Tko je i što je ulični lovac na 'pacova' - srbijanskoga predsjednika despota Aleksandra Vučića

Hrvatski mediji posvetili su, s dobrim razlozima – jer se radi o našem najbližem susjedu, dojučerašnjem pobijeđenom ratnom neprijatelju, Republici Srbiji – veliku pozornost beogradskim i srbijanskim uličnim prosvjedima organiziranima pod sloganom '1 od 5.000.000' koji su krajem 2018. pokrenuti uz slogan 'Stop krvavim košuljama'.

Nakon što su prosvjednici 16. ožujka 2019. upali u zgradu Radiotelevizije Srbije, a dan kasnije blokirali zgradu Predsjedništva RS-a u kojoj se nalazio tamošnji predsjednik, po manirama i stvarnoj moći 'despot' (despotizam, despocija ili despotija naziv je za „političko uređenje u kojem jedna ili nekoliko osoba ima apsolutnu i ničim ograničenu vlast nad državom, a svi ostali podanici nemaju nikakva prava, odnosno smatraju se njihovim robovima“) Aleksandar Vučić, pozornost medija naglo se usmjerila prema osnivaču i predsjedniku političke stranke 'Dveri' Bošku Obradoviću koji se koristio najžešćom retorikom.

Vučiću ispod prozora vikao je: 'Ne damo Vučiću da izađe. On danas mora podnijeti ostavku. Šetali smo tri mjeseca. Ne će da nas čuju. Pozivamo sve Beograđane, sve građane Srbije da nam se pridruže. Pozivamo i policiju koja osigurava zgradu da prijeđe na stranu naroda i uhapsi Aleksandra Vučića. On mora odgovarati za sve što je napravio. Ako pacov ima pacovske kanale, izaći će.'

Ratničko-osvetnička, pučistička, retorika Boška Obradovića bila je povod hrvatskim medijskim trudbenicima za njegovo (Obradovićevo) neuko trolanje. Novinari, stavotvoritelji i takozvani politički analitičar upustili su se u natjecanje u trolanju predsjednika Dveri.

Nakon što ga je Vučić nazvao 'fašistom' i 'fašističkim batinašem' kojega se navodno ne boji, hrvatski su ga novinari i medijski pisci poslušno slijedili te su ga ovako krstili: 'veći radikal' od Vučića, 'najekstremniji nacionalist', 'ultradesni nasilnik', 'četnik', 'ljotićevac', 'rasist' i slično.

Te i takve etikete daju naslutiti da njihovi autori korisnici pri ocjenama predsjednika „Dveri“ („dveri“ su suznačnica hrvatskim „dvorima“, označavaju ulaz, vrata, kapiju, portun) koriste povijeno poznate stereotipe srbijanskih političkih usmjerenja, dok je politička DOKTRINA Boška Obradovića bliska HIBRIDNOM usmjerenju novih političkih pokreta i stranaka.

Osobno sam g. Obradovića sreo samo jednom, u veljači 2017., kad smo sudjelovali u televizijskom divanu 'Apostrof' Alternativne televizije iz Banje Luke:

U tom smo divanu Obradović i ja polemizirali o brojnim temama: zločinu protiv mira i zločinu agresije, povijesnom i moralnom liku Alojzija Stepinca i njegovoj kanonizaciji, Jasenovcu, srbijansko-hrvatskim i srpsko-hrvatskim odnosima.

Skiciranje svjetonazora i političke doktrine Boška Obradovića nije previše zahtjevan zadatak. Potrebno je samo pročitati knjige i političke traktate koje je napisao i objavio, poslušati nekoliko njegovih osebujnih rasprava u Narodnoj skupštini RS i pročitati dva-tri ključna intervjua u srbijanskim novinama.

Od knjiga i političkih traktata najvažniji su knjiga 'Miloš Crnjanski i novi srpski nacionalizam' te politički traktati „Srpski zavet – srpsko nacionalno pitanje danas“ i 'Srpska unija - Elementi nacionalne strategije za 21. vek'.

Boško Obrdović (rođen je 23. kolovoza 1976. u selu Vranići kod Čačka) po obrazovanju je filolog, srbist. Sedam godina radio je kao bibliotekar. Tijekom studija s dvojicom kolega osnovao je 1999. časopis 'Dveri srpske'. Politička stranka 'Dveri' nastala je 2015. iz udruge građana 'Srpski sabor Dveri' osnovane 2003.

Za političku doktrinu Boška Obradovića i 'Dveri' može se kazati da je - HIBRIDNA.

Ključni elementi te hibridne ideologije:

Prvo: Svetoslavlje i srpsko jastvo (identitet) osmišljeni na tragu stvaralaštva Miloša Crnjanskoga u 30-im godinama koje budućnost srpstva ne vidi u „jugoslavenstvu“ i 'proleterskom internacionalizmu' nego u mitologijskoj kosovskoj prošlosti. Kao najveće ličnosti u srpskoj povijesti navodi svetoga Savu, Nikolaja Velimirovića i Novaka Đokovića.

