Hrvatski tjednik
 

Stvarno treba biti površan, zlonamjeran i politički nepismen pa uspostavljanje komunističke vlasti u svibnju 1945. nazvati oslobođenjem

Moji su me prijatelji upozorili da posljednji broj Hrvatskoga tjednika sadrži takve klevete protiv pape Franje da me to mora natjerati na prestanak suradnje u toj publikaciji. Papa je na naslovnici tjednika proglašen „Antikristom“ . Zaista teška osuda koja, međutim, nije osnažena u ostalim tekstovima o poglavaru Katoličke crkve. U HT-u su nastupili visoki dužnosnici naše Crkve kao umirovljeni ličko-senjski biskup Mile Bogović i predsjednik Papa FranjoHrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, što znači da ova tiskovina nije antikatolički usmjerena.

Gotovo cijeli tjednik posvećen je riječima rimskoga Pontifexa o „velikom“ partrijarhu Srpske pravoslavne crkve Irineju, a od priloga posebno je temeljit i uvjerljiv publicist i novinar Davor Dijanović. Unatoč svim istinskim podatcima i valjanim argumentima navedenih sudionika u intervjuima i člancima, držim da Papu nije trebalo nazvati „Antikristom“ jer to je lik iz Apokalipse koji će se prema Bibliji pojaviti pred posljednji dolazak Krista među ljude da ih spasi za vječnost. Živimo u teškim vremenima, ali ona nisu ni izdaleka slična nekakvoj Apokalipsi. Ovaj je Papa kao i ostali poglavari Rimokatoličke crkve nezabludiv kad je riječ o tumačenju kršćanskih dogmi, no sve ostalo što govori i radi podliježe kritici. Uzimajući u obzir sve Papine pogrješke, ipak moramo zaključiti da ne posjeduje format „Antikrista“. On je, osim što je duhovnik, ujedno političar i socijalni radnik, također osobno i simpatični Latino itd., ali ništa u njemu nema demonskoga i svojim nastupima ne ruši Crkvu kao cjelinu. Povijest će ga zabilježiti kao osrednjega poglavara Rimokatoličke crkve kakvih je do sada bilo mnogo. Mislim da će njegova odbojnost prema našemu blaženiku Stepincu nestati i da će neki novi papa Stepinca proglasiti svetcem, koji je to odavno bez obzira na formalnosti kanonizacije.

Treba zabilježiti i činjenicu da hrvatska crkvena i državna diplomacija nije učinila ništa učinkovito protiv laži i kleveta pravoslavne i velikosrpske strane. No to će s vremenom nestati jer kako narod kaže „u laži su kratke noge“. Uostalom, samo Bog zna tko je među smrtnim ljudima svetac, a takvih ima mnogo više nego što je zapisano u analima Katoličke crkve.

Partizani nisu bili osloboditelji nego uspostavitelji totalitarnoga režima

Stvarno treba biti površan, zlonamjeran i politički nepismen pa uspostavljanje komunističke vlasti u svibnju 1945. Partizaninazvati oslobođenjem. Polemika se u svezi s tim ponovno razbuktala jednom objavom Brune Esih koja je ustvrdila očevidno, naime da Zagreb 8. svibnja 1945. nije oslobođen nego okupiran, jer su se od tada događale pljačke, ubojstva, zabrane državnih simbola i nacionalnih institucija. Gospođa Esih je u pravu! Ono što se zbivalo izvan Zagreba po cijeloj Hrvatskoj i hrvatskim dijelovima Bosne i Hercegovine bilo je još gore. Za ustaški režim mogla su se naći neka uvjetna opravdanja glede njegovih nasilja jer bio je rat u kojemu gotovo ne važe nikakva humana ograničenja, pogotovo ako je to građanski rat kakav je buktao u NDH. Komunisti su, međutim, bili apsolutni pobjednici, oni su mogli uspostaviti mnogo blaži režim, nisu imali ozbiljnih protivnika nakon pobjede, mogli su odustati od osveta ili osvete strogo kažnjavati, mogli su uvesti red u društvo i državu jer je narod bio sit rata i čekao sve moguće poslijeratne olakšice. Ali komunisti to nisu učinili, oni su se ponašali barbarski uspostavivši strahovladu kakvu Hrvati do tada nisu doživjeli u mirnodopskim razdobljima svoje povijesti.

Oni su učinili ono što je rekao Milovan Đilas: „Hrvati su ubijeni da bi Jugoslavija mogla živjeti.“ Nakon što su uveli Đilassvoju apsolutnu vlast, zabranili sve „konkurentske“ stranke, organizacije, udruge, opljačkali gotovo svu privatnu imovinu, stjerali Crkvu u sakristije i isključili iz javnoga života ne samo stvarne nego i potencijalne protivnike, počeli su s komunističkom revolucijom kako bi stvorili ne samo novi društveni poredak nego i „novoga“ čovjeka kojega bi se moglo opisati kao „radosnoga roba“.

Da bismo samo skicirali sve zlo koje su Hrvatima nanijeli komunisti trebali bismo IstiU Njemačkoj su prije Hitlera komunisti napadali socijaldemokrate da su „socijalfašisti“, u nizu drugih zemalja, pa i u nas, vjernike klevetali kao „klerofašiste“, a pristaše kralja u Jugoslaviji nazivali „monarhofašistima“. Riječ antifašizam zvuči licemjerno u tumačenju naših neokomunista kad je itekako znano da između komunizma i nacifašizma postoji više sličnosti nego razlika. Narod je to opisao anegdotom u kojoj se glasno viče „komun-isti, faš-isti“, a jeka odgovora „isti, isti“. upozoriti na biblioteke domaćih i stranih knjiga u kojima se to uvjerljivo dokazuje i koje bi još trebalo napisati s uvijek novim saznanjima. Naravno, jugoslavenski sustav bio je blaži od sustava u komunističkom Lageru nakon sukoba između Staljina i Tita, ali daleko od liberalno-demokratskog i socijalno-tržišnoga sustava Zapada koji također nije idealan, ali koji se može popravljati voljom naroda nakon demokratskih izbora. Komunizam je zlo iza kojega je ostalo oko sto milijuna ubijenih, mnogo više nego iza nacifašizma, no to ne treba shvatiti kao opravdanje potonjega.

Tito je bio i ostao komunist do kraja života

Kad su neki komunisti u nas pokušali dati „ljudski lik“ svome sustavu, brutalno su u tome spriječeni od svojih drugova Titou Karađorđevu god. 1971. Tito je bio i ostao komunist, a danas ga neprekidno slave neki naši „socijaldemokrati“ koji su to samo po imenu. Oni kažu kako „posao“ njihovih jugoslavenskih prethodnika u Bleiburgu „nije dovršen do kraja“, kako je Broz „veliki svjetski državnik“ i kako je Jugoslavija ipak bila „dobra“ za Hrvatsku itd. U Njemačkoj se neonaciste naziva „vječno jučerašnjima“; eto, takvi su naši jugonostalgičari, ljudi ograničena uma i neograničenih zlih namjera. Njihov antifašizam zapravo je komunizam jer oni sve svoje protivnike kleveću kao fašiste.

U Njemačkoj su prije Hitlera komunisti napadali socijaldemokrate da su „socijalfašisti“, u nizu drugih zemalja, pa i u nas, vjernike klevetali kao „klerofašiste“, a pristaše kralja u Jugoslaviji nazivali „monarhofašistima“. Riječ antifašizam zvuči licemjerno u tumačenju naših neokomunista kad je itekako znano da između komunizma i nacifašizma postoji više sličnosti nego razlika. Narod je to opisao anegdotom u kojoj se glasno viče „komun-isti, faš-isti“, a jeka odgovora „isti, isti“. U Dalmaciji se definiralo što znači komunizam ovako: „Komu svašta, komu ništa“. Milovan Đilas to je uvjerljivo opisao u svome eseju „Nova klasa“. Unatoč rečenomu, u Hrvatskoj još uvijek postoji tanak sloj starih i novih komunista koji slave svoga idola Tita na krvi datum njegova rođendana, (nije rođen 25. nego 7. svibnja) u Kumrovcu sa zastavama i simbolima komunističke Jugoslavije, a hrvatska vlast ništa ne poduzima protiv toga kršenja zakona, dok svaki i najmanji znakić ustašovanja završava pred sudom za prekršaje .

„Bleiburg“ prebaciti u Hrvatsku

Hvala Bogu, zahvaljujući pameti organizatora i strpljivosti sudionika ovogodišnja komemoracija na Bleiburgu prošla je bez incidenata. Ali austrijsko okruženje ovoga mirnog sjećanja na komunistički masakr nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima koji je tek započeo u Bleiburgu i bio nastavljen demonskom brutalnošću iza austrijsko-jugoslavenske granice, s nekoliko stotina policajaca, helikopterima i još nekim prikrivenim sigurnosnim mjerama teško Bleiburgopterećuje ovaj skup, i nije dostojan njegova značenja za MartirijBleiburg bi trebao i dalje ostati samo za tihu svetu misu zadušnicu bez ikakvih propovijedi, a onda bi hodočasnici mogli nastaviti put za Udbinu koju bi trebalo dostojno opremiti za velebnu žalobnu svečanost. Trebalo bi raspisati natječaj za spomenik žrtvama jugoslavenskoga komunističkog režima od Bleiburga do svih tamnica i gubilišta. Uz to sagraditi sve potrebne objekte za smještaj hodočasnika. Jednostavno, pretvoriti tu mjesto u veliko svetište hrvatskoga martirija u 20. stoljeću.patnički hrvatski narod, a civilizacijski baca tamnu sjenu na službenu Austriju s nekoliko šačica „profesionalnih“ antifašista koji su bili krivo informirani i nahuškani iz Hrvatske.

Groteska je u austrijskim „sigurnosnim“ mjerama i drastičnim kaznama za one koji pokazuju ustaške simbole u tomu što je Austrija prije Njemačke imala svoj austro-fašizam, što su Austrijanci jedva čekali da budu priključeni, (Anschluss) Velikom Njemačkom Reichu, što je u Austriji bilo više nacista po glavi stanovništva nego u Reichu i što je Hitler bio Austrijanac. U isto vrijeme Hrvati su masovno glasovali za pacifističku Hrvatsku seljačku stranku, više od 50 posto njih priključili se antifašističkim partizanima, (premda pod krivim zastavama i simbolima) i što su bili vodeći u pokušaju reformiranja jugoslavenskoga socijalističkoga sustava, pa da, spomenimo i to da je Josip Broz Tito bio poluhrvat.

Čak je i hrvatska emigracija imala ispravniji odnos spram „Bleiburga“ nego neki današnji nazovi demokrati u Hrvatskoj. Legendarni urednik „Hrvatske revije“ Vinko Nikolić „podijelio“ je krivnju za „Bleiburg na tri strane. Najveći dio krivnje snosi komunistički režim koji je počinio strašni genocid nad Hrvatima. Njega slijede Britanci koji su komunistima izručili hrvatske zarobljenike i civile prekršivši Ženevske propise o postupanju s ratnim zarobljenicima. I na kraju kriv je Pavelićev režim koji je sve te nesretnike poveo u Austriju bez ikakvih jamstava da će ih Britanci prihvatiti. Također zabranjuje se uspoređivanje Bleiburga s Jasenovcem jer među onima koji su stradali na Križnom Bleiburgputu sigurno je bilo pojedinaca koji su počinili zločine, no ubijeni su bez suda i pravde, dok među logorašima Jasenovca takvih nije bilo. Svako uspoređivanje zvuči kao opravdavanje ili umanjivanje zločina i treba ga obustaviti.

Istoga dana kad je u Bleiburgu bila održana mirna hrvatska komemoracija raspala se austrijska konzervativno-populistička koalicija jer je šef Slobodarske stranke Heinz-Christian Strache bio „uhvaćen“ u planiranju korupcionaških pothvata u svrhu osvajanja vlasti. Lijepa demokracija, tim gore što je ministar unutarnjih poslova alpske republike odgovoran za bleiburške mjere bio član Stracheove stranke. U „slučaju Bleiburg“ dogodilo se ono što Sigmund Freund naziva Übertragung, prebacivanje vlastite (austrijske) krivnje na drugoga (Hrvate). Dosta nam je klevetanja kad, primjerice, Spiegel online naslovljuje svoj člančić „Ustaško sjećanje u Koruškoj“, Frankfurter Rundfschau „Nema zabrane sastanku fašista“, (autor je Danijel Majić, navodno Hrvat), Der Standard „15.000 posjetitelja na ustaškoj komemoraciji u Bleiburgu“ itd. Neki su njemački mediji odavno bubnjali kako je Bleiburg „najveći skup neonacista u Europi“! Ovakvim sramoćenjima ne će biti kraja.

Stoga sam jednom predložio i sada ponavljam, a vidim da taj prijedlog dijele i neki drugi: prebacimo „Bleiburg“ u Hrvatsku! Osim biskupa u miru Mile Begovića i šibenski biskup Tomislav Rogić spomenuo je mogućnost da se Maceljkomemoracija za žrtve Križnog puta premjesti s Bleiburga na Udbinu. Bilo bi to dobro da se napokon oslobodimo austrijskih šikaniranja proisteklih iz kompleksa krivnje za uspjeh nacizma u vlastitoj zemlji. Bleiburg bi trebao i dalje ostati samo za tihu svetu misu zadušnicu bez ikakvih propovijedi, a onda bi hodočasnici mogli nastaviti put za Udbinu koju bi trebalo dostojno opremiti za velebnu žalobnu svečanost. Trebalo bi raspisati natječaj za spomenik žrtvama jugoslavenskoga komunističkog režima od Bleiburga do svih tamnica i gubilišta. Uz to sagraditi sve potrebne objekte za smještaj hodočasnika. Jednostavno, pretvoriti tu mjesto u veliko svetište hrvatskoga martirija u 20. stoljeću.

Znam da su se neki tome protivili s prijedlogom da to bude u Maclju, no to nije posve dobro jer bi „Bleiburg“ kao simbol napokon trebalo uključiti ne samo Križni put nego i sva mučilišta Hrvata u režiji Jugoslavije i komunizma. Pri tome ne bi bilo zgorega misliti i na gospodarski učinak takvoga pothvata. Jedan projugoslavenski povjesničar odbija ovu ideju s tvrdnjom kako je bolje da ostanemo u Bleiburgu gdje nas „kontrolira“ jedna strana država što podrazumijeva da i u tuzi i žalovanju budemo podređeni inozemstvu. Kakva sramotna misao jednoga navodnog intelektualca, ali od komunista se ne može ništa drugo očekivati. Sjećanje na Bleiburg i Križni put treba opremiti izdavanjem odgovarajućih knjiga na hrvatskom i većim svjetskim jezicima kako bi mlada generacija u nas i inozemstvu saznala istinu o toj najvećoj tragediji hrvatskoga naroda u 20. stoljeću .

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Pet, 6-12-2019, 16:57:04

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.