Padne li reforma, past će i Vlada!

Šest stotina tisuća je previše, čak i za hrvatske političare koji nikad ne će priznati volju većine kao ispravan pravac za svoje djelovanje, u čemu se upravo ističe vladajuća stranka. Uza sve napore da se umanji mogućnost skupljanja potpisa za raspisivanjem referenduma i unatoč uspjehu u sabotiranju dosadašnjih referendumskih inicijativa, Vlada je, ako su točni podatci o skupljenih šesto tisuća potpisa, primorana raspisati referendum o Zakonu o mirovinskom osiguranju.

Ispravan stav

Sindikalna inicijativa “67 je previše” u jednome je dijelu i odgovor na protudemokratsko ponašanje vlasti i svojevrsna borba za demokratsko izjašnjavanje većine koja, istini za volju, na parlamentarnim izborima i nema kome dati glas.

Ukor predsjednika Vlade Andreja Plenkovića volonterima zašto nisu potpise skupljali prije pet godina sigurno je donio barem još pedeset tisuća potpisa. S druge strane, nije jasno što je time želio reći, možda da mirovinska reforma nije HDZ-ovo djelo već SDP-ovo, iako ju njegova partija svim silama provodi. Ni HDZ ni SDP kvalitetne reforme nisu niti započeli. Jedina politika koju vode kalkuliranje je i održavanje statusa quo, te provođenje instrukcija od strane Bruxellesa, MMF-a, Svjetske banke, itd. Upravo je mirovinska reforma tako najvažnija reforma trenutačne Vlade, a čini se kako je već osuđena na propast.

Realno gledajući, stav sindikata posve je ispravan. Šezdeset i sedam godina previsoka je životna dob za odlazak u mirovinu za veliku većinu umirovljenika, a penalizacija od 0,3 posto po mjesecu za prijevremeno umirovljenje nije pravedna. Potrebno je poticati što dulji rad bonusima na plaću za ljude koji mogu i žele raditi, ali onima koji ipak idu u mirovinu, treba platiti proporcionalno stažu, bez ikakvih penala već nakon šezdesete godine. Trošak će biti minimalan jer će na mjesto takvog umirovljenika doći jedan mladi radnik, kandidat manje za odlazak u Irsku. Motivi za mirovinsku reformu u stvari najmanje imaju veze sa željom za produljenje radnoga staža.

Vječni rad

Postoje dva bitna motiva zbog kojih se na globalnoj razini forsira ideologija o vječnom radu. Prvi je, naravno, novac, koji u proračunima zapadnih zemalja sve više nedostaje zbog starenja stanovništva. Tako niti Hrvatska nema dovoljno sredstava za financiranje mirovina. Međutim, novca ima koliko ima, i u krajnjem slučaju treba pravedno podijeliti onaj iznos koji se može isplatiti. Produljenje radnoga vijeka u stvari je način na koji dobar dio radnika ne će nikad doživjeti svoju zasluženu mirovinu, a za one koji uistinu ne mogu raditi alibi da ih se ostavi na crkavici. Radna sposobnost drastično opada već u pedesetim godinama, a o smislu rada nakon šezdesete, naročito u fizički zahtjevnim djelatnostima ne treba niti razglabati.

U vrijeme sve snažnijeg rasta produktivnosti na svim područjima ljudske djelatnosti, masovne primjene robotizacije i informatizacije, pričamo o vječnom radu. Trebali bi pričati o kraćem radnom danu i tjednu i masovnom uključivanju mladih u svijet rada koji su višestruko produktivniji od svojih ReformaČini se kako je mirovinska reforma kao najvažnija reforma trenutačne Vlade već osuđena na propast. Produljenje radnoga vijeka može biti glavna reforma i tema u zemlji pune zaposlenosti poput Njemačke, ali za Hrvatsku je potpuno besmislena.djedova i baka. Pojedine države provode eksperimente o isplati minimalnog dohotka bez rada jer je sve manja potreba za ljudskim radom i nema dovoljno posla za sve, a ipak se paralelno vodi bitka za produljenjem radnog vijeka. Opravdano je pitati u čijem interesu.

Glavni motiv

Tako dolazimo do drugoga i glavnoga motiva za produljenjem radnoga vijeka. Interes vlasnika kapitala i političkih elita su što jeftinija radna snaga i što podložnije i ovisnije biračko tijelo. Stavljanje ljudi u poziciju vječnoga rada utječe na manju ponudu poslova jer puna zaposlenost korporacijama nije u interesu. Tada su prisiljeni pravedno platiti radnike i poštivati dogovorene uvjete rada što im izravno smanjuje profit. Dobar je primjer hrvatski turizam koji je od onog “ima te tko zamijeniti” u par godina došao do toga da danas dobar radnik sam postavlja uvjete zaposlenja. Kvalitetnog sezonskog radnika tako sada treba platiti minimalno šest tisuća kuna u neto iznosu.

Za zajednicu ne može biti loše da radnik pošteno zaradi i prehrani obitelj, a doprinosima napuni proračun za isplatu mirovine. Poslodavci u turizmu su u sve većoj mjeri prisiljeni nuditi ugovore na neodređen rok umjesto isključivo traženja sezonskoga rada. Zamislite što bi se dogodilo u Hrvatskoj kada bi i druge gospodarske grane počele prosperirati poput turizma. Postoji li bolja pronatalitetna politika od sigurnoga i pošteno plaćenoga zaposlenja?

Rad i kapital

Dakle riječ je isključivo o prelijevanju novca iz džepova radnika u džepove vlasnika kapitala. Osim podržavanja ideologije o dugom radnom vijeku, vodeće se svjetske države natječu u smanjivanju poreza za multinacionalne kompanije te su nerijetki primjeri gdje se na milijarde eura dobiti uopće ne plaća porez. Jer ako bi se plaćao, onda bi bilo novca i za umirovljenike. Socijalna država i kapital u stalnom su sukobu, na žalost kapital većinom pobjeđuje, što i ne treba čuditi kada su politički predstavnici u “demokracijama” postavljeni po njegovu diktatu.

Produljenje radnoga vijeka može biti glavna reforma i tema u zemlji pune zaposlenosti poput Njemačke, ali za Hrvatsku je potpuno besmislena. Naš je problem nedovoljna zaposlenost mladih i neproduktivna ekonomija. Stoga se hrvatska Vlada treba uhvatiti u koštac i početi provoditi stvarne gospodarske reforme. Ako želi negdje uštedjeti, postoji golemi prostor u lokalnoj samoupravi. Neuspjeh u provođenju glavne reforme ove Vlade mogao bi značiti i njezin kraj iako zbog činjenice kako je mirovinska reforma najvažniji njezin projekt nije ni zaslužila voditi ovu zemlju.

Marijan Jović
Hrvatski tjednik