Boško Obradović i patrijarh Irinej kojega smatra 'svetim čovekom'

Drugo: Velikosrpstvo i četništvo novoga doba. Za razliku od 'grobara' Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića koji su osobno - Vučić kao ratni huškač, a Nikolić kao član 'Belih orlova' (paravojne postrojbe Srpske radikalne stranke koja je u slavonskom selu Antin počinila ratni zločin ubojstvom 37 mještana u doba kad je ondje bio Tomislav Nikolić), Boško Obradović nije sudjelovao u agresiji na Hrvatsku. Zbog vlastitoga životopisa i ratno-huškačkoga ratnog puta, Aleksandar Vučić zato ga ne naziva 'radikalom' ili 'četnikom', nego 'fašistom' i 'fašističkim batinašem. Razlog za to leži u činjenici što je Vučić i u treće tisućljeće ušao s uvjerenjima (trenutačno 'uspavanim') velikosrbina i poraženoga četničkog osvajača. Da je tome tako, pokazuje isječak iz njegova govora iz 2000.: 'Danas nam mnogi s podsmehom kažu: Gde su vam danas Karlobag, Ogulin, Karlovac i Virovitica? To nam ova nesrpska fukara, ovi mučenici i jadnici što onima koji su ovu zemlju bombardovali skute ljube i ljube im ruke, oni hoće da kažu - gde ste vi danas, radikali, u tim srpskim mestima? Kao da nikada Srbi nisu držali ni Karlovac, kao da i na samo nekoliko kilometara od Karlobaga i Virovitice nismo bili, kao da i danas nema preko 20 posto Srba u Ogulinu. Kao da to nisu srpska mesta. Raduju se i tome što su ustaše okupirale srpsku zemlju i hoće i nas srpske radikale da ubede da to nije srpsko! Da smo mi govorili gluposti, da mi nismo znali šta je naše, a mi ni tada ni danas nismo hteli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko - a to jesu i taj Karlobag, i Ogulin, i Karlovac, i Virovitica, i sve te srpske zemlje.'

Velikosrpstvo Boška Obradovića sastoji se u zlokobnoj, idealističkoj nadi da bi u nekom novom ratu ili mirnim putem uz pomoć Vladimira Putina i Rusije, Srbija mogla ponovno osvojiti 'Kosovo i Metohiju', udružiti se s Republikom Srpskom i 'srpskom' Crnom Gorom te osvojiti 'srpske zemlje' na području današnje Republike Hrvatske.

Treće: Kršćansko-pravoslavni i obiteljski tradicionalizam ili konzervativizam koji tradicionalnu obitelj ili, kako Srbi češće kažu, porodicu, želi vratiti u središte političke i društvene pažnje. U protivljenju rodnoj ideologiji, zabrinutosti za 'bijelu kugu' i iseljavanje i u zahtjevu za demografskom obnovom, Boško Obradović i Dveri bliski su stajalištima naših udruga 'U ime obitelji' i 'Vigilare'.

Boško Obradović smatra da je utjecaj homoseksualnoga lobija u srbijanskoj politici i javnosti pretvoren u teror spolnih manjina nad heteroseksualnom i 'hrišćanskom' većinom. Homoseksualizam smatra, kao i ugledni hrvatski fiziolog i književnik dr. Matko Marušić, bolešću i društvenim propagandom nametnutim, a ne genetskim kodom zadanim vidom ponašanja. (Govor u srpskoj Narodnoj skupštini)

Slično kao i hrvatski 'Živi zid', Boško Obradović veliki je protivnik zakonski obveznog cijepljenja te traži dobrovoljno cijepljenje djece uz prethodnu suglasnost roditelja.

Ivan Pernar, Boško Obradović i Marko Milačić ispred srbijanske Narodne skupštine 16. 11. 2016.

Ivan Pernar, Boško Obradović i Marko Milačić u srbijanskoj Narodnoj skupštini 16. 11. 2016.

Četvrto: Suverenizam i ekonomski nacionalizam. Boško Obradović i Dveri protivnici su globalizma i europeizma i tu su na sličnim pozicijama kao Živi zid i novi Hrvatski suverenisti. Za razliku od drugih srbijanskih nacionalističkih stranaka, Dveri ne žele biti poslušni mali brat ili sestra 'majčice Rusije', nego politički subjekt. Iako cijeni Vladimira Putina i smatra ga najvećim ruskim državnikom svih vremena, on izjavljuje: 'Protiv sam toga da Srbija postane ruska gubernija'. Zalaže se za suradnju s EU-om i NATO-om na načelima Partnerstva za mir i švicarskoga i norveškoga modela neutralnosti, uz ekonomsku suradnja; nije za članstva u tim organizacijama. Zalaže se za zakonski obvezni vojni rok i stvaranje snažne vojske. Republiku Srpsku smatra najvećim ostvarenjem srpskoga naroda u XX. stoljeću; Radovana Karadžića i Ratka Mladića epskim junacima, a Haaški sud antisrpskim sudom. Istodobno, Antu Gotovinu i sve hrvatske vojskovođe smatra ratnim zločincima.

Peto: Monarhizam. Zalaže se, kao i Vuk Drašković, za obnovu srbijanske monarhije.

Šesto: Povijesni revizionizam i negiranje genocida. Smatra da smo mi Hrvati Srbima ukrali jezik i renesansnu dubrovačku književnost.

Zagovara povratak Srbije i Srba na - kako se to u Srbiji kaže - Kosovo i Metohiju te zato Aleksandra Vučića smatra 'pacovom' i nacionalnim veleizdajnikom. Za razliku o koalicijskoga partnera DSS-a i dr. Sandre Rašković Ilić koja priznaje da je u Srebrenici počinjen genocid, on genocid niječe, a osuđene genocidne ratne zločince, pa i neosuđenoga Slobodana Miloševića, smatra srpskim junacima i mučenicima.

Sedmo: Nepovjerenje u srbijanski model nedemokratske vladavine Aleksandra Vučića. Političke vođe prosvjeda '1 od 5.000.000' - Boško Obradović, Dragan Đilas i Vuk Jeremić; koji su u drugi plan potisnuli koordinatoricu izvornoga prosvjeda 'Stop krvavim košuljama' Jelenu Anasonović, pa i glumca Banislava Trifunovića - ne vjeruju da je u despotskom režimu Aleksandra Vučića moguća demokratska smjena vlasti.
Iako traže ostavku Aleksandra Vučića, slobodu medija i izvanredne izbore, oni znaju da to ne će dobiti, a znaju i da bi izbore, zbog despotske kontrole javnih i privatnih medija, posebice PINK televizije, izgubili. Zato nadu polažu u novo 'događanje naroda'.

Osmo: Opsesivna mržnja prema 'pacovu' i 'izdajniku' Aleksandru Vučiću. Nakon što je izgubio (osvojio je samo 2.3 posto glasova), a Aleksandar Vučić u prvom krugu s 55.1 posto dobio predsjedničke izbore 2. travnja 2017, svoje je neprijateljstvo prema predsjedniku Srbije objavio (godinu dana kasnije, 4. ožujka 2018.) na cvrkutu (twitteru): 'Aleksandre Vučiću, sad ti poručujem i dobro me upamti: ti si kriminalac i izdajnik. Nećemo ti dozvoliti da sav čestit svet oteraš iz ove zemlje! Ne plašimo te se i nećemo odustati od borbe protiv političke mafije. Dobro znamo da si prljav do zavrat i da ničija nije do zore gorela!'

Dok je Boško Obradovića pozivao policiju da 'prijeđe na stranu naroda' i uhiti 'pacova', Aleksandar Vučić na twitteru je objavio fotografiju na kojoj s ministrom unutrašnjih poslova Nebojšom Stefanovićem igra šah s crnim figurama

Na kraju ću ovako zaključiti. Novo 'događanje naroda' organizirano trideset godina nakon 'Antibirokratske revolucije' Slobodana Miloševića (1989.) pod sloganom '1 od 5.000.000' nema velikih šansi za uspjeh. Dva su tome temeljna razloga.

Prvi je apsolutistički ili despotski sustav i stil vladavine Aleksandra Vučića koji uživa većinsku potporu - događanjima naroda i izgubljenim ratovima - umornoga srpskog naroda te kontrolira sve ključne poluge moći i vlasti: vojsku, policiju, medije, javne financije i dobar dio privatnoga sektora ogrezloga u korupciji.

Drugi razlog je taj što je srbijanski i sve-srpski (njemu su sluge pokorne Milorad Dodik i dr. Milorad Pupovac) despot dvostruki 'korisni idiot': (a) zapadne sile, prije svega Amerika i Njemačka, traže i očekuju od njega da u dogovoru s njima pronađe čarobnu formulu za priznavanje Kosova i (b) Vladimir Putin vidi u njemu lojalnoga i poslušnoga velikoruskog vazala koji mu može poslužiti u trgovanju sa zapadom oko legalizacije aneksije Krima, ali i u povijesnom prodoru Rusije (ovog puta korištenjem neke, ekonomske i promidžbene moći) u Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, pa i u Hrvatsku.

Dakako, pod pojmom 'korisni idiot' ili 'korisna budala' mislim na klasičnu definiciju tog pojma kojim se označava osoba koja svjesno ili nesvjesno ostvaruje interese ili promidžbeno poslanje stvarnih, velikih političkih igrača, velikih sila.

Vladimir Putin i njegov 'korisni idiot' Aleksandar Vučić

dr. sc. Slaven Letica
Hrvatski tjednik