Darijo Kordić i orjunaški žutokljunci

Nakon što je Haaški sud 2004. osudio Darija Kordića na 25 godina zatvora na Haaškomu sudu, njegov odvjetnik Mitko Naumovski nije mogao skriti ogorčenje. Poručio je glavnomu sudcu da ga može biti stid jer su osudili čovjeka bez dokaza. Da je moj branjenik Kordić doista počinio to što mu se pripisivalo u optužnici, onda ne samo 25 godina, nego ni kazna od pet doživotnih robija ne bi bila dovoljno pravedna, ali on nije počinio ništa od toga, na pravdi Boga poslan je na dugogodišnju tamnicu, govorio mi je tada odvjetnik Mitko Naumovski, danas, na žalost, pokojni.

Dario Kordić izdržao je do kraja svoju zatvorsku kaznu, što u Haagu, što u Grazu. Nije tražio pomilovanje, smanjenje kazne, nije pristajao na nagodbe, lamentacije i optuživanje drugih za svoju sudbinu. Bio je i ostao utjelovljenje antičkoga stoika koji potiskuje gorčinu u sebi i dubinom svojega bića okreće se višim vrijednostima, duhovnosti i vjeri u Boga. Danas djeluje pomalo kao čudak čak i običnim vjernicima pa ga znaju opisati kao čovjeka koji je možda previše otišao u vjerski fanatizam ili misticizam. No onaj koga život nije stavio na kušnju sličnu Kordićevoj, da 25 ljeta provede daleko od doma, obitelji i slobode, teško da je u stanju objektivno prosuđivati ljude poput Kordića, a posebno to ne mogu pogani ateisti i agnostici koji ne priznaju i ne daju pravo egzistencije nikomu tko nije kao oni.

Dario Kordić nije bio vojnik u sustavu HVO-a 1993. kada je dolje bjesnio bellum omnium contra omnes. Bio je prvak HDZ-a u toj i hrvatskoj državi. Ali Haaški je sud upravo je i tražio vodeće političke i vojne dužnosnike HVO-a i Herceg-Bosne u sklopu unaprijed skovane politikantske paradigme s ciljem da skrene fokus i potisne stigmu agresorske države Srbiji tako što će ju prišiti i Hrvatskoj u slučaju BiH te je bošnjačku komponentu jedinu tretirao kao žrtvu. Kao da su Alijini Bošnjaci jedini legalni vlasnici BiH, a ne još i Hrvati i Srbi. Hrvatskoj je u slučaju Kordića i ostale jedanaestorice obećano brzo suđenje i to u roku od šest mjeseci. Tako je govorio američki izaslanik Robert Gelbrad, ali od predaje 1997. do suđenja prošle su pune dvije godine jer su naravno svi zaboravili to obećanje.

Izmišljena dvostruka zapovjedna crta

Optuženi general HVO-a Tihomir Blaškić već je na prvostupanjskomu sudu bio osuđen na drakonskih 45 godina zatvora zbog ratnoga zločina u Ahmićima. Ono što će se nakon toga događati u Haagu i na relaciji Zagreb-Haag ravno je najmračnijim špijunskim operacijama. U žalbenomu postupku Blaškić, posredstvom odvjetnika Ante Nobila, pravi salto mortale i temeljito mijenja strategiju obrane te u novomu konceptu odgovornost prenosi na Tuđmana, Šuška i Darija Kordića. Izmišlja se famozna dvostruka zapovjedna crta po kojoj Blaškić, iako prvi zapovjednik, nije bio kriv za Ahmiće jer se plan napada odvijao mimo njega, odnosno namjerno je zaobiđen i navodno nije znao što se događa njemu iza leđa. Da je to uistinu bilo tako, nije li onda bilo lakše smijeniti Blaškića, nego zaobilaziti ga, logično je pitanje, ali logici u Haagu i kasnije u hrvatskomu pravosuđu Bog je rekao laku noć.

Na prvostupanjskomu suđenju Kordić je osuđen na 25 godina zatvora jer je navodno na sastanku u hotelu Vitez dao nalog generalu Blaškiću za napad na Ahmiće i ubijanje civila. Kordić je tvrdio da nije bio na sastanku niti je dao ikakvu zapovijed bilo komu. Sud je, međutim, izveo zaštićenoga svjedoka A. T. kao dokaz da je sastanka i zapovijedi bilo iako zaštićeni svjedok A. T. nije bio izravni sudionik sastanka. Njemu je navodno o sastanku i Kordićevoj ulozi na njemu rekao Paško Ljubičić koji je nakratko izišao sa sastanka i sve mu ispričao. Ljubičić je demantirao da mu je bilo što govorio, ali uzalud. Zaštićeni svjedok A. T., a kasnije je otkriveno da je riječ o Vladimiru Šantiću, priznao je Sudu, na pitanja obrane, da je Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo od njega tražio da promijeni prijašnju izjavu i tereti Kordića. On kao nije htio pristati, ali budući da je i sam bio osuđen na 24 godine, nema dvojbe da je bio već korumpiran jer mu je kazna nakon korigiranoga svjedočenja smanjena na 18 godina. Šest godina manje za riječ dvije više, bila je očito dogovorena tezga.

Uza sve to, trećejanuarska vlast iz Zagreba šalje krivotvoreno MUP-ovo izvješće o Ahmićima Haaškomu sudu. To je bilo zapravo privatno Nobilovo izvješće o Ahmićima jer on je provodio istragu i utvrdio da njegov branjenik nije kriv, nego da su krivi drugi: krivnja za zločin prebačena, dakle, s Blaškića na druge. Nobilovo izvješće MUP je kao vlastito poslao Haagu izostavivši iz njega ono bitno: da su to sve spoznaje odvjetnika Nobila. Nakon svega, Haaški sud praktički amnestira Blaškića i pušta ga na slobodu, odnosno smanjuje mu kaznu s 45 na devet godina, a Kordiću potvrđuje prvostupanjsku zatvorsku kaznu od 25 godina zatvora. Kordić je osuđen na tamnicu iako nije bio ni vojnik ni časnik, niti je bio u Ahmićima, a Blaškić koji je za uspješno provedenu akciju u Ahmićima pohvalio podređene časnike i nagradio ih s danima odmora, o čemu postoji pismena Blaškićeva zapovijed, praktički je oslobođen.

Ni danas se ne zna tko je odgovoran za Ahmiće

Haaški sud, odnosno prljava politika koja upravlja njima, postigao je svrhu: osuđujući političara Kordića, osudio je i hrvatsku politiku prema BiH. Kasnije je glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte uvidjela da je Hrvatska poslala krivotvoreno MUP-ovo izvješće o Ahmićima jer joj je u ruke dospjelo ono autentično izvješće u kojemu se kaže da nema nikakvih dokaza za Nobilovu teoriju o Ahmićima. Zatražila je obnovu postupka Blaškiću, ali Haaški sud je to iz proceduralnih razloga odbio. Kordić je, dakle, poslan na robiju temeljem nagovorenoga svjedoka iz druge ruke i temeljem lažnoga MUP-ova izvješća. Bila je to i ostala jedna od najprljavijih operacija i jedna od najskandaloznijih i ProtuhrvatstvoOd rigidnih jugokomunista kao što su Mirando Mrsić, Nenad Stazić i orjunaških žutokljunaca nije moguće napraviti ne samo Hrvate nego ni suvisle osobe s kojima je moguć zdravorazumski ili znanstveni dijalog, zato što je hrvatskim komunistima mržnja prema Hrvatskoj i hrvatstvu dio identiteta. Za njih je svaki ekstrovertirani Hrvat potencijalni zločinac i terorist. U tomu je njihova tragedija i njihovo ljudsko ništavilo.najsramotnijih presuda kakva ne bi prošla ni u pravosuđima najzabačenijih kutaka svijeta. Haag je prvo proglasio Blaškića odgovornim za Ahmiće, nakon toga odustao je od Blaškića pa je krivim proglasio Kordića. Još kasnije, Haag je pustio Paška Ljubičića da mu sudi pravosuđe BiH. U Sarajevu je Ljubičić osuđen na 10 godina, a u presudi je opet navedeno da je za Ahmiće odgovoran general Blaškić dok se Kordić ni ne spominje. Dakle u tom sudskome galimatijasu ne zna se niti je danas ikoga briga tko je uopće odgovoran za Ahmiće.

Dario Kordić već je godinama na slobodi, Na slobodi je i general Blaškić. Koliko znamo, ne sretnu se, ne komuniciraju. Bivši predsjednik Ivo Josipović svim osuđenim časnicima HV-a i HVO-a u svome protuhrvatskome bjesnilu oduzeo je činove, ali ne i generalu Blaškiću jer je bio dio njegova izbornoga tima. Prljavim jugokomunistima kršenje načela zaista nikada nije predstavljao problem.

Dario Kordić nedavno je održao predavanje o vjeri studentima jednoga zagrebačkoga studentskoga doma. Bilo je nazočno nekoliko stotina studenata, a organizator je bio don Damir Stojić. Hrvatski Jugoslaveni digli su se na sve četiri. Četvorica orjunaških studenata pokušali su izazvati metež u dvorani i prekinuti skup, ali izbačeni su. Došli su s transparentom „Kordić koljač“ aludirajući da je Kordić klao po Ahmićima. Ta četvorica, a ne onih 300 i više, bili su vrijedni divljenja starim im mentorima u politici pa su sutradan u Hrvatskomu saboru o Kordićevu predavanju dramatično govorili bivši SDP-ov saborski zastupnik Mirando Mrsić, inače prototip rigidnoga jugoboljševičkoga komunista, kao i Nenad Stazić, a jedva manje mržnje u svome osvrtu dan poslije iskazala je na sjednici Vlade ministrica Blaženka Divjak, članica jugoslavenskoga HNS-a .

Antihrvatska histerija

Sukus njihovih izljeva sadržan je u pitanju može li o Bogu i vjeri govoriti netko tko je, vjeruju oni, ubijao i klao u Ahmićima. U toj provali antihrvatske histerije očekivano su logističku potporu dali komentatori jugoslavenskih listova Novoga lista i Jutarnjega lista te još neki. Luka Mišetić, odvjetnik generala Gotovine, sve ih je pitao što je to konkretno učinio Dario Kordić. Nisu mu znali odgovoriti, pa su počeli bulazniti gore od Goldsteina ili Klasića kad ih se upita gdje su kosturi navodnih 83000 jasenovačkih žrtava. Mišetić im je jednostavno citirao ulomke presude Kordiću iz koje se vidi da Kordićevi kritičari ne znaju što govore i da nitko od njih niti je čitao presudu niti pojma ima o prljavoj pozadini procesa Kordiću.

Danas je i u ovomu, kao i u bezbrojnim drugim situacijama, suvišan pokušaj argumentiranoga razgovora s ljudima poput Mrsića, Stazića i sličnih. Od zadrtih jugokomunista nije moguće napraviti ne samo Hrvate, nego ni suvisle osobe s kojima je moguć zdravorazumski ili znanstveni dijalog. Jednostavno zato što je hrvatskim komunistima mržnja prema vlastitosti, dakle prema Hrvatskoj i hrvatstvu, dio identiteta koji se ne mijenja ni 30 godina nakon propasti okupacijske Jugoslavije. Za njih je svaki ekstrovertirani Hrvat potencijalni zločinac i terorist, pa tako i Kordić, Stepinac i još tisuće drugih smaknutih i osuđenih po tuđinskim sudovima. U tomu je njihova razlika u odnosu na sve ostale komuniste po svijetu, u tomu je tragedija i ljudsko ništavilo Mrsića, Stazića, Bauka i sličnih.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik