Hrvati u iseljeništvu, ali i u domovini, trebali bi više znati o još jednoj Hrvatskoj, onoj koja živi raspršena diljem svijeta

U Hrvatskoj se ponekad brkaju pojmovi iseljeništvo i politička emigracija tako da su čak istaknuti politički emigranti bili proglašavani iseljenicima. Hrvatska politička emigracija, prema Vladimiru Bakariću, 'najgora od svih ostalih emigracija iz Jugoslavije', ocjena koju emigranti mogu shvatiti kao odličje, razlikovala se od iseljeništva po tome što se politički angažirala protiv komunističke Jugoslavije, a iseljenici su se držali nepolitički pasivno ili su nerijetko surađivali s vanjskim i unutarnjim čimbenicima Titove tiranije. Tek u vrijeme Domovinskoga rata gotovo su se izbrisale granice između političke emigracije i iseljeništva koje se često naziva i dijasporom, nazivom više pogodnim za manjinske vjerske zajednice nego za laička društva, no ono se ustalilo. Od osnivanja Republike Hrvatske, Hrvate sa stalnim boravkom u inozemstvu naziva se i 'iseljena Hrvatska' i 'izvandomomovinska Hrvatska', ali to bi se više moglo odnositi na njihovu brojčanost, a ne kao sociološki pojam.

Iseljeništvo se obasipa pohvalama, ali ono od toga nema nikakve koristi

Predstavnicima službene Hrvatske puna su usta pohvala kad se nađu među iseljenim Hrvatima, no oni od toga nemaju nikakve političke koristi. U izbornoj jedinici za dijasporu odavno 'pobjeđuju' Hrvati iz Bosne i Hercegovine koji nisu dijaspora nego predstavnici konstitutivnoga hrvatskog naroda u toj zemlji, tako da iseljena Hrvatska nije zastupljena u Hrvatskomu saboru i to kao da nikoga ne zanima u Vladi, a još manje u oporbi. O hrvatskoj političkoj emigraciji, koja je prestala postojati pobjedom demokracije, u samostalnoj Republici Hrvatskoj malo se ili još uvijek ne baš povoljno govori i piše u domovini. Moglo se i dogoditi i to da je predsjednik jedne patuljaste stranke (njegovo ime ne ću spomenuti jer ne zaslužuje spomen ni u negativnoj konotaciji) napao bivšu pripadnicu emigracije na dužnosti zastupnice u Europskom parlamentu, Ružu Tomašić, da je 'ustašica' i da što prije mora nestati iz Hrvatske. Bilo je to točno u stilu verbalija komunističkih funkcionara čiji su se 'odnosi' prema političkoj emigraciji sastojali od infiltracije agenata Udbe do smrtonosnih atentata. Radić, Maček i Krnjević vrtjeli bi se u svojim grobovima kao ventilatori kad bi mogli čuti što govori taj njihov nasljednik. Kad se Radić vratio iz Moskve, gdje je svoj HRSS kratkotrajno uključio u 'Seljačku internacionalu', izjavio je kako se s komunistima ne može surađivati jer oni znaju samo zapovijedati, a PredrasudePredrasude prema hrvatskim iseljenicima koje su bile duboko usađene u bivšoj državi i na žalost prenesene u slobodnu i demokratsku Hrvatsku, zasnivale su se na uvaženomu mišljenju, kako u partijskom tako i u nekim intelektualnim krugovima, da su hrvatski iseljenici većinom polupismeni ljudi, ustašofili i radikalni desničari.Maček i Krnjević bili su izraziti antikomunisti dok su živjeli u domovini, a još više u egzilu. Hrvatska javnost i inače malo zna o hrvatskoj političkoj emigraciji, o kojoj je održana prva međunarodna konferencija od 21. do 22. veljače u Zagrebu, o kojoj je 'Vijenac' (28. veljače) objavio opsežno izvješće u kojemu citira organizatora skupa dr. Marina Soptu koji je, govoreći o nesnošljivosti komunističkih vlasti prema iseljeništvu, rekao ovo: 'Ako se ima u vidu mnogobrojno hrvatsko iseljeništvo, njegov potencijal u ekonomskom, kulturnom, vjerskom, sportskom i političkom polju kao i njegov prinos u Domovinskom ratu, normalno je da se zapitamo zašto je tako.

Razlozi su mnogobrojni i različiti. U prvomu redu riječ je o velikoj i slijepoj ideološkoj mržnji prema političkoj emigraciji od strane jugoslavenske državne vrhuške. Predrasude prema hrvatskim iseljenicima koje su bile duboko usađene u bivšoj državi i na žalost prenesene u slobodnu i demokratsku Hrvatsku, zasnivale su se na uvaženomu mišljenju, kako u partijskom tako i u nekim intelektualnim krugovima, da su hrvatski iseljenici većinom polupismeni ljudi, ustašofili i radikalni desničari.' A to, dakako, nije bilo tako. Referati sa zagrebačkoga skupa bit će objavljeni u posebnoj knjizi onako kako je to bilo učinjeno s predavanjima na dosadašnjim dvama iseljeničkim kongresima u Zagrebu i Šibenik, u organizaciji dr. Sopte. Na njima se uglavnom govorilo o iseljenoj, ali ne isključivo o emigrantskoj Hrvatskoj, što je sad bio slučaj u Zagrebu. Možemo zaključiti kako je to dobar početak koji traži svoje posebne nastavke. Hrvatska matica iseljenika izdaje svake godine svoje 'Hrvatske iseljeničke zbornike' s vrijednim člancima u kojima se ponekad govori i o političkoj emigraciji, ali uglavnom su posvećeni suvremenom iseljeništvu. O ovogodišnjem Zborniku kasnije.

Hrvatska politička emigracija i hrvatsko proljeće

Kao jednu od važnijih studija o našoj političkoj emigraciji navest ćemo knjigu Wollfyja Krašića 'Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija', (Školska knjiga, Zagreb, 2018.) u kojoj autor ponajprije ocjenjuje djelovanje hrvatske emigracije od kraja Drugoga svjetskoga rata do sredine 70-ih godina 20. stoljeća, da bi u nastavku potanko analitički opisao djelovanje političkih stranaka i udruženja u inozemstvu te pisanje njihovih glasila o hrvatskomu proljeću. Hrvatska je politička emigracija većim dijelom pozdravila reformski pokret u Hrvatskoj početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ali u ocjeni hrvatskoga proljeća autor pronalazi razlike između starijih i mlađih emigrantskih autora, što je i shvatljivo s obzirom na činjenicu da su stariji bili povezani s NDH, a mlađi 'odgojeni' u socijalističkoj Jugoslaviji, no te razlike nisu bile toliko velike da su tekstovi starijih bili potpuno drukčiji od pisanja mlađih autora koji su i između sebe bili različiti glede ocjenjivanja povijesnoga utjecaja hrvatskog proljeća na buduću sudbinu Domovine. Krašić zaključuje: 'Hrvatska politička emigracija nije mogla srušiti Jugoslaviju i najveći dio emigranata bio je toga svjestan. Ono što ovaj rad također ilustrira jest to da se dobar dio hrvatske političke emigracije trudio ili započeti proces rušenja Jugoslavije i/ili sudjelovati u njemu. To su najučinkovitije činili oni dijelovi koji su bili spremni na stalno pronalaženje novih političkih i ostalih pravaca i akcija, nastojeći što pomnije osluškivati vijesti iz domovine. Iznimno je važno naglasiti kako nije bila riječ samo o mlađim političkim emigrantima, nego su i mnogi stariji bili spremni na veću ili manju političku evoluciju, upravo pod dojmom promjena koje su se odvijale u zemlji.'

Dr. Wollfy Krašić

No valja reći da je Krašić nekim rubnim organizacijama i nevažnim publikacijama dao veću pozornost nego što su zaslužili. Općenito govoreći, veći dio emigrantskih tiskovina nije bio na visini svoga zadatka; bio je propagandistička vatrica na kojoj su se grijali nostalgijom opterećeni emigranti. Rijetki su propagirali i nasilje protiv jugokomunističkoga režima za koje u inozemstvu uopće nije bilo nikakvih uvjeta. (Krašićevu studiju podrobnije ćemo ocijeniti drugom prilikom).

Značenje 'Nove Hrvatske' kao jedne od najboljih publikacija hrvatskoga egzila

Dobro je što se od općih ocjenjivanja hrvatske emigracije prešlo na pojedinosti njezina djelovanja, a ovdje je riječ o pisanju londonske 'Nove Hrvatske'. Glavni urednik 'Nove Hrvatske' Jakša Kušan objavio je knjigu svojih sjećanja pod naslovom 'Bitka za Novu Hrvatsku', (Otokar Keršovani, Rijeka, 2000.), a djelomične osvrte na tu temu možemo naći i u drugim knjigama, (Gojko Borić: 'Hrvat izvan domovine', Naklada Pavičić, Zagreb, 2007. i zbornik radova 'Tihomil Rađa - Društveni kontekst hrvatske intelektualne liberalno-demokratske emigracije', Zagreb, 2016.). Sad je riječ o tomu da se pisanje 'Nove Hrvatske' dokumentira objavljivanjem njezinih važnijih članaka u jednomu zborniku, o čemu izvješćuje Nikica Mihaljević u članku što ga je objavila „Republika“, siječanj - veljača 2019. Knjigu bi trebala izdati Matica hrvatska, ali po staromu hrvatskom običaju to ne ide lako. Člankopisac nas upoznaje sa svojim naporima da odgovorne u Matici upozori na važnost ovoga nakladničkog pothvata, no oni kao da to ne žele shvatiti. Mihaljević o tomu zaključuje: 'Ne pišem ovako kako bi polemizirao. Da mi je to nakana, tekst bi bio mnogo oštriji, konkretniji i s potrebnim kvalifikacijama. Ne! Naum mi je samo javno ukazati na nevjerojatnu indiferentnost naših kulturnih čimbenika prema jednoj ovakvoj krupnoj temi od izuzetne nacionalne važnosti. Prokazati nisku razinu hrvatske kulturne svijesti koja se od silnoga strančarenja, politikantstva i sebičnih interesa toliko suzila, zatamnila i srozala do neprepoznatljivosti.' Nitko ne zna hoće li će izaći ovaj neophodni zbornik radova iz 'Nove Hrvatske'. Autor u daljnjem tekstu opisuje osnivanje i djelovanje jedne od politički najpismenijih publikacija u hrvatskoj emigraciji.

Jakša Kušan, gl. urednik 'Nove Hrvatske', London

Pokušaj nastavka izlaženja proljećarskoga 'Hrvatskoga tjednika' pod urednikovanjem Jakše Kušana propao je zbog poznatoga hrvatskog jala jednoga visoko pozicioniranog intelektualca kojega se inače slavi kao velikoga moralista, no to je tužno poglavlje hrvatske novije publicistike o kojemu je za sada najbolje šutjeti, ali tko zna, možda će se naći netko tko će osvijetliti uzroke toga, ali i drugih neuspjeha niza hrvatskih demokratskih emigranata u konkurenciji s 'decom komunizma' poslije osamostaljenja Hrvatske.

Bogdan Radica kao vrhunski intelektualac i veliki rodoljub

Bogdan Radica poznat je barem u hrvatskim intelektualnim krugovima kao vrstan autor političkih i kulturoloških eseja, od kojih su najbolji objavljeni prije Drugoga svjetskoga rata, dok oni poslijeratni s političkim sadržajima imaju veću važnost za suvremenike i publicirani su nakon što je Radica, razočaran u Titovu Jugoslaviju, postao hrvatski rodoljub i politički emigrant. Mnogo prije Milovana Đilasa, Radica je u popularnom 'Reader 's Digestu' raskrinkao jugokomunistički režim upoznavši veliki svijet s patnjama hrvatskoga naroda. Radica je stekao velike zasluge u demokratskoj emigraciji pa ipak su profesori dr. Aleksandar Jakir i dr. Ivo Banac morali svladati prilično velike prepreke da se u Splitu postavi spomen-ploču na njegovoj rodnoj kući. Sam Radica nadao se nekoj počasnoj dužnosti u hrvatskoj državnoj hijerarhiji, no to nije doživio pa se povukao u svoj američki stan u New Yorku gdje je i preminuo. Što se dogodilo s njegovom velikom knjižnicom, nije mi poznato, a bila bi itekako korisna nekoj kulturnoj instituciji u Hrvatskoj.

Bogdan Radica, publicist i književnik, politički emigrant

U povodu izdanja Radičinih eseja u izboru Božidara Petrača 'Živjeti – doživjeti', izdanje Društva književnika Hrvatske, Zagreb, 2018., vrijedno je citirati ove njegove misli iz posljednjega eseja objavljenoga nakon osamostaljenja Hrvatske: 'I uistinu, najdublji i najznačajniji problem današnjih dana u Hrvatskoj, kao uostalom u svim zemljama u istočnoj Europi i na Balkanu gdje je strahovao komunistički režim -70 godina kao u Sovjetskom Savezu ili 50 godina u ostalim zemljama u istočnoj Europi i na Balkanu, suživljavanje je inteligencije koja je sudjelovala u oprečnim režimima, malo demokratskim, ali uglavnom totalitarnim fašističko-komunističkim... Razgovarajući s bivšim komunistima, naročito s onima koji su u Hrvatskoj zauzimali vodeće položaje, osjeća se zabrinutost, ali u isti mah i težnja da se prevali i ovaj period bez težih žrtava. Obraćenici zauzimaju lakše pozicije ili uživaju, a da i nisu posebno ZbornikZbornik je zaista pun dragocjenih i dugotrajno važećih tekstova koji se mogu čitati cijelu godinu, a izašao je samo u tisuću primjeraka, kao u vremenima neposredno nakon Gutenbergova otkrića tiskarske vještine. Nadam se da će se naći u privatnim i zajedničkim knjižnicama brojnih Hrvatica i Hrvata u inozemstvu kojima je uglavnom namijenjen, ali i u domovini koji bi trebali više znati o još jednoj Hrvatskoj, onoj koja živi raspršena diljem svijeta, a pripada svojim domovinama – Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.zapaženi. Mnogi od njih napuštaju jugoslavenske simpatije i prihvaćaju hrvatstvo, ne samo uobičajenih Hrvata nego i Ante Starčevića, pa i Budaka. U razgovorima s nekima koji su razgovarali s Miroslavom Krležom, uvjeravaju me kako je Krleža umirao uvjeren da će komunizam zahvatiti ne samo Europu nego i svijet. Sjećam se da je i mene uvjeravao da se ne vraćam u Ameriku i da prihvatim komunizam, a ne 'najgluplju hrvatsku emigraciju na čelu s HSS-om.’ Da je Krleža živ, ne mislim da bi pronašao takve dijalektičke trikove, koji bi bilo koga mogli uvjeriti da će komunizam preživjeti neizbježivu smrt.' Da je Radica danas živ, vjerojatno bi se uvjerio kako su bivši Jugoslaveni ponovno postali ono što su bili pod Titom, krijući to sada pod maskom kozmopolitizma, i da komunizam u Hrvatskoj još nije posve mrtav.

Hrvatski iseljenički zbornici kao dragocjena riznica radova domovinskih i dijasporskih autora

Hrvatska matica iseljenika već desetljećima redovito izdaje zbornike radova o hrvatskomu iseljeništvu, (kojima je urednica vrijedna i mudra Vesna Kukavica) na kojima bi joj mogli zavidjeti i znatno bolje financirane kulturne institucije. To se može reći i za ovogodišnji Zbornik s rubrikama Znaci vremena, Kroatistički obzori, Mostovi, Baština, Povjesnica, Duhovnost, Znanost i Nove knjige. Teško je izabrati najbolje radove, ali pokušat ću barem upozoriti na neke koji imaju trajniju vrijednost. Božo Skoko piše o razvojnoj paradigmi inovativne Hrvatske, Tuga Tarle osvrće se na etička pitanja masovne selidbe iz Hrvatske, Željko Jozić izvješćuje o Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Walter F. Lalich upoznaje nas s odlaskom i povratkom suvremenih hrvatskih ekspatriota u Australiji, Marijeta Rajković odvodi nas u Boku kotorsku s problemima tamošnjih Hrvata, Sanja Vulić izvješćuje o srebrnom jubileju Panonskoga instituta u gradišćanskomu Pinkovcu, Kristijan Lončarić upoznaje nas sa stajalištima hrvatskoga iseljeništva u SAD-u prema društvenim i političkim događajima u Jugoslaviji od 1945. do 1990. , Gojko Borić izvješćuje o njemačkim odjecima priznavanja hrvatskoga jezika, Inoslav Bešker tumači uskrsni ekumenski pojmovnik, Tanja Rudež piše o istaknutoj robotičarki Danici Kragić u Švedskoj, Igor Marko Gligorić objašnjava novi udžbenik za hrvatsku nastavu u inozemstvu, Ivo Banac osvrće se na knjigu W. Krašića o odnosima hrvatske političke emigracije prema Hrvatskom proljeću, a Ivo Lučić još jednom recenzira „Mediteranski brevijar“ Predraga Matvejevića u povodu 60. obljetnice prvoga izdanja.

Zbornik je zaista pun dragocjenih i dugotrajno važećih tekstova koji se mogu čitati cijelu godinu, a izašao je samo u tisuću primjeraka, kao u vremenima neposredno nakon Gutenbergova otkrića tiskarske vještine. Nadam se da će se naći u privatnim i zajedničkim knjižnicama brojnih Hrvatica i Hrvata u inozemstvu kojima je uglavnom namijenjen, ali i u domovini koji bi trebali više znati o još jednoj Hrvatskoj, onoj koja živi raspršena diljem svijeta, a pripada svojim domovinama – Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik