Povijest u sadašnjosti - Hrvati i Srbi

Da su mnoge relativno stare političke ideje žive još i danas, uvjeravamo se čitajući knjižicu Misao hrvatska i misao srpska u Dalmaciji od godine 1848.-1882. don Mihovila Pavlinović (1831.-1887.) (pretisak u izdanju splitskog Logosa i Općine Podgora, 1994.), svećenika, zastupnika u Dalmatinskom saboru i u Carevinskom vijeću. Pavlinović se školovao u splitskom sjemeništu te na teologiji u Zadru i u Makarskoj. U Beču je upoznao Josipa Jurja Strossmayera, s kojim je našao zajednički jezik i bio u prijateljskim odnosima i koji je na njega ostavio dubok dojam i snažan utjecaj.

Uz Mihu Klaića Pavlinović je vodeća ličnost Hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji, koji je u odnosu na 'gornju' Hrvatsku došao sa zakašnjenjem zbog, prije svega, nemalih otpora snažne autonomaške struje, koju je predvodio talijanski ili potalijančeni upravljački sloj. Narodna je stranka 1870., zahvaljujući upornom zalaganju narodnjaka, ali i zahvaljujući promjenama izbornoga zakona, prvi put izborila većinu u Dalmatinskom saboru. Uvođenje hrvatskoga jezika u upravu, sudstvo i u škole te djelovanje na prosvjetiteljskom, vjerskom i kulturnom planu, dio čega su i knjižnice i čitaonice, bio je Pavlinovićev ključni cilj i sredstvo političkog rada.

Za samostalnu Hrvatsku

Može se slobodno kazati kako je Pavlinović najpromućurnija, najdalekovidnija i ujedno najrealističnija politička osobnost svoga vremena među Hrvatima, u mnogočemu aktualna i danas. Dok su se mnogi istaknuti Hrvati njegova vremena i mnogi nakon njegova vremena, pa sve do devedesetih godina 20. stoljeća, a evo i sada, zanosili raznim idejama integralizma, slavenstva, jugoslavenstva i ilirizma, Pavlinović nastupa s jasnim političkim programom. Mi hoćemo, piše on, samostalnu Hrvatsku. Priznajemo zajedničku krunu s Ugarskom dok ju nosi netko iz porodice Habsburgovaca, no čim ona izumre, nema više ni zajedničke krune. Nagodba iz 1868. je, drži Pavlinović, ništetna i nezakonita, jer je ugovorena od nezakonitoga sabora i bez sudjelovanja svih sastavnica trojedne kraljevine , tj. bez Vojne krajine i Dalmacije. Mi hoćemo, to je druga točka njegova programa, Hrvatsku, potrganu i okupiranu s raznih strana i stranim silama, u njezinoj cjelokupnosti kakva je bila pod Zvonimirom i Krešimirom, a to znači bansku Hrvatsku ujedinjenu s Dalmacijom i Bosnom što se stere Vrbasom i Plivom, te s Kotorom. Pavlinović priznaje Srbima u Hrvatskoj pravo na ime, kulturne i vjerske posebnosti, ali svi koji žive u Hrvatskoj moraju poštivati hrvatsko državno pravo, jer smo svi 'sinovi hrvatske domovine'.

Zastava protiv ujedinjenja

Pavlinović se nipošto ne protivi samostalnosti Srbije u njezinim povijesnim granicama. Neka Srbi, veli on, zadobiju staru Srbiju, nek zadobiju staru Rašiju, kolijevku Nemanjića Zetu s primorjem, nek' se istinski spoje s Crnom Gorom, pa nek' osvoje i staru Bosnu do Vrbasa, 'eto im je blagoslovom'. Jedino neka Srbi ne traže od nas da im mi stvaramo veliku Srbiju kidajuć Hrvatsku i htijući imati ono što nikad nije njihovo bilo. On poštuje Srbe i razumije njihove težnje, ali primjećuje da između srpstva i hrvatstva postoji razlika koja nije samo razlika riječi. Te dvije riječi znače dvije povijesti, dvije domovine, PavlinovićMi hoćemo Hrvatsku, potrganu i okupiranu, u njezinoj cjelokupnosti kakva je bila pod Zvonimirom i Krešimirom, a to znači bansku Hrvatsku ujedinjenu s Dalmacijom i Bosnom što se stere Vrbasom i Plivom, te s Kotorom. Pavlinović priznaje Srbima u Hrvatskoj pravo na ime, kulturne i vjerske posebnosti, ali svi koji žive u Hrvatskoj moraju poštivati hrvatsko državno pravo.dvije države, dva vjerozakona, dvije kulture, dvije civilizacije. Hrvatstvo je bliže zapadu, srpstvo istoku. 'Mi Srbe u Hrvatskoj primamo i priznajemo kao braću i sve što imamo to s njima dijelimo. Ali zemlja, narod, država to se za živu glavu ne dijeli'. Sve do kraja šezdesetih hrvatski pravoslavci se i ne osjećaju Srbima, oni djeluju u Narodnoj stranci na zajedničkom programu ujedinjenja i suprotstavljanja autonomaštvu. No sedamdesetih godina, nakon uspostave srpske kneževine, započinje snažna prosrpska agitacija, koja je u pravilu u suprotnosti s hrvatskim povijesnim težnjama. Angažirane su specijalne mreže agenata, osnivaju se posebne srpske stranke i novine (Srpska stranka, Srpski list) a osnivaju se i tajni fondovi. Najsnažniji zagovornici tog novog pravca pravoslavni su svećenici. To je vrijeme pojave famoznoga Načertanija Ilije Garašanina.

Godine 1848. Božidar Petranović, jedan od istaknutijih pravoslavnih prvaka, poslanik u Zadru i u Beču traži ubrzanje sjedinjenja s Hrvatskom, zanosno govori, slavi i izražava privrženost hrvatskom banu, hrvatskoj misli i jeziku. Episkop zadarski Stefan Knežević 1860. jamči kako 80 hiljada Dalmatinaca koji pripadaju istočnoj vjeri svi žele i čeznu za sjedinjenjem. Poslanicu narodnjaka, kada u Dalmatinskom saboru dobivaju većinu, upućenu 'njegovom Veličanstvu' kralju, u kojoj se oni pozivaju na državno pravo i traže povratak Dalmacije svojoj staroj državnoj zajednici, potpisuje i Stefan Ljubiša, u to vrijeme predsjednik Sabora.

Na toj su misli, upozorava Pavlinović, Narodna stranka i njezina manjina ostali sve do godine 1870. Spomenuti Ljubiša i ostali pravoslavni zastupnici nakon te godine 'dižu zastavu protiv ujedinjenja', odvajaju se od Narodne stranke i osnivaju posebni Srpski klub te se priključuju autonomašima. Program je 'srpstvo sve i svuda' i to na ruševinama Hrvatske, razdvajanje pravoslavnih i katolika. Traži se zemlja u zemlji, nastupa se s tezom o neravnopravnosti Srba, jer, između ostaloga, sudovi upotrebljavaju samo latinicu, a ne i ćirilicu. List Zastava optužuje Hrvate, nazivajući ih južnim Poljacima i narodom koji je izmislio Vatikan, kako paraliziraju napore slavjanskih rodoljuba pitanjem katolicizma. 'Dok južni Sloveni upiru oči u Beograd, oni se okreću prema Pešti'.

Silom tuđinci

Iz Beograda i Novoga Sada, zapaža Pavlinović, čuju se samo propovijedanja o Dušanovu carstvu, koje bi imalo progutati sve hrvatske zemlje. Odatle je krenula promidžba po Dalmaciji, Slavoniji i osobito Krajini, gdje cvjeta protuhrvatska agitacija, držeći da sve to jednom mora postati srpsko. Srpskom listu Dubrovnik je srpska Atena, Bosna je srpska, Dalmacija je naseljena srpskim narodom, po narodnosti je srpska a po kulturi talijanska. Hrvati su, osim eventualno čakavaca i kajkavaca, isto tako Srbi katoličke vjere. Strossmayer hoće preko slavenstva negirati Srbe. Beogradski Novi vek agitira i hvali Srpski list kao primjer kako probuditi duhove da se Dalmacija srpstvom trajno zadobije: 'Za nas su govorili i govoriće naši dževerdari i naši topovi. A za peštanske Hrvate će u historiji najveći njihov spomenik biti njihov OpsjednutostKao da opsjednutost mitom nema kraja. I dalje imamo na djelu patrijarhe i episkope, i dalje slušamo klevete na račun hrvatskog naroda, i dalje su srpski političari u Hrvatskoj produžena ruka Beograda, i dalje se inzistira na segregaciji Srba i njihovoj unutarnjoj homogenizaciji, i dalje imamo neprijateljski nastrojene srpske novine... Hrvatski političari ništa ne uče iz povijesti i svojom politikom pogoduju jačanju velikosrpskih apetita.kukavičluk... U Srba ne može biti prijateljstva prema Hrvatima, jer oni hoće pravoslavne da poniunijate te pokatoliče'.

Nakon svega, Mihovil Pavlinović zaključuje kako je 'nesreća kod nas da Srbi radeći protiv nas, ne mogu sebi pomoći, da mi boreći se protiv njih sami sebe slabimo i da taruć se međusovno radimo oba u prilog drugomu, a sebi na propast... Zar se zbilja Srbi hoće uvijek smatrati tuđincima u ovoj lijepoj ali nesretnoj hrvatskoj zemlji... Neka prestane između nas trvenje kojim se obojica slabimo... Mi težimo kao i Srbi za slobodom, za državnom nezavisnošću, mi govorimo istim milozvučnim jezikom, isti su nam običaji, ista lijepa domovina... budimo ma gdje se gdjekoji smatrao članom druge narodnosti ipak svi svjesni državljani hrvatski.'

Povijest dvadesetoga stoljeća krenut će putovima suprotnim željama i apelima Mihovila Pavlinovića, ali će mu na kraju toga stoljeća povijest ipak na tragičan način dati za pravo. Umjesto razuma, progovorili su topovi. Najistaknutiji srpski intelektualci poput Vuka Karadžića, Jovana Cvijića i Jovana Dučića zagovornici su te srpske misli o kojoj piše Pavlinović. Dvije Jugoslavije sa srpske su strane doživljene kao oblik i sredstvo ostvarenja sna o velikoj Srbiji sve do tamo dokle ima i jednoga srpskog groba. Taj se san pokušao devedesetih ostvariti brutalnom agresijom na Hrvatsku, BiH i na Kosovo, a prethodili su mu famozni memorandumi Srpske akademije. I sami su Srbi na koncu bili žrtvama vlastite mitologije, megalomanije i samoobmana.

No kao da opsjednutost mitom nema kraja. I dalje imamo na djelu patrijarhe i episkope koji ne mogu izustiti riječ Hrvatska; i dalje slušamo klevete na račun hrvatskog naroda, i dalje su srpski političari u Hrvatskoj produžena ruka Beograda i dalje se inzistira na segregaciji Srba i na njihovoj unutarnjoj homogenizaciji, i dalje imamo neprijateljski nastrojene srpske novine. Hrvatski političari, skloni podilaženju, zaboravu i naivnosti iz povijesti ništa ne uče i svojom politikom samo pogoduju jačanju velikosrpskih apetita. A najnovija opomena stiže iz Srijemskih Karlovaca, gdje su početkom veljače ove godine Povelju o srpskom kulturnom prostoru potpisali ministri kulture Republike Srbije i Republike Srpske u nazočnosti predstavnika SANU, Matice srpske i episkopa srijemskog. Ova povelja teži kulturnoj koheziji srpskoga naroda bez obzira na državne granice, posebno inzistirajući na 'zločinima genocida' koje su drugi učinili nad Srbima.

Josip Jović
Hrvatski tjednik