Hrvatski tjednik
 

 Otvoreno pismo Josipa Pavičića Miljenku Jergoviću

Kolega Jergoviću, napokon!

U svom prikazu studije američko-kanadskog povjesničara Maxa Bergholza, sveučilišnoga profesora u Montrealu, „Nasilje kao generativna sila / Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici“ (Cornell University Nasilje silaPress, SAD, 2016.; Buybook, Sarajevo / Zagreb, 2018.), zaključili ste da ustanak u Srbu i Drvaru 27. srpnja 1941. nije bio ni antifašistički ni narodnooslobodilački događaj, koji se u SFR Jugoslaviji slavio kao državni praznik, nego brutalni masovni zločin u kojemu je od noža, vatre, sjekire, vila, metka, bacanja u jamu i utapanja u rijeci svoju pogrješnu nacionalnost ili vjeru životom platilo najmanje 2.000 nezaštićenih, nedužnih i nenaoružanih ljudi, Hrvata katolika i muslimana na objema obalama Une, među kojima i nemali broj još nerođene djece. Čestitam vam na tomu, ugodno iznenađen što priznanje dolazi upravo od Vas, intelektualca koji nije krio da je volio SFRJ i bio spreman suprotstaviti se njezinim osporavateljima, pa i onima koji su osporavali oslobodilački karakter ustanka u Drvaru i Srbu.

Dobro vas razumijem kad kažete da Vam nije bilo lako napisati tekst (Miljenko Jergović, „Istina o zločinu i osveti iz 1941, koja bi izazvala gnjev svih strana u ratu“, Jutarnji list, 6. 4. 19.) o toj knjizi:

„Knjigu kakvu je napisao Max Bergholz nismo do sada čitali. Ovaj se čitatelj ne sjeća kada je čitao nešto što mu je nanijelo takvu muku i skoro fizičku bol. Knjiga bi, kada bi je slučajno čitali i kada ništa u njoj ne bi preskakali, izazvala silan gnjev među hrvatskim, srpskim i bošnjačkim nacionalistima, kao i među zastupnicima moralne intaktnosti ustanka iz 1941., te one napuštene i prezrene povijesne istine iz socijalističkih vremena. Zapravo je nevjerojatno koliko nam je neprihvatljiva ova velika, možda i iskupljujuća knjiga.“

I u meni tema kojom se bavi neumoljivo precizni Bergholz izaziva „muku i fizičku bol“, ali ne od jučer, nego otkad znam za sebe. Rođen sam 1944., daleko od mjesta na kojem se u ljeto i jesen 1941. dogodio ustanički masakr, ali vrlo blizu nesretnih ljudi koje su srpski ustanici iz doline Une zauvijek lišili zavičaja i pretvorili ih u prezrenu, vječno sumnjičenu, Jergovićobespravljenu sirotinju. Ta bi „muka i fizička bol“ s vremenom slabjela, ali jednom godišnje, usred ljeta, 27. VII., bila bi nepodnošljiva. Toga se dana, naime, slavio Dan ustanka hrvatskog naroda, ili naroda Hrvatske, kako se nekad govorilo, dok su na vlasti u SRH i SFRJ bili ustanici iz Srba i Drvara.

Sve su prognanici iz Pounja i Like mogli podnijeti, ali ta ih je proslava doslovno ubijala. Mjesec srpanj za njih je i 1941. i svih poslijeratnih godina bio fatalan. Odnio je i moga oca u godini okrugle godišnjice ustaničke pobjede, 1985.

Da, Jergoviću dragi, ja sam jedan od onih što na str. 302. Bergholzove knjige, na fotografiji snimljenoj 3. studenoga 1981., na 'narodnom mitingu' u Kulen Vakufu, gradiću u kojem su i oko kojega su ustanici 6. rujna 41., u čast rođendana kralja Petra II., na onaj svijet poslali spomenute dvije tisuće duša, stoje u masi i slušaju govor narodnog heroja Nikole Karanovića iz obližnjega sela Čovka, ovoga puta bez brade, nositelja partizanske spomenice 1941., generala JNA (koji je poslije rata Titovim pionirima vezao crvenu maramu oko vrata) i zaslužnoga ustanika iz doline Une, koji je osobno, kao jedan od komandanata, sudjelovao u masakriranju žena, djece, staraca i nenaoružanih muškaraca. Žrtve svoje i svojih podivljalih ustanika koje je podjarivao, naravno, nije ni spomenuo. One su, i ja s njima, stajale tu, na vakufskom trgu, i šutjele kao zalivene 45 godina, dok im je njihov krvnik tumačio kako bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i JugaJajceTu je, a ne u Jajcu, nikla Titova Jugoslavija. Tu je rođena sablast koja je po našim životima kružila 45 godina prijeteći nam da ćemo, ako ne budemo pokorni, proći kao bračni par Marija i Josip Matijević kojima su ustanici u selu Vrtoču blizu Vakufa odsjekli glave, nabili ih na kolce i nosali po selu (str. 173).narodnosti, iskovano u narodnooslobodilačkoj borbi započetoj 27. srpnja 41. u Drvaru i Srbu treba čuvati kao zjenicu oka, pod uvjetom da im već nije iskopana u danima slavnog ustanka.

Pišete, kolega Miljenko, da bi knjiga, ako se pozorno pročita, mogla imati iskupiteljsko značenje. O tomu kako bi, što i koga ona mogla iskupiti, ne govorite izravno, ali zato kažete koga bi mogla razgnjeviti. Ponajprije nacionaliste na trima stranama, bošnjačkoj, hrvatskoj i srpskoj, ali i zastupnike „moralne intaktnosti ustanka iz 1941, te one napuštene i prezrene povijesne istine iz socijalističkih vremena“.

I ja bih pitanje iskupljenja u ovom času ostavio otvorenim, kao i moguću ljutnju na, kako kažete, nacionalističkim stranama (kojih, usput, nije bilo tri, nego dvije: protjerani i usmrćeni Hrvati katoličke i islamske vjere i srpski ustanici koji su ih protjerali i usmrtili). Zapravo, na kraju ustanka u Pounju u ljeto i jesen 1941. nisu ostale ni te dvije strane, nego samo jedna, ustanička, dok je sve drugo zbrisano s lica svijeta, što bilježi i sam Bergholz: „Ti pokolji, u kojima je oduzet život oko 35 posto ljudi koji su 6. septembra pokušali pobjeći iz Kulen-Vakufa, naprasno su zaustavili bujicu etničke kategorizacije i lokalnih ubijanja iz osvete na toj osnovi. U jednom konačnom, konvulzivnom talasu masovnog ubijanja i raseljavanja stanovništva... nestala je iznenada cijela jedna strana u sukobu što je izbio u tom kraju (str. Tito257.).“ O tome možemo progovoriti u nekoj drugoj prilici, a u ovoj bih se rado zaustavio na zastupnicima „moralne intaktnosti ustanka“ i „napuštene i prezrene povijesne istine iz socijalističkih vremena“, koje spominjete, a koji nas uvode i u pravi razlog ovog pisma.

SFR Jugoslavija stajala je na četirima stupovima: Tito, Partija, bratstvo-jedinstvo, NOR (narodnooslobodilački rat), s tim što su prva tri stupa stvarno bila samo inačice četvrtoga. Nije se Josip Broz u najsvečanijim prilikama slučajno pojavljivao u odori partizanskoga maršala, nije se Partija slučajno prema Savezu boraca NOR-a odnosila kao prema svom gornjem domu, nije se slučajno učilo naraštaje da je bratstvo-jedinstvo jugoslavenskih naroda proizašlo baš iz NOR-a. Na NOR-u je u drugoj Jugoslaviji počivalo sve, a ishodište NOR-a bio je, stvarno i figurativno, ustanak u Srbu i Drvaru. Tu je, u dolini „ledene, smaragdnozelene Une“ (Bergholz) sve počelo, u krvi, plaču i pogromu. Tu su se, doslovno, s krvavim srpom i čekićem u ruci, prekalili ustanički heroji. Tu su stasali čuvari „moralne intaktnosti ustanka“ i promicatelji „povijesne istine iz socijalističkih vremena“. Tu je, a ne u Jajcu, nikla Titova Jugoslavija. Tu je rođena sablast koja je po našim životima kružila 45 godina prijeteći nam da ćemo, ako ne budemo pokorni, proći kao bračni par Marija i Josip Matijević kojima su ustanici u selu Vrtoču blizu Vakufa odsjekli glave, nabili ih na kolce i nosali po selu (str. 173).

Stoga sam, dragi kolega Jergoviću, Bergholzovu knjigu, a i Vaš tekst o njoj, doživio kao glogov kolac u srcu te sablasti.

Dobar dio ovoga što sam napisao bilo je i otprije poznato. Oduvijek se znalo za ustaničke zločine. Deklarativno ih je Komunistička partija Jugoslavije čak i osuđivala, ali su zbiljski i zločini i njihovi počinitelji ostali i nekažnjeni i neokajani. No, to nije najgore. Zločina je u ustancima uvijek bilo, kao što ni opravdanja za njih nikad nije uzmanjkalo. Nije najgore ubijanje, ma kako bestijalno bilo. Gore od najgorega je ruganje ubojica vlastitim žrtvama i slavljenje ubojstava. Bilo je toga i drugdje, ali malo gdje u tako raskošnom izdanju kao kod nas, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Katyn, ubijanje Armenaca, pogrom Židova ili Tutsija, to se ipak nigdje nije slavilo i ne slavi, kao što se slavilo, a slavi i danas, masovno klanje u dolini Une, zvano narodnooslobodilački ustanak u Srbu i Drvaru. „Veleugledni građanin socijalističke Jugoslavije“ s rukama krvavim do lakata samo je ovdje mogao drsko stati pred svoje žrtve, narugati im se i za to dobiti srdačan pljesak.

O toj perverziji govori dragocjena Bergholzova knjiga, za koju i sami kažete da je velika, od početnog pitanja zašto su se jugoslavenske vlasti naveliko zgražale nad ustaškim, četničkim, muslimanskim... zločinima, a prešućivale strahotna SrbSad se ipak više nitko tko 27. VII. dođe u Srb slaviti srpski ustanak ne će moći praviti da ne zna da su junaci toga ustanka u selu Krnjeuši nedaleko od Vakufa mjesnom župniku Krešimiru Barešiću „odsjekli nos i uši i izboli oči“ te zajedno s izmučenim, poluživim seljanima zapalili u župnoj crkvi.zlodjela počinjena u srpskom ustanka u vakufskom kraju (u kojem, da apsurd bude veći, praktički nije poginuo ni jedan ustaša!), do završne analize nasilja kao generativne sile koja mirnog susjeda pretvara u monstruma spremnoga da dojučerašnjem pobratimu pregrize vrat.

O tomu se, kolega Jergoviću, govori i u Vašem prikazu koji posebnu težinu dobiva u kontekstu prastare jugoslavenske i postjugoslavenske navade da se svaki pokušaj propitivanja ishodišta SFRJ, tj. „narodnooslobodilačkoga ustanka“ u Srbu i Drvaru, automatski proglašava ustašovanjem. Sve je moguće, ali Maxa Bergholza i Vas teže je eliminirati s pomoću ustaške etikete nego prosječnoga hrvatskog povjesničara koji je najmanje 30 posto kriv i prije nego što zine.

Nemojte misliti, gospodine Jergoviću, da ja mislim kako će se sad naglo sve promijeniti i kako će se na SFRJ u Hrvatskoj i svijetu početi gledati otprilike onako kako se sad gleda na NDH. Ne će biti nikakvih velikih promjena, ali će se nešto zbiti. Sad se ipak više nitko tko 27. VII. dođe u Srb slaviti srpski ustanak ne će moći praviti da ne zna da su junaci toga ustanka u selu Krnjeuši nedaleko od Vakufa mjesnom župniku Krešimiru Barešiću „odsjekli nos i uši i izboli oči“ te zajedno s izmučenim, poluživim seljanima zapalili u župnoj crkvi (str. 172). Jer to ne kažem ja, potomak ustaničkih žrtava, nego to kažu Bergholz i Jergović koji s klanjem u dolini „ledene, smaragdnozelene Une“ nisu osobno povezani.

Kažem, napokon, a mislim: hvala Bogu da je i sada. I s Vama ponavljam Vašu eliptičnu rečenicu: „Zapravo je nevjerojatno koliko nam je neprihvatljiva ova velika, možda i iskupljujuća knjiga.“

Josip Pavičić
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Sub, 24-08-2019, 18:54:57

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.