Dvije Srbije?

Tko prati hrvatsko novinstvo, opazio je u posljednje vrijeme kako se u njemu sve češće citiraju prilozi njemačke RTV, postaje Deutsche Welle. Urednici hrvatskih novina očito nalaze da su ti tekstovi informativni i objektivni. To me kao bivšega urednika hrvatskih emisija Deutsche Wellea posebno raduje. Sad je ta postaja poslala svojim čitateljima Ispriku zbog jednog skandaloznoga pregleda tiska srpske redakcije, konkretno novinara Nemanje Rujevića, u kojoj je autor prekršio sva pravila novinarskoga zanata. Riječ je o pregledu njemačkoga i švicarskoga tiska u povodu 20. obljetnice intervencije NATO-a bombardiranjem ciljeva u Srbiji, Crnoj Gori i na Kosovu u svrhu zaustavljanja genocida srpske vojske nad kosovskim Albancima. Tada je njemački ministar SrbijaJedna je Srbija u kojoj novinar Nemanja Rujević, u maniri okorjeloga Miloševićeva šovinista donosi pregled tiska za Deutsche Welle zbog kojega se ta postaja morala ispričati čitateljima. Druga ona čiji novinar Marko Dinić, s adresom u Beču, objavljuje roman u kojemu opisuje oca i strica koji kolju po Hrvatskoj i Bosni.vanjskih poslova Joschka Fischer, (Zeleni) opravdavao njemačko sudjelovanje u toj natovskoj akciji riječima kako se „ne smije dopustiti novi Auschwitz“. Možda je ta usporedba bila pretjerana, ali imala je opravdanje s obzirom na notorno njemačko izbjegavanje sudjelovanja u vojnim akcijama NATO-a.

Dakle, RTV postaja Deutsche Welle (DW) poslala je čitateljima svoga pregleda tiska ispriku jer srpska redakcija „nije poštivala novinarske kriterije DW“ i onda citate srpskoga novinara „poništava“ ovim popratnim zamjerkama : „Ovaj je naslov tendenciozan i ne dokazuje se u tekstu..., ocjena je nedopustiva i nije dokazana, ...cijeli pasus je ocjenjujući i sadrži neprimjerena komentiranja, pasus sadrži nepotkrijepljene činjenične tvrdnje... Reportaže se same pišu? To je nedopustiva kritika na račun reportera i implicira relativizaciju onoga što se zbilo na licu mjesta... ovdje nedostaju dokazi za tu tezu... To je sugestivno prejudiciranje da je FAZ samo čekao na neki povod... političko je lociranje novina u ovom tekstu načelno problematično... ovdje nedostaje izvor o kojemu se komentatoru radi..., nema dokaza za tvrdnju iz posljednje rečenice ovog pasusa, ...ni ovdje nema dokaza za tvrdnju iz posljednje rečenice ...čitav pasus sadrži veliki broj ocjena i tvrdnji koje nisu potvrđene navođenjem izvora...neprimjetna ocjena...nedokazana činjenična tvrdnja...cijeli pasus je komentar autora bez dokaza iz tiska...cijeli pasus sadrži nedokazane tvrdnje i ocjene...“ itd.

Zaključak je ovdje jasan: srbijanski novinar njemačke RTV postaje Deutsche Welle sastavio je pregled pisanja novina i to komentirao na način jednoga nacionalista iz doba Slobodana Miloševića. Kao što vidimo, Milošević još nije mrtav ni na slobodnom Zapadu. Dobro je što je RTV postaja Deutsche Welle kao institucija uputila ispriku svojim čitateljima, ali autor ovoga provokativnog pregleda novinstva trebao bi snositi konzekvencije što bi bio još jedan dokaz vjerodostojnosti glasila njemačke javnosti za inozemne gledatelje i čitatelje. No možda ovaj primjer prekršaja novinarske etike i nije baš slučajan jer se Deutsche Welle ponovno vratio u jugoslavenska vremena pa je spojilo hrvatsku, srpsku i bošnjačku redakciju u jednu zajedničku, a njezin je šef postao njemački novinar Rüdiger Rossig, zaljubljenik u Tita i Jugoslaviju. Nijemci kao da još nisu shvatili da se Hrvatska nalazi u Europskoj uniji i NATO-u, a njezini istočni susjedi to ne će postati za još jednu generaciju svojih građana koji se moraju potruditi da postanu ono što su hrvatski građani barem već 20 godina. To bi Herr Rossig trebao shvatiti ili jednostavno reći „Ne želimo Hrvatsku, živjela Jugoslavija, slava drugu Titu!“

Da na Zapadu postoji još jedna, svakako bolja Srbija, izvješćuje „Frankfurter Allgemeine Zeitung“, (28. 3. 2019. ) u recenziji prvoga romana Marka Dinića, (s adresom u Beču). Autor je rođen 1988. u Beogradu gdje je intenzivno doživio natovsko bombardiranje Srbije god. 1999. U romanu je priča o jednom mladiću koji lumpuje sa svojim drugarima i ne vidi nikakav izlaz iz svoje i opće besperspektivne situacije. U Beogradu više ne može izdržati i odlazi u Beč, u „dijasporu“, gdje se dobro snalazi, ali prekida vezu sa svojom obitelji u Srbiji, no ne može izbjeći povratak u rodni grad koji ga u svemu razočarava. Po mišljenju recenzenta, romanopisac se brutalno obračunava sa svime što vidi u svojoj zemlji. Svoga oca psuje odurnim riječima jer je on kao prijašnji obožavatelj Tita i ateist postao srpski nacionalist i čak se naknadno oženio u pravoslavnoj crkvi. O profesiji svoga oca i rodbine kaže : „Moj otac i njegov brat rade u ministarstvu unutarnjih poslova, a dvojica ostalih kolju u dijelovima Hrvatske i Bosne.“ Pripovjedač zamjera ocu da indoktrinira obitelj propagandom. On je neposredni protivnik koji je djecu nagovorio da vole „Miloševića sa svinjskim licem.“ Ništa se od tada nije promijenilo, nastavlja Dinić: „Političari su proglašeni ciganima, Milošević mučenikom, Radovan Karadžić narodnim herojem, a Srebrenica neophodnim junačkim djelom.“ Jedina je pozitivna osoba u njegovu romanu baka kojoj pripovjedač izražava svoju ljubav i svoje poštovanje. Ona je jedina koja se ponešto protivi ocu, no njezinom smrću ugiba svaka nada u bolje. Po mišljenju recenzenta Antona Thuswaldnera, postoji samo jedna svijetla scena u romanu u kojoj se vidi kako se djeca jednoga bračnog para veselo igraju čekajući na autobus, a majka i otac skrivećki se cjelivaju. Sve ostalo u romanu mračno je i mučno . Njemački recenzent stavlja autora na razinu mladih njemačkih šezdesetosmaša koji su svojim očevima postavljali pitanja što su radili za vrijeme Drugog svjetskoga rata. Srbiji takvi tek predstoje i možda su već tu, kako piše recenzent, na subotnjim prosvjedima protiv režima Aleksandra Vučića. Preporučio bih hrvatskim nakladnicima da što prije objave roman Marka Dinića „Die guten Tage“, naklada Zsolnay Verlag, Beč.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik