Deutsche Welle protiv Hrvatskog tjednika

Profesionalni novinari i ozbiljni mediji rijetko reagiraju na oštre napade suprotstavljenih pojedinaca i ustanova osim ako je riječ o krnjenju ugleda, što je teško dokazivo, i nanošenju materijalne štete, što se mora konkretizirati. Oni svoju obranu prepuštaju čitateljima i slušateljima. Potpisnik ovih redova radio je oko tri i pol desetljeća u RTV postaji „Deutsche Welle, DW“, a u medijima komunističke Jugoslavije bio napadan kao „ustaša“, dok su srpski kolege bili „četnici“, a slovenski „klerofašisti“. Direktor Radija Jugoslavije Zdravko Pečar hvalio se nakon posjeta DW-u u Kölnu, u razgovoru s beogradskim tjednikom „Intervju“, kako mu je uprava „Deutsche Wellea“ obećala da će „dati otkaz Gojku Boriću“. Službeni Beograd stalno je prosvjedovao protiv naših emisija jer da one ugrožavaju dobre njemačko-jugoslavenske odnose. Na sve to cijenjena uprava DW-a nije reagirala je su to bile laži ili kako se danas kaže „fake news“. Ne vidim razloga zašto bi se ona danas drukčije postavljala. Pozivati u pomoć pravosuđe da „disciplinira“ novinare koji drukčije misle ne doprinosi kulturi razmjene mišljenja i slobodi medija.

Ocrnjivanje moje malenkosti nastavljeno je i nakon propasti Jugoslavije. Književnik Igor Mandić nazvao me je u jednoj internetskoj platformi „prevejanim ustašom iz Njemačke“, kolega s RTV Zagreb Tomislav Jakić bio je nešto blaži pa me je u svojim uspomenama „Nisam zavijao s vukovima“ obilježio kao „hrvatskog nacionalista“, vatreni hrvatski nacionalisti u egzilu i iseljeništvu svrstavali su me među udbaše i suradnike američkoga CIA-e i njemačkoga BND-a, dok su me njihovi parnjaci u Hrvatskoj opisali kao „naivnog apologeta Europske unije“. Vrli hrvatski nazovi rodoljubi pisali su kilometarski duga pisma „Hrvatskom listu“/ tjedniku“ (neka su i objavljena) u kojima su me žestoko čerečili zbog moga negativnog stava prema Paveliću, ustašama i NDH. Slične sam udarce dobivao od krajnjih ljevičara kad sam kritizirao njihove idole Tita, Savez komunista i Jugoslaviju. Samo sam jednom u povećem članku u ovom tjedniku reagirao na utužive klevete jednog anonimca koji je blatio sve moje ljudske i profesionalne osobine, nazivajući me najpogrdnijim imenima. Bogu hvala, platforma Hrvatskog kulturnog vijeća brzo je izbrisala to smeće. No dogodila mi se i jedna još gora stvar. Jedan njemački političar optužio me je u Berlinu da sam ga oklevetao, no nakon što sam mu se kršćanski ispričao kao čovjeku, ali ne kao političaru, Državni odvjetnik u Kölnu odbacio je njegovu tužbu. Ime toga političara ne ću spomenuti jer ne zaslužuje. Na žalost, sudbina je novinara da ponekad bivaju napadani ni krivi ni dužni, ali i kad to zaslužuju, pa se s tim moraju pomiriti jer to spada u opis njihova radnog mjesta i zvanja.

Oni koji se upuštaju u vratolomije ideologije, moraju snositi posljedice

To se upravo dogodilo s petoro njemačkih i austrijskih novinara sa srpskim i hrvatskim korijenima koje je u ovom tjedniku u svezi s komemoracijom u Bleiburgu naveliko „isprašio“ Josip Stjepandić. On ih je nazvao „skojevskom internacionalom“ i svoju tvrdnju osnažio uvjerljivim opisima StjepandićPetero novinara u Njemačkoj i Austriji koje je u Hrvatskom tjedniku isprašio gospodin Stjepandić kao skojevsku internacionalu, ideološki su zaslijepljeni aktivisti više nego novinari. Oni imaju na to pravo, ali treba reći da se bore za svoju istinu koja nema veze sa stvarnošću.njihova djelovanja. Spomenute kolege/ice ne pišu odmjereno, (ausgewogen), oni su više aktivisti nego novinari, ideološki su krajnji ljevičari, nacionalno privrženi srpstvu i vjerni komunističkoj Jugoslaviji. Oni na to imaju pravo! U Njemačkoj i Austriji važi ustavno pravo slobodnoga izražavanja, čak s izričitom napomenom kako nema cenzure (Zensur findet nicht statt). Tko je čitao njihove uratke u medijima, lako može dokazati da su ideološki zaslijepljeni i politički angažirani. I na to imaju pravo. Oni su „borci“ za neku drugu, neku svoju „istinu“ koja nema veze sa stvarnošću. Naime, proglašavati sve nazočne na komemoracijama u Bleiburgu ustašama i fašistima, zaista nema nikakva opravdanja, bez obzira na pojedinačne incidente iz toga mračnoga kuta.

Zaboravili su reagiranja na nazivanje pape „Antikristom“

Ustali su čak i u obranu pape Franje premda im je s obzirom na njihovo djelovanje, u vjerskom i ideološkom pogledu posve stran. Nisu uzeli u obzir brzo reagiranje pogođenih biskupa Mile Bogovića i Želimira Puljića koji su izrazili svoje žaljenje zbog uvrjedljiva naslova u ovom tjedniku u kojemu je papa nazvan „Antikristom“. I ja sam odmah reagirao ovim tekstom: „Papa je u naslovnici tjednika proglašen 'Antikristom'. Zaista teška osuda koja, međutim, nije osnažena u ostalim tekstovima o poglavaru Katoličke crkve... Gotovo cijeli tjednik posvećen je riječima rimskoga Pontifexa o 'velikom' patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Irineju... Unatoč svim istinskim podatcima i valjanim argumentima navedenih sudionika u intervjuima i člancima, držim da Papu nije trebalo nazvati 'Antikristom' jer to je lik iz Apokalipse koji će se prema Bibliji pojaviti pred posljednji dolazak Krista među ljude da ih spasi za vječnost. Živimo u teškim vremenima, ali ona nisu ni izdaleka slična nekakvoj Apokalipsi. Ovaj je Papa kao i ostali poglavari Rimokatoličke crkve nezabludiv kad je riječ o tumačenju kršćanskih dogmi, no sve ostalo što govori i radi podliježe kritici. Uzimajući u obzir sve Papine pogrješke, ipak moramo zaključiti da ne posjeduje format 'Antikrista' . On je, osim što je duhovnik, ujedno političar i socijalni radnik, također osobno i simpatični Latino itd. ali ništa u njemu nema demonskoga i svojim nastupima ne ruši Crkvu kao cjelinu. Povijest će ga zabilježiti kao osrednjega poglavara Rimokatoličke crkve kakvih je do sada bilo mnogo...“ Pišući dalje o Papinu oklijevanju da Stepinca proglasi svetim, zaključio sam: „Uostalom, samo Bog zna tko je među smrtnim ljudima svetac, a takvih ima mnogo više nego što je zapisano u analima Katoličke crkve.“ Zašto naši novinarski „skojevci“ nisu opazili, (nisu htjeli opaziti?) ovaj tekst kao i ispravke biskupa Puljića i Begovića objavljene u HT-u, ostaje njihova tajna, ali ipak moram zamjeriti medijskoj kući „Deutsche Welle“ zato što „ispituje mogućnost poduzimanja pravnih koraka protiv lista Hrvatski tjednik“. A što bi se dogodilo ako bi oni koji su došli na Bleiburg odati počast svojim nevino 22. 6.Hrvatska je, osim Rusije, jedina bivša komunistička zemlja koja napad Trećega Reicha na Sovjetski Savez slavi kao svoj državni praznik „Dan antifašizma“, na koji su nekolicina komunista „išli na izlet u šumu“ dana 22. lipnja 1941.pogubljenim očevima, sinovima, kćerkama, rođacima itd., a njih je bilo oko 15.000, podigli optužbu protiv tih novinara i njihovih medijskih kuća radi klevetanja poubijanih kao ustaša i fašista? Oni su tada bili ratni zarobljenici i civili. Takva kolektivna optužba pravno je moguća.

„Ustašizacija“ Hrvatske opaka je izmišljotina „dece komunizma“

Tvrdnje koje čitamo u članku „Deutsche Wellea“ da oni koji „kritički pišu o ustaškom režimu ili pokušajima ustašizacije Hrvatske“ postaju „metom zastrašivanja, kleveta, uvreda, prijetnji ili javnog sramoćenja... ne samo na društvenim mrežama nego i u televizijskim emisijama, tiskanim medijima, pa i za saborskom govornicom“, samo su dio istine, niti pola, niti trećina, možda tek petina istine. Većina hrvatskih tiskovnih medija nalazi se u rukama lijevo liberalnih vlasnika, dok je na javnoj televiziji sve pod kontrolom „dece komunizma“. U Saboru je jedan socijaldemokratski zastupnik požalio zašto „partizani nisu do kraja završili svoj posao na Bleiburgu“, i što mu se dogodilo – ništa! U Hrvatskoj se naveliko slavi Titov lažni rođendan 25. svibnja s jugoslavenskim i hrvatskim zastavama s crvenom petokrakom zvijezdom, sa slikama diktatora i odgovarajućim „borbenim“ pjesmama uz koje su komunisti ubijali na tisuće svojih uglavnom nevinih protivnika, pa što se nakon toga događa – ništa! Čak je bivši predsjednik Republike Ivo Josipović izjavio kako je komunističko ubijanje nemoćnih franjevaca na Širokom Brijegu bio „legitimni cilj vojnih djelovanja“, pa što mu se zbilo – ništa! Ovakvih primjera ima napretek.

Posve je neprihvatljivo govoriti o ustašizaciji Hrvatske kad se zna da je komunistički antifašizam „uklesan u kamenu“ u preambuli hrvatskoga Ustava, (Zavnoh kao negacija NDH !) i temeljem toga, premda pravno neispravno jer se prema preambuli ne mogu pisati zakoni, bivaju kažnjavani svi oni koji u bijesu i nemoći uzvikuju „Za dom spremni!“ ili pokazuju hrvatski grb s prvim bijelim kvadratom, (kakav se nalazi na crkvi sv. Marka pred zgradama Sabora i Vlade u Zagrebu!). Čak bi se moglo govoriti o stanovitom kontinuitetu Socijalističke Republike Hrvatske u današnjoj Republici kao da sloma SFRJ nije bilo. Uzimati za svjedoke tzv. ustašizacije Hrvatske istaknute jugonostalgičare kao što su Hrvoje Zovko i Nadežda Čačinović, zaista nije objektivno; trebalo je uzeti mišljenja za i protiv, ali to očito nisu shvatili navodni „novinarski skojevci“ o kojima je riječ. Hrvatska je, osim Rusije, jedina bivša komunistička zemlja koja napad Trećega Reicha na Sovjetski Savez slavi kao svoj državni praznik „Dan antifašizma“ na koji su nekolicina komunista „išli na izlet u šumu“ dana 22. lipnja 1941, kako je šaljivo rekao jedan hrvatski političar sa suprotne strane. Treba na kraju istaknuti i ovo: Hrvatski sabor preuzeo je pokroviteljstvo nad Bleiburgom, osim jedne kratke stanke za vrijeme vladavine postkomunista koji se nazivaju socijaldemokratima, i to ostaje do daljnjega. Svi su se predsjednici i premijeri Hrvatske poklonili nevinim žrtvama na Bleiburgu i Križnom putu osim kameleona Stipe Mesića koji je u Australiji pjevao ustaške pjesme i uzimao „ustaške“ čekove, da bi nakon toga ponovno počeo partizančiti. Na Bleiburgu nije bio ni Franjo Tuđman, ali tada je bio rat i nesigurno poraće pa se nije na to usudio. Nazivati komemoracije na Bleiburgu skupovima „simpatizera ustaša“ i „najvećim sastankom neonacista u Europi“ mogu samo ideološki zaslijepljeni ljevičari koji kao da su naučili svoj zanat kod njemačkih i sovjetskih propagandista, pa makar sada rade u Neue Zürcher Zeitungu i spiegel onlineu.

Nitko u Hrvatskoj ne tvrdi da su ustaše stvorile našu naciju

Uostalom, posve je legitimno ustaše ne nazivati fašistima kao što su to učinili neki njemački povjesničari kao Ernst Nolte (Die faschistischen Bewegungen ) i Ladislaus Hory i Martin Broszat ( Der kroatische Ustascha-Staat 1941.-1945.). Svi znamo da su oznaku antifašizam debelo kompromitirali komunisti koji su u vajmarskoj republici socijaldemokrate nazivali socijalfašistima, aktivne katoličke vjernike u Sloveniji i Hrvatskoj klerofašistima, a pristaše kralja u Srbiji monarhofašistima. Riječi fašizam i antifašizam zaista su se istrošile i oni koji ih obilno rabe, pripadaju komunističkoj prošlosti.

U prijepor oko Bleiburga uključio se i jedan malo poznati povjesničar po imenu Stefan Dietrich koji smjelo tvrdi kako „Hrvati za svoj nacionalni identitet ne trebaju ustaše“, (Deutsche Welle, 17.5.) . Pa zaboga, nitko pametan u Hrvatskoj ne tvrdi da su ustaše stvorile hrvatsku naciju. Konstituiranje hrvatske nacije završilo je Prvim hrvatskim preporodom u 19. stoljeću. Ovaj povjesničar nije uočio očiti zločin u odluci Velike Britanije da antikomunističke zarobljenike i saveznike Njemačke preda njihovim komunističkim protivnicima, čime je prekršila Ženevske propise o ratovanju prema kojima oni koji se predaju neposrednim pobjednicima imaju pravo na njihovu sveukupnu zaštitu i brigu. On također opovrgava da su ubijani žene i djeca, a demantiraju ga nalazi u brojnim anonimnim stratištima s odgovarajućim skeletima. Upitni su i podatci Vladimira Žerjavića o ubijenima, on nije bio stručnjak za tu problematiku, a možda se ta brojka nikad ne će doznati. Također nije istinita njegova tvrdnja kako masakri nisu bili „ciljevito usmjereni...protiv hrvatskoga naroda“ kad je tadašnji visoki komunistički funkcionar Milovan Đilas izričito rekao „Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela“. Uostalom, broj hrvatskih žrtava nadmašuje u apsolutnim brojkama i postotcima sve žrtve ostalih naroda. To nije bilo slučajno. Čak su i popisi sveukupnih ratnih žrtava u Jugoslaviji bili krivotvoreni kako bi Beograd dobio veće obeštećenje nego što je zaslužio. I astronomske brojke žrtava u Jasenovcu naveliko su napuhane s namjerom da se Hrvatima nametne kompleks krivnje, što je uzbuđivalo i komunističke dužnosnike u Hrvatskoj. Naravno nije u redu umjetno smanjivati tu brojku, dovoljno je reći da istina o žrtvama nikad ne će biti rasvijetljena do kraja, ali mora se stvoriti mogućnost da joj se što približimo na znanstveni način.

Ipak jedna svijetla točka u izvješćivanju Deutsche Wellea

Deutsche Welleu ipak valja odati priznanje što je intervjuirao dr. Martinu Grahek-Ravančić iz Hrvatskog instituta za povijest koja je prilično objektivno govorila o Bleiburgu i Križnom putu, (utipkati naslov u Wikipediju Bleiburg. Žrtve su i dalje taoci ideologija), pri čemu je odijelila komunistički od demokratskoga antifašizma, a mi bismo dodali kako nije ispravno Churchilla i Roosevelta strpati u istu vreću sa Staljinom i Titom. Također nije ispravno pojedine antifašističke incidente u Francuskoj i Italiji stavljati na istu razinu sa sovjetskim i jugoslavenskim masovnim odmazdama nad bivšim protivnicima. Komunisti u SSSR-u i Jugoslaviji bili su apsolutni pobjednici i njih u tomu nitko nije mogao ometati, dakle mogli su pokazati više širokogrudnosti i opraštanja protivnicima, ali nisu. Jasenovac i Bleiburg ne smiju se instrumentalizirati, što znači uspoređivati, jer to obično služi opravdavanju jednoga ili drugoga, a to je duboko nehumano. Hrvatskoj još predstoji ozbiljna ocjena desnih i lijevih zločina kako se više nikad ne bi ponovili.

Mislim da bi inozemni mediji trebali biti što suzdržaniji u ocjenjivanju rata u i poraća u bivšoj Jugoslaviji, pogotovo oni u Njemačkoj i Austriji jer, kako sam jednom napisao: nije moguće da su hrvatski šegrti bili gori od svojih talijanskih i njemačkih majstora. Takve su priče izmišljali neki nacisti kako bi stvorili alibi za svoja nedjela. Njemački povjesničar sklon Jugoslaviji Holm Sundhausen napisao je u svojoj Geschichte Jugoslawiens, (Povijest Jugoslavije) da su američki sudci na Nürnberškom procesu nacističkim glavešinama ustvrdili kako su njemački okupacijski generali u bivšoj Jugoslaviji snosili glavnu odgovornost za sve počinjene zločine jer je u ratu 1941.-1945. njihova bila posljednja. Stoga njihovi potomci moraju biti itekako pravedni kad ocjenjuju tadašnje strašne prilike. Ovo piše čovjek koji je sa svojom obitelji morao pobjeći pred njemačkim Wehrmachtom u studenome 1943. preko Hvara, Visa i Italije u daleki Egipat (El Shatt) gdje je živio pod britanskom zaštitom do završetka Drugog svjetskoga rata u svibnju 1945. Isto sam tako morao pobjeći pred jugoslavenskim komunistima u kolovozu 1954. u slobodnu Austriju i kasnije Njemačku. Ne vidim bitne razlike između nacifašističkoga i komunističkoga terora. Tko se toga ne drži, prijeti mu opasnost davanja prednosti jednom ili drugom režimu, a to je itekako protivno demokraciji kakvu uživamo u slobodnoj Europi.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik