Sve dok Hrvati u dijaspori ne budu ravnopravni s hrvatskim građanima u domovini, hrvatska demokracija ne će biti onakva kakva je zapisana u Ustavu i zakonima

Na svetoj misi na Uskrs u 'hrvatskoj crkvi' u samom središtu Kölna, u crkvi franjevačke Male braće, (Minoritenkirche) u ovom radi svoje širokogrudnosti, (natuknica: karneval!) 'najsjevernijem talijanskom gradu' s njegovih milijun stanovnika i oko 10 do 15 posto stranaca od kojih je oko 12.000 Hrvata, većim dijelom iz Hercegovine i Dalmacije, pronašao sam nešto malo vremena da razmišljam o hrvatskim katolicima u ovomu gradu i Njemačkoj uopće. Crkva je puna ne samo na velike blagdane nego i svake nedjelje. Vjernici su prosjek hrvatskoga pučanstva u gradu na Rajni, dvije trećine stariji naraštaji, jedna trećina mlađi svijet, često bračni parovi s djecom. Tko u Njemačkoj posjećuje evangeličke crkve, vidi da su i na najveće blagdane poluprazne, a u katoličkim hramovima susreću uglavnom starija godišta. U našoj crkvi Male braće pokopan je veliki teolog i filozof Duns Scotus, a na zapadnom zidu nalazi se reljef poprsja hrvatskoga kardinala blaženoga Alojzija Stepinca. Na početku mise dočekao me je snažan zvuk orgulja i skladno pjevanje zbora i vjernika. Misu su služila dva svećenika, propovijed je osvrt na evanđelje, ali s jednom tužnom konstatacijom, propovjednik opisuje svoju šetnju gradom u potrazi za uskrsnim razglednicama, i što nalazi, zečiće, obojena jaja, zelene grančice... i ništa drugo. Isusu s motivima uskrsnuća gotovo ni traga. Najveći kršćanski blagdan, Uskrs, naveliko je komercijaliziran, nešto manje nego Božić, ali ipak previše. ,

'Hrvatska crkva' u Kölnu

Kardinal Joachim Meisner: Hrvati su sol u njemačkoj katoličkoj juhi

U 'Minoritenkirche' hrvatski vjernici zdušno sudjeluju u misi, znaju sve molitve, svu ceremoniju, sve što misu čini zajedničkim doživljajem. U Nijemaca je to drukčije, stariji ljudi znaju što treba odgovarati na svećenikove molitve, mlađi kao da se, oprosti mi Bože, dosađuju, i nije ih mnogo, valjda dolaze kao pratitelji onemoćalih. Ali ne smijem biti ohol, to je grijeh, prije se išlo u crkvu običaja radi, danas iz uvjerenja, pa je i radi toga smanjen broj posjetitelja. 'Spiegel' je u svom prošlom broju donio članak u kojemu nastoji dokazati da u suvremenoj Njemačkoj malo tko vjeruje u katoličke dogme, čak i pripadnici kršćanskih vjerskih zajednica kao da ne vjeruju u ono što propovijeda Crkva. Možda je tako, a možda i nije, vjera je intimna stvar svakoga pojedinca i nisam siguran da vjernici otvaraju svoje duše zlobnim organizatorima anketa. Hrvati u Kölnu mogu biti ponosni na svoj ugled u ovomu gradu. Prigodom otvorenja Hrvatske katoličke misije u gradu na Rajni blagoslov je obavio tadašnji nadbiskup, Joseph kardinal Frings, (1887.-1978.) poznat po svojim naprednim stajalištima na Drugom vatikanskom koncilu, ali i poslijeratnom hrabrenju lokalnoga stanovništva da u nevolji nije grijeh otuđiti ugljen i hranu, što je onda ušlo u jezičnu uporabu pod nazivom 'fringsen'. Na zgradi naše Katoličke misije vijorila je hrvatska zastava bez socijalističkih oznaka, (a što bi drukčije moglo biti?) pa su jugoslavenske komunističke novine pisale da je to bila ustaška zastava i da je Misija 'neprijateljski punkt' u navodno Jugoslaviji sklonoj Njemačkoj.

Kardinal Joachim Meisner

Drugi važan kardinal i nadbiskup Kölna, Joachim Meisner, (1933.-2017.) bio je još više oduševljen hrvatskim katolicima jer je postao svećenikom ugledavši se u nadbiskupe mučenike Stepinca (Hrvatska), Wyszynskoga (Poljska) i Mindzentyja (Mađarska), te prijateljevao s našim kardinalom Franjom Kuharićem od kojega je, kako mi je rekao, među ostalim naučio da dan treba započeti s obilnom doručkom i čašicom, dvije lozovače, i onda cijeli dan ništa ne jesti nego samo kasno večerati. Kardinal je često posjećivao Hrvatsku i bio oduševljen njezinim ljudima i prirodnim ljepotama. To sam i doživio kad sam s njim napravio intervju jedno jutro u 7 sati, kad mi je u mikrofon rekao kako su 'Hrvati sol u njemačkoj katoličkoj juhi'. A znamo kako bi juha bila neukusna bez soli. Inače, kardinal Meisner bio je jedan od konzervativnijih u Njemačkoj i uopće u svjetskoj Katoličkoj crkvi.

Oko 420.000 Hrvata živi u Njemačkoj

No vratimo se našim posjetiteljima 'Minoritenkirche' u Kölnu. Nisu to više oni bivši gastarbajteri u skromnoj odjeći, s tamnim bauštelskim licima. Ne, to su danas pripadnici srednjega staleža koji se izvanjski ne razlikuju od Nijemaca. Mlađi su odjeveni po posljednjoj modi, stariji u tamnim odjelima, bijelim košuljama i s kravatama. Djeca međusobno IseljeniciKad bi naši iseljenici dobili pravo koje imaju Nijemci, dopisno glasovanje, predstavnika tzv. dijaspore u Hrvatskom saboru bilo bi barem 10 ili 15. Hrvatski Ustav jamči ravnopravnost svim hrvatskim državljanima bez obzira na to gdje živjeli – vrijeme je da to ne bude samo slovo na papiru.razgovaraju njemački, u hrvatskom jeziku starijih naraštaja čuju se germanske pozajmice u narječjima sjeverne Dalmacije i Hercegovine. Hrvati su ne samo dobro integrirani u njemačkom društvu nego i utopljeni u nj, različiti samo po svojem južnjačkom izgledu i temperamentu. Pred crkvom bučno razgovaraju o svemu što se događa u našim domovinama Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini; uglavnom nema se što dobra reći, ali ima i zgodnih anegdota koje olakšavaju tmurne vijesti iz staroga kraja. Ovo sastajanje pred crkvom prije mise podsjeća me na odgovarajuću naviku iz Dalmacije gdje su na 'šimatorju', (pred crkvenim prostorom) muškarci izmjenjivali novosti i politizirali, a djevojke stidljivo bacale poglede na svoje simpatije. U Njemačkoj su ovi 'skupovi' isključivo stvar muškoga svijeta, žene disciplinirano ulaze u crkvu i paze da djeca previše ne skaču i viču.

Prema najnovijim procjenama, Hrvata u Njemačkoj ima oko 420.000, što onih od prije kao i novih doseljenika kojih jer oko 75.000, dakle 'novaka', čitav jedan osrednji hrvatski grad. Ako hrvatska selidba naroda bude nastavljena, moglo bi se dogoditi da Hrvata za pet ili šest godina bude u Njemačkoj pola milijuna, jedna veća hrvatska županija. Kad bi naši iseljenici dobili ono pravo koje imaju Nijemci, naime dopisno glasovanje, predstavnika tzv. dijaspore u Hrvatskom saboru bilo bi barem 10 ili 15, bilo bi ih više nego što ima jedna od koalicijskih stranaka u sadašnjoj hrvatskoj Vladi; od njih bi možda ovisilo sklapanje neke nove koalicije. Oni bi u tom slučaju mogli proturiti izglasavanje Zakona o iseljeništvu sa svim sadržajima koji bi mogli biti od koristi za organiziran povratak Hrvata iz tuđine u njihove domovine, on što rade Izraelci od osnivanja svoje države – od 1948. do danas. No to vladajući u Zagrebu očito ne žele. Navodno, oni koji ne plaćaju porez, ne bi trebali imati pravo glasa. Sve da je to tako, bilo bi besmisleno jer novčane pošiljke hrvatske dijaspore iznose samo nešto manje od zarade od turizma, a to je najuspješnija grana hrvatskoga gospodarstva. Osim toga, hrvatski Ustav jamči ravnopravnost svim hrvatskim državljanima bilo gdje živjeli. Sve dok Hrvati u dijaspori ne budu stvarno ravnopravni u svemu s hrvatskim građanima u domovini, hrvatska demokracija ne će biti onakva kakva je zapisana u Ustavu i zakonima.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik