Kina i globalizacija

U svim statistikama Europske unije i njezina susjedstva države europskoga jugoistoka nalaze se na gospodarskom dnu. One su stoga u stalnoj potrazi za jeftinim inozemnim investicijama, i tko im to smije zamjeriti u ovomu našem globalizacijskom vremenu i prostoru. Prije nekoliko godina komunističko-kapitalistička Kina ubacila se u globalizacijsko financijsko natjecanje nudeći svoje investicije na sve prostore gladne novca, a jugoistočna je Europa upravo to područje. Od 2011. do danas Kina godišnje otvara svoje državne blagajne zemljama navedenoga prostora pod kraticom 16+1, što zapravo nikoga ne bi trebalo zabrinuti jer je i Zapad odmah nakon pada komunizma započeo svoje financijske ofenzive u bivšim socijalističkim zemljama i temeljem toga izvlači iz njih milijarde eura, pa nikomu ništa. Nakon nedavnoga samita 16+1 u Dubrovniku, i prije toga održanoga hrvatsko-kineskoga gospodarskoga druženja u Zagrebu, u nekim se glavnim gradovima Europske unije, kao i njihovim medijima pojavljuje 'zabrinutost' da bi Hrvatska, ali i cijeli europski jugoistok sa svojim članicama i nečlanicama EU-a mogao upasti u 'dužničko ropstvo' financijski premoćne Narodne Republike Kine. Vidi vraga, Zapad je zabrinut namjesto da odriješi svoje novčane kese i natječe se s Kinom u davanju jeftinih kredita.

Doduše, postoje i razvojni fondovi EU-a, ali oni su samo novac, a ne i tehnika i ljudska pamet koji uvijek idu uz kineske investicije. Zanimljivo je što u svezi sa samitom u Dubrovniku javlja radio-postaja 'Deutsche Welle' koja se u posljednje vrijeme razvila u svojevrsno glasilo 'Regiona', (hrvatski: Regije). U vlastitom komentaru 'Deutsche Welle' vidi kinesko financijsko angažiranje kao 'potkopavanje EU-a': 'No Kini odavno nije važan samo novac ili ekonomska ekspanzija na te zemlje. Milijardski krediti i investicije donose i politički profit. Pekinška strategija očito uspijeva. Tako je grčka vlada prošle godine blokirala zajedničku izjavu 28 članica EU-a kojom je trebalo osuditi katastrofalnu situaciju ljudskih prava u Kini. Kina se može pouzdati u svoje partnere.' Ovdje valja napomenuti da sve zemlje EU-a, a posebice one najrazvijenije, itekako gospodarski surađuju s Kinom i nijednoj od njih nije uspjelo prisiliti Peking da poštuje ljudska prava svojih građana ili nacionalna prava Tibeta i muslimanskih manjina. Malo je čudna i ova konstatacija komentatora 'Deutsche Wellea': 'Nema sumnje da su tim zemljama hitno potrebni projekti. Europska unija i SAD pomogli su da regija dobije ekonomski polet, ali su zato uvijek postavljali uvjete i pravila koja se moraju poštivati. Kinu nije briga za ta pravila i ona tako svojim postupanjem ide na ruku nacionalistima i populistima. Novi Put svile stavlja izvan snage demokratske i vrijednosti pravne države, i to usred Europe.'

Ovo nam izgleda licemjerno. Svjetska se trgovina odvija mimo uzimanja u obzir unutrašnjopolitičkih prilika u autoritativnim i totalitarnim državama. Amerika posluje s najvećim arapskim, azijskim i afričkim diktaturama. Slično se ponašaju i države Europske unije, pa čak i Njemačka s njezinim opterećenjima iz prošlosti. Zašto bi onda siromašne zemlje jugoistočne Europe u tomu trebale biti 'papskije od pape'? Njemačka novinska agencija DPA prenosi navodnu zabrinutost EU-a zbog kineskoga poslovanja na jugoistoku Europe i piše: 'EU takvu vrstu gospodarskoga angažmana promatra sa sve većim nepovjerenjem: razni se projekti uglavnom financiraju kreditima kineskih državnih banaka, a uglavnom malenim i državama s malo vlastitoga kapitala, koje uzimaju te kredite, prijeti opasnost da upadnu u dužničku zamku i dospiju u političku ovisnost o Pekingu.' U redu, ako je tomu tako, zašto bogati Zapad ne uđe u konkurenciju s Kinom i nadmaši njezine uvjete financiranja u siromašnim europskim zemljama? To bi bila stvar političke NovacI sadašnji Zapad daje prednost dobroj zaradi u poslovanju s autoritativnim i diktatorskim zemljama, dok su prosvjedi radi tlačenja pojedinaca i skupina samo puka formalnost. Stari su Rimljani govorili kako „novac ne smrdi“. To je pravilo ponašanja u svim ekonomijama diljem svijeta, kako u demokratskim tako i u onima sa suprotnim predznacima. Stoga bi kritičari kineske financijske ofenzive najprije trebali pogledati u vlastita zrcala i pri tome se kajati za sve propuste iz prošlosti, nastojeći ih ispravljati u današnjici i budućnosti.odluke onako kako Njemačka financira svoju avanturu prijma više od jednoga milijuna afroazijskih izbjeglica: dati novac za bolju budućnost bez ikakvih uvjeta.

Spiegel Online otišao je dalje navodeći brojke kineskih investicija u kojima prednjače Srbija, Mađarska, Poljska i Crna Gora; u toj skupini Hrvatske nema. Autori Spiegelove raščlambe ustvrđuju da postoje razlike između kineskih financijskih obećanja i stvarnih investicija, što nije ništa posebno, uvijek postoje razlike između dokumenata o namjerama i stvarnih realizacija nekih pothvata. Osim toga, prema Spiegelu, Kina pazi da svojim financijskim angažiranjem 'ne izazove bijes za Kinu najvažnijih država EU-a kao što su Njemačka i Francuska', i onda zaključuje 'još nikad nisu predstavnici EU-a bili tako uključeni na sastanku 16+1 kao što je to (bilo) ove godine.' Dakle nema razloga za zabrinutost ili?

'Frankfurter Allgemeine Zeitung' (12. 4.) objavio je dva članka o nedavnomu posjetu kineskoga premijera Li-a Hrvatskoj te se posebno osvrće na dugogodišnje natezanje oko izgradnje Pelješkoga mosta (pri čemu ne spominje opstrukcije glede toga iz Sarajeva!). Dopisnik ovih njemačkih novina Michael Martens navodi pritužbe austrijske tvrtke Strabag koja je tvrdila da su Kinezi bili u ponudi za izgradnju Pelješkoga mosta jeftiniji zato što su imali novčanu pomoć svoje države, ali to nije demantirao samo kineski veleposlanik u Zagrebu nego i hrvatska i EU mjerodavna tijela, dakle bilo je sve u redu. A da 'europski' novac za Pelješki most ide u blagajne Kine, činjenica je uvjetovana globalizacijom, i ne bi smjela biti prijeporna jer je također činjenica da je kineska tvrtka koja izgrađuje Pelješki most do sada podigla više od polovice svih velikih mostova diljem svijeta, u čemu joj Strabag ne može konkurirati. Znači Kinezi su bili i stručno i financijski u prednosti.

Načelno bi se moglo reći da kapitalizam, zapadni ili kineski, nije previše moralan. Novac gotovo uvijek pobjeđuje zamjerke glede poštivanja ljudskih i kolektivnih prava. Zar Zapad nije cijelo vrijeme postojanja komunističke Jugoslavije naveliko financijski podupirao Titov režim, dobro znajući da je antidemokratski i da krši sva prava zajamčena Poveljom Ujedinjenih naroda, pa nikomu ništa? I sadašnji Zapad daje prednost dobroj zaradi u poslovanju s autoritativnim i diktatorskim zemljama, dok su prosvjedi radi tlačenja pojedinaca i skupina samo puka formalnost. Stari su Rimljani govorili kako „novac ne smrdi“. To je pravilo ponašanja u svim ekonomijama diljem svijeta, kako u demokratskim tako i u onima sa suprotnim predznacima. Stoga bi kritičari kineske financijske ofenzive najprije trebali pogledati u vlastita zrcala i pri tome se kajati za sve propuste iz prošlosti, nastojeći ih ispravljati u današnjici i budućnosti.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik