij bi imao struju od nešto više od 30 eura po megavatsatu te bi se na njegovim temeljima gradila cijela industrija koja ne pita za boju i naciju, a ne bi stvari promatrale iz optike ratne mržnje kakvu su ovih dana promovirali dežurni lajavci dijela velikobošnjačke politike. U međuvremenu je bošnjačka politika uspjela javnost izmanipulirati i dovesti navodne arapske investitore koji su spremni spasiti Aluminij.

Najbolji dokaz da stvari ne će ići u smjeru logike, ekonomskih razloga, opstanka i razvoja govori pravo mešetarenje te čak izmišljanje kako su navodni investitori iz Emirata najbolji kandidati, da znaju svoj posao, da su spremni uložiti milijune eura. Javnosti je ostalo nejasno radi li se o misterioznoj 'WAQT Trade LLC' multimilijarderskoj grupaciji iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koja nigdje nije zabilježena u bilo kakvu poslovnom potezu, a koju su iz političkog Sarajeva navodili s egidom 'bogatih šeika' ili pak iznimno respektabilnoj grupaciji EGA (Emirates Global Aluminium) nastaloj spajanjem Dubala i Emala koja nudi spas za Aluminij umjesto Glencorea koji je višegodišnji partner Aluminija. Posve sigurno nijedna od ovih dviju kompanija Glencore ili EGA ne bi bile spremne proizvoditi gubitak sa skupom cijenom električne energije osim ako bošnjačka politika ne misli uvesti u igru Arape i zatim im iz svoga dijela Elektroprivrede BiH dati jeftiniju struju.

Istina je i da predstavnici kompanije EGA ili Waqt, kako tvrde radnici Aluminija s kojima su razgovarali, u stvari ne nude ništa. Oni i ne znaju ništa o Aluminiju iz Mostara, pod kakvim uvjetima posluje, da im prijeti gašenje struje. Doslovno ništa. Tek su planirali provesti, kako to ozbiljni poslovni ljudi i rade, due dilligence - dubinsko snimanje stanja u kompaniji. Tek nakon toga donijeli bi eventualne odluke. Ministar Džindić, koji očito lobira za ovu arapsku kompaniju umjesto Glencorea, o švicarskom gigantu nije imao ništa dobro reći.

Gašenje HT-a, EP HZHB ...

Dogodi li se crni scenarij i Aluminij ostane bez napajanja električnom energijom, to će značiti propast kompanije jer bi se u tomu slučaju ćelije bez napajanja strujom 'smrznule' s metalom nakon čega se više nikada ne bi mogle pokrenuti. To se nije dogodilo čak niti u vrijeme agresije četnika i jugovojske 1992. godine. Apsurdno je, ali da se danas pogoni Aluminija nalaze samo desetak kilometara istočno od Mostara, dakle u srpskom entitetu, ne bi imao nikakvih problema i bio bi najmoćnija kompanija u državi.

Vlada FBiH s gašenjem Aluminija riskira preuzeti na sebe odgovornost da izazove štetu veću od pola milijarde eura i protjera 900 obitelji radnika u inozemstvo. Naime, samo su dugovanja kompanije veća od 200 milijuna te bi se tek prodajom 'staroga željeza' možda uspjelo namiriti tek nekoliko postotaka od tog iznosa. Zbog toga pojedini procjenjuju kako bi šteta mogla biti 'vrijedna i pola milijarde eura. Kada bi pak scenarij bilo kontrolirano gašenje proizvodnje, onda bi za to trebalo dva puna mjeseca s troškovima od 50 milijuna maraka.

Postavlja se pitanje što predstavljaju Hrvati iz redova HDZ-a BiH u vlasti u Federaciji BiH, odnosno BiH i posjeduju li bilo kakve poluge da zaštite makar prostor s kojega dolaze, čak i da nemaju obvezu štititi taj 'ratni plijen'. Ako je suditi po dosadašnjem angažiranju, nisu se osobito iskazali. Točno je da Hrvati, primjerice, predstavljaju trećinu u Vladi Federacije BiH i da se sve odluke mogu donositi umjesto njih, no istodobno sjede u resorima kojima mogu doslovno cijelu Federaciju BiH držati pod nadzorom.

Aluminij je posljedica toga podređenog odnosa. Ne treba sumnjati kako će, ako uspiju slomiti 'hrvatski plijen – utvrdu Alamo (Aluminij)', već sljedeći na popisu za uništenje, ukidanje i 'prisajedinjenje' naći HT Mostar, EP HZHB i- druge hrvatske kompanije koje bodu oči Sarajevu... Možda će i tada hrvatski političari imati mogućnosti promovirati inicijative o izmjeni Izbornoga zakona, jednakopravnosti, ali će ih surova gospodarska stvarnost pokopati, a bh. Hrvati precrtati, jednostavno otići iz zemlje ili se pak sjećati kako su nekada bili ponosan narod.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik