Hrvatski lav u srcu Listopadske revolucije

Boljševičku ili Listopadsku revoluciju izveo je udarni postroj okultne oligarhije i to tijekom Prvoga svjetskog rata, i to onda kada je trebalo braniti Rusiju i kada je Rusija već bila dobrano iskrvarila. Taj udarni postroj činili su Lenjin i njegovi kompanjoni iz Švicarske te Trocki i njegova družina iz Sjedinjenih Američkih Država. Prvi sa zlatnim njemačkim markama, a drugi sa zelenim američkim dolarima. Lenjin je u 'svoju domovinu' Rusiju dotutnjao u blindiranom vlaku kroz Njemačku, vlaku koji je imao pravo prvenstva čak i pred vojnom kompozicijom, i to preko Švedske, da bi subverzivnim i prevratničkim činima izveo najkrvaviju revoluciju u povijesti čovječanstva, koja je progutala više od sto milijuna ruskih života. A drugi nije svijetom putovao s neuvjerljivom ruskom, nego s jakom i uvjerljivom američkom putovnicom, dobivenom na neobjašnjiv način tijekom kratkoga boravka u Sjedinjenim Državama, s ogromnom novčanom pomoći, čije podrijetlo istragama nije nikada utvrđeno.

Kako bi opljačkali Rusiju i razrušili njezin kršćanski pravoslavni identitet ili, kako je svojedobno rekao Churchill, 'Rusiju ščepali za kosu', iza udarnoga postroja s Lenjinom i Trockim na čelu, pored njih u krvavom hodu diljem Europe, našli su se Marx i Engels te bankari, ideolozi, filozofi, znanstvenici, političari koji su se obrušili na sve kršćanske zemlje bez iznimke, počevši u globalu, od 17. stoljeća, posebno na katoličku Mitteleuropu i pravoslavnu Rusiju. Boljševizam se nije pojavio sam od sebe. On jest bio uvezen izvana, ali je on oživotvorenje duha revolucionarnih bezbožnika Marxa i Engelsa. Boljševici su bili samo provoditelji velikoga eksperimenta okultne oligarhije, koji se trebao širiti i primijeniti gdje god se ukaže prilika za to.

Nikada se, kao što naglašava Coleman, ne smije ispustiti iz vida činjenica da je Rusiju, dok se koprcala i vrištala, okultna oligarhija odvukla u diktaturu koja je došla ravno iz pakla, a 'bila je organizirana u prvomu redu radi eksploatiranja i kontrole njezinih golemih prirodnih bogatstava'. Lenjin je, dakle, u uz svesrdnu potporu okultne oligarhije i njezinih pohlepnih i nezasitnih bankarskih drugova izazvao užasno krvoproliće i preotimanje vlasti nad Rusijom od jednoga drugog urotnika Kerenskoga i da bi, nakon toga, tijekom i poslije Prvoga svjetskog rata ona bila opljačkana do temelja. Anglosaksonci su sve to mirno promatrali iako su mogli pomoći pravoslavnim kršćanima, carskim vojnicima i vjernicima Rusije, za vrijeme krvavoga obračuna Crvene armije nad Bijelima i nad carskom obitelji, mogli su ju zaštititi, ali to nisu učinili jer im je to bio prikriveni cilj, već su nevine žrtve prepustili svojim krvnicima da njima naslađuju svoje patološke duše, da njih iscrpljene u ratu ubijaju i sadistički muče povampireni ideološki isprani mozgovi.

Boljševizam i Listopadska revolucija – zastrašujući povijesni zločin

Ruske tragične dvadesete godine 20. stoljeća izazvale su oduševljenje ondašnje svjetske liberalne javnosti koje se ponegdje još nije stišalo ni do danas. 'Veliki svijetli socijalni pokus', kao i oni koji su taj pokus upriličili i njime zatrovali ne samo europski zrak, do sada su već nestali s lica zemlje, ali su u naslijeđe ostavili stečevinu koja je i dalje živa, pače vrlo živahna, a to je – relativizam. Opljačkati Rusiji što brže i što temeljitije, bila je pokretačka snaga boljševičkoga bezumlja koji su po Lenjinovoj zapovijedi provodili njegovi klonovi i u najzabitijim zakutcima te velike zemlje da bi opljačkano blago svim mogućim kanalima odašiljali na Zapad. Taj mračni sotonski pokretački plan koji je obilježio Listopadsku revoluciju i ono u što se ona pretvorila, Aleksandar Solženjicin opisuje kao stanje u kojemu 'sve što je sagrađeno – sruši; sve što raste –rekviriraj; tko se usprotivi – strijeljaj.'

Boljševizam je zastrašujući proizvod okultne oligarhije. Njihovi su klonovi pod izgovorom 'opće koristi' svjesno uništavali u čovjeku sve ono što ga čini čovjekom, prije svega ubijajući u njemu dušu i sve moralne vrjednote, istodobno oduzimali su mu svaku osobnost, pretvarajući čovjeka samo u običan broj. Institucionalizirajući nasilje kao opravdano sredstvo pljačke, Lenjin je bez stida mogao javno propovijedati svoje zločinačke naume. Kako bi zadržao nasiljem i zločinom osvojenu vlast, u rukama je držao cjelokupno bogatstvo države, sav kruh, svu hranu, cjelokupni stambeni fond, uopće sve o čemu ovisi preživljavanje ljudi, a onda sve to rasporedio tako da gladan i glađu ponižen čovjek samo za krušnu karticu ide raditi sve što mu se zapovijedi. Uistinu, genijalno i jednostavno! Ovakvo sredstvo nadzora i prinude naroda smatrao je Lenjin snažnijim i od zakona francuskoga Konventa i njegove giljotine. Giljotina je samo plašila, samo je odsijecala glave i lomila aktivni otpor, a Lenjinu je to bilo premalo jer je trebalo osim aktivnoga, slomiti i pasivni otpor, a on je, kao što su uočili okultni oligarhisti nakon francuskoga prevratništva, opasniji i time štetniji za provedbu planova pljačke i rušenja kršćanskih vrjednota. U što se ta nekada bogata zemlja pretvorila? Srednja Azija poslije napada KonjanikCrveni konjanik, Hrvat Tomo Aleksa Dundić, istinski je heroj Listopadske revolucije, opjevan u operi Gennadija Trofimoviča Stavonina 'Oleko Dundič' iz 1972. godine i opisan u djelima ruskih književnika Isaka Emanueloviča Babelja i Alekseja Nikolajeviča Tolstoja, a i u memoarima ruskih vojskovođa u Moskvi.Mongola, Europa nakon 30-godišnjeg rata, Francuska poslije deset godina epidemije kuge – sve one, čak uzete i zajedno, ne mogu se usporediti s onim u što je Rusija pretvorena nakon nepunih sedam godina Lenjinove vlasti. Za razliku od Francuske revolucije, kojom su iza kulisa upravljali anglosaksonski urotnici na teritoriju jednonacionalne Francuske, osim kratkoga upada neprijateljske vojske, nisu djelovali nikakvi stranci – ta revolucija, i svi njezini užasi su, dakle, od početka do kraja nacionalni. U boljševičkoj revoluciji osim istih zakulisnih upravljača – poseban dodatni pečat ostavio je višenacionalni bijes – masovno sudjelovanje crvenih Letonaca, i bivših njemačko-austrijskih zarobljenika, uz uključivanje kompletnih pukovnija austro-njemačkih ratnih zarobljenika, poput mađarskih, i čak uz sudjelovanje nemaloga broja Kineza. Razumije se, osnovnu ratničku silu crvenih činili su Rusi – jedni natjerani terorom mobilizacije pod prijetnjom strijeljanja, drugi ludom vjerom u to da će izvojevati sretniju budućnost.

Listopadska je revolucija dugo tumačena i važila je 'kao pobjeda radnika i seljaka nad vladavinom cara'. Nije to bila nikakva pobjeda radnika i seljaka; bila je to pobjeda okultne oligarhije kao i uprizorenje mnogih likova. Jedan od njih bijaše kodnim imenom Parvus, a pravim Isrel Lazarevič Helphand. Ovaj je ruski Židov tipičan primjer operativca okultne oligarhije. On će krajem 1914., kada se Prvi svjetski rat već zahuktao, u Carigradu predložiti njemačkomu veleposlaniku već prije razrađen plan, odnosno savez između 'pruskih bajuneta i ruskih proleterskih šaka'. Interesi Njemačke i ruskih revolucionara bili su identični, govorio je Parvus. Poslije početne sumnjičavosti, zakazan mu je sastanak u Berlinu. A taj Helphand ili Parvus živio je na visokoj nozi. U Njemačkoj prvi put boravi u 1891. godini. Piše za ljevičarske novine pod raznim pseudonimima i sastaje se s istomišljenicima i operatorima okultne oligarhije, koji su i sami tomu pripadali: Rosom Luxemburg, Karlom Kautskim, Vladimirom Iljičem Lenjinom i Lavom Trockim. U Veljačkoj revoluciji 1905. Parvus i Trocki iz egzila vraćaju se u Rusiju i bivaju uhićeni. Parvus iz sibirskoga zatvora uspijeva pobjeći i dolazi u Carigrad te ondje gradi poslovni imperij i postaje vlasnik više banaka. Idejno i novcem pomaže pokret za stvaranje Velike Turske, odnosno Ittihade, kao produžene ruke okultne oligarhije, i koja je stajala iza turskoga genocida nad milijun i pol Armenaca, naroda koji je prvi stvorio državu na kršćanskim zasadama.

Prevrat dirigiran iz inozemstva

Obavivši uspješno posao u Turskoj, kao što je rečeno, naći će se u Berlinu i u Ministarstvu vanjskih poslova iznijeti scenarij revolucije. Bio je to plan događaja koji će se nekoliko mjeseci kasnije zaista tako i odigrati. Parvus je na 23 stranice tiskanoga teksta detaljno opisao kako i zašto bi mogao uspjeti prevrat podržan iz inozemstva. Mjesec dana kasnije, njemačka carska blagajna odobrava dva milijuna maraka 'za potporu revolucionarnoj propagandi u Rusiji'. Parvus se uz političke ciljeve unosno bavio i ratnim profiterstvom. Trgovao je sa svima i svime: oružjem, metalima, konjakom, kavijarom, tekstilima. Do Rusije se za ovaj posao nije moglo stići preko bojišnice pa su njegovi pomagači robu švercali preko jednoga švedskoga sela na finskoj granici, što je tada bila kneževina Ruskog Carstva. Naravno da su graničari bili podmićeni. Lozinka je glasila 'Prenosim pozdrave od Olge' i značila je da će ruski revolucionari preko te granice dobiti ne samo propagandne materijale već i oružje i eksploziv. Pomoću 'njemačkih darova', potapani su brodovi u Arhangelsku i paljene luke. Parvusove je akcije usklađivao njemački veleposlanik u Kopenhagenu, grof Ulrich von Brockdorff-Rantzau, koji je smatrao da je podrška komunistima opravdana time što je tako bila potkopavana ratna koalicija. Plan okultne oligarhije u operativnoj Parvusovoj izvedbi uspijeva te 7. studenoga 1917., dolazi do prevrata. Prijelazna vlada biva svrgnuta, a nekoliko tjedana kasnije Sovjeti preuzimaju vlast, Rusija istupa iz Antante u kojem su još bili Francuska i Velika Britanija. Bio je to faktički kraj rata za tu zemlju.

O Parvusu će posthumno Clara Zetkin, njemačka marksistkinja koja je i sama pomagala Lenjinovu revoluciju reći da je bio 'svodnik imperijalizma'. Parvus ili Isrel Lazarevič Helphand, umire od moždanoga udara u 54 godini u Berlinu. A o njegovoj ulozi u genocidu nad Armencima, i prljavom poslu u Listopadskoj revoluciji svi će šutjeti i Sovjeti, i Nijemci, i Turci, a osobito Anglosaksonci. Iza te šutnje nedvojbeno je stajala okultna oligarhija. Zna ona dobro kako se štite njezini najbolji operativci. U toj revoluciji bijaše i osoba posve suprotnih osobina. Jedan od njih svakako je Hrvat Toma (Tomo) Dundić, u Rusiji poznat kao Oleko ili Aleksa Dundić, čiju je nadljudsku hrabrost ovjekovječio poznati Semjon Mihajlovič Buđoni, u čijoj se Prvoj konjičkoj armiji borio.

Junak iz Grabovca

Tomo Aleksa Dundić rodio se u obitelji Tome i Ive Dundić, djevojački Matković, po Velikoj sovjetskoj enciklopediji 13. travnja 1896. godine, ili po drugim podatcima 12. kolovoza 1897., u mjestu Grabovac između Šestanovca i Zagvozda. Kao dvanaestogodišnjak Tomo Dundić 1908. odlazi u Sjedinjene Države kod svoga 'dunda' prekooceanskoga emigranta, a potom u Argentinu i Brazil, gdje radi kao 'gaučo', gonič stoke, jašući na konju i čuvajući ogromna stada. Odlazeći kao dječak iz svojega čemera i jada, zabačenoga seoceta Dalmatinske zagore u kojem su harali neimaština, muka i boleštine, na prostranim argentinskim pampama i životom pod vedrim nebom, koje mu je davalo osjećaj MItomanijaU Jugoslaviji od srpske mitomanske svijesti ne će biti pošteđen ni Tomo Aleksa Dundić te će i on, Hrvat, kako to po velikosrpstvu biva, biti proglašen Srbinom. Pisat će srpski mitomani da je njegova nacionalna pripadnost sporna, jer 'jedni kažu da je bio Srbin, a drugi da je bio Hrvat'.slobode, preobrazit će se u vještoga i spretnoga konjanika. Ta njegova vještina biva zapažena i od njegovih argentinskih talijanskih poslodavaca te dobiva posve razumljiv talijanizirani nadimak 'Ale' (Krilo) koji će se kasnije jednostavno premetnuti u ruski izričaj imena Aleksa.

Nakon izbivanja Dundić se, sada s nadimkom Ale, vraća u rodni kraj i to baš početkom Prvoga svjetskog rata gdje ga dočekuje mobilizacijski poziv. Biva regrutiran u husare, a potom sa 70. pješačkom pukom, takozvanim zipcigerima, odlazi na Istočno ratište. U svibnju 1916. godine u bitci kod ukrajinskoga grada Lutska biva zarobljen. Godinu dana kasnije prijavljuje se u 'jugoslavenski puk', postrojbu sastavljena uglavnom od zarobljenih Srba te nešto Hrvata i Slovenaca, iz austro-ugarske vojske koji su prešli na stranu Antante. Izbijanjem Listopadske revolucije, Dundić pristupa Crvenoj armiji te se bori na strani Crvenih (boljševika i njihovih saveznika). Postaje zapovjednikom konjaničke satnije i s rusiziranim nadimkom Aleksa ili Oleko sudjeluje u borbama protiv bijelih monarhista i drugih protuboljševičkih snaga i njihovih njemačkih saveznika na području Odese i Donbasa. Naći će se i u obrani Caricina, danas Volgograda, gdje zapovjednik obrane bijaše Josif Visarionovič Staljin. Tijekom svih tih borbi ističe se iznimnom hrabrošću te više puta biva ranjen. Iako je predlagan za viši čin, odbija prihvatiti unaprjeđenje budući da se 'onda ne bi mogao boriti u prvim redovima'. Pogiba kod Rivna u Ukrajini 8. srpnja 1920., potajice hitcem iz puške, u vrijeme Sovjetsko-poljskoga rata. Na mjestu njegove pogibije podignut mu je spomenik, a njegovo je ime uklesano na zidine Kremlja. Za zasluge biva odlikovan prestižnim odličjem – Redom crvene zastave. Hrvatska je povijest, na žalost, povijest zaboravljenih i zanemarenih heroja, onih koje su, prekrili ružmarin, snjegovi i šaš, odnosno zaborav. Nisu to ljudi ove ili one ideologije, iako se ideologija dobrano koristila njima, nego su to ljudi koji su se borili, a mnogi i stradali, zbog vjere u viziju boljega i pravednijega svijeta. Takvima nedvojbeno pripada 'crveni konjanik' Hrvat Tomo Aleksa Dundić, istinski heroj Listopadske revolucije, opjevan u operi Gennadija Trofimoviča Stavonina 'Oleko Dundič' iz 1972. godine i opisan u djelima ruskih književnika Isaka Emanueloviča Babelja i Alekseja Nikolajeviča Tolstoja, a i u memoarima ruskih vojskovođa poput maršala Semjona Mihajiloviča Buđonija i Klimenta Jefremoviča Vorošilova, pod čijim se zapovijedanjem borio.

O njegovu junaštvu još tijekom Listopadske revolucije nastat će legende, ponekad pretjerane, kao dio, što bi se danas reklo informacijskoga rata. Sigurno jest istina da je bio nevjerojatno hrabar i vješt konjanik, dragun, koji je sijao 'strah i trepet' svojom 'čerkeskom ili adigejskom sabljom'. Njegova je vještina konjanika i uporaba sablje u borbi bila na toj razini da je bio jedan od rijetkih koji se ravnopravno mogao nositi s Kozacima, najvještijim ruskim dragunima. Jedna od legendi o Dundiću kazuje da je u jednoj bitki u kozačkoj seoskoj samoupravi ili 'stanici' Velikoknjažskaja kod Rostova svojom sabljom posjekao čak 116 donskih Kozaka, među kojima 23 časnika.

Pobijedio 50 ljudi koji su ga opkolili

A kako se Dundić borio, opisat će Semjon Mihajilovič Buđoni. Maršal će ovako zapisati: 'Oko pedeset ljudi opkoli neustrašivoga junaka i sukobi se s njim. On je u lijevoj ruci držao sablju, a u desnoj revolver, a konja je usmjeravao nogama. Sabljom je sjekao protivnike do sedla, iz revolvera ih je bez pogrješke pogađao u čelo i srce, i za kratko je vrijeme pobio dvadeset četvoricu, a ostali su se u panici razbježali.'

A u Jugoslaviji od srpske mitomanske svijesti ne će biti pošteđen ni Tomo Aleksa Dundić i on će, Hrvat, kako to po velikosrpstvu biva, biti proglašen Srbinom. Pisat će srpski mitomani da je njegova nacionalna pripadnost sporna jer 'jedni kažu da je bio Srbin, a drugi da je bio Hrvat'. Pa će tako obrazlagati kako je ime Aleksa grčkoga podrijetla i kako se ono češće susreće u Srbiji. U svrhu 'dokazivanja' da je Srbin, bit će izmišljeno i to da su mjesta njegova rođenja ili sela Podravno i Mrkalj u istočnom djelu Bosne Hercegovine ili Kruševac u Srbiji. Međutim, sami će mitomani napisati JunakOko pedeset ljudi opkoli neustrašivoga junaka i sukobi se s njim. On je u lijevoj ruci držao sablju, u desnoj revolver, a konja je usmjeravao nogama. Sabljom je sjekao protivnike do sedla, iz revolvera ih je bez pogrješke pogađao u čelo i srce, i za kratko je vrijeme pobio dvadeset četvoricu, a ostali su se u panici razbježali'.da ni u tim bosanskohercegovačkim selima ni u Kruševcu 'još uvijek nisu pronađeni tragovi Alekse Dundića ili potomaka njegovih rođaka'. Ali to njima ne će značiti ništa i zato će posegnuti za omiljenom formulom i utvrditi kako je 'Dundić bio Srbin iz Dalmacije'.

U komunističkoj Jugoslaviji iz ideoloških razloga Tomo Dundić bio je često spominjan. Da bi Hrvat listopadski 'crveni konjanik' postao 'Srbinom', u optjecaj je puštena priča kako je njegovo pravo ime Milutin Čolić, odnosno da je on časnik srpske vojske i član Srpskoga dobrovoljačkog korpusa, formiranoga u Rusiji, koji je nestao za vrijeme Prvoga svjetskog rata, a da je Tomo Dundić samo pseudonim. Ti isti srpski mitomani zaključit će da se 'Dundićevo ime ne spominje u dokumentima vezanima za djelovanje Srpskoga dobrovoljačkog odreda', i da se današnji ruski istraživači i povjesničari posvema slažu da je 'on Hrvat iz Grabovca, pitoresknoga sela Dalmatinske zagore'. Na grobu toga 'crvenog konjanika' Hrvata iz Grabovca piše: 'Crveni Dundić! Tko ga može zaboraviti? Tko se može usporediti s tim pravim herojem iz bajke po hrabrosti, odvažnosti, dobroti i drugarskoj toplini? To je bio lav sa srcem umiljatoga djeteta.'

Taj 'lav i dijete' koliko je bio značajan za revoluciju i mladu komunističku državu, kazuje i činjenica da je već 1920. godine, dakle iste godine kada je i poginuo, redatelj i jedan od pionira ruske kinematografije Vladimir Kasjanov snima nijemi film 'Oleko Dundić' i tako potvrđuje istinsko herojstvo grabovačkoga Hrvata. U jeku Drugoga svjetskog rata i napada na Sovjetski Savez dramaturzi Aleksandar Ržeševski i Mihail Kac, da bi na bojišnicama podigli moral crvenoarmejaca, pišu kazališnu dramu 'Oleko Dundič'. Ta će njihova drama kasnije poslužiti kao predložak filmu Leonida Lukova iz 1958. godine, u kojemu Dundića glumi srpski glumac Branko Pleša. Snimanje filma u to vrijeme ima svoju lako prepoznatljivu političku pozadinu. Naime, bilo je to simbolično pružanje ruke Titu od strane Nikite Hruščova, nakon raskida sovjetsko-jugoslavenskih odnosa 1948. godine. Da bi 'politika pomirenja' imala neko čvrsto uporište, poslužit će ime Alekse Dundića pa će se mnoge ulice u tadašnjemu Sovjetskom Savezu nazvati njegovim imenom. One postoje i danas, između ostaloga, u Moskvi, Sankt Peterburgu, Voronježu, Novosibirsku i Novokuznjecku. Za razliku od Hrvatske u kojoj se ime Tome Alekse Dundića institucionalno ne pamti u nazivima javnih ustanova, ulica ili trgova, u Beogradu njegovo ime nosi konjički klub, a ulice s imenom mogu se naći i u Valjevu, Kragujevcu, Smederevu, Somboru i Banjoj Luci.

Nema opravdanja da je politika ime 'crvenoga konjanika', koji i danas ima bliskih rođaka, primjerice pjevača iz Trija Gušti Željka Dundića, jer se borio na strani boljševika, tako bezdušno izbrisala iz hrvatske memorije. A on bi morao biti u njoj budući da je Tomo Aleksa Dundić jedan od najprepoznatljivijih Hrvata koji je sudjelovao u povijesnom događaju koji je iz temelja potresao svijet, a koji je upriličila zapadna okultna oligarhija u svojemu boju protiv kršćanskoga identiteta Europe.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